25 kol 2026 Osvrt na Građanski utorak: Zašto se isplati živjeti i ne odustati od života?

U Samoboru je, 8. rujna,  u sklopu Građanskog utorka održano predavanje uoči Svjetskog dana prevencije suicida s temom „Zašto se isplati živjeti i ne odustati od života?“

Uoči Svjetskog dana prevencije suicida (10.9.) u sklopu manifestacije „Građanski utorak“ u Samoboru je održano predavanje „Zašto se isplati živjeti i ne odustati od života?“ Odgovor na ovo goruće pitanje ponudile su hagioasistentice Lana Poljak Branisavljević iz Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu i Zrinka Šarić Marinović iz Centra za hagioterapiju u Samoboru, a iz perspektive hagioterapije kao znanstveno terapijske metode koju je utemeljio prof. dr. sci. Tomislav Ivančić. On se pitao koje to područje u čovjeku nije zahvaćeno dostupnim terapijama te zašto čovjek unatoč tolikom napretku tehnologije, znanosti, medicine, materijalnog blagostanja i dalje sve dublje pati? Otkrio je potom specifično područje zajedničko svim ljudima – duhovno-antropološko u čijem je središtu čovjekova  duhovna duša, a čijem se istraživanjem, bolima i liječenjem bavi upravo hagioterapija. Poljak Branisavljević je naglasila kako ne možemo govoriti o temi života ako na samom počeku ne postavimo pitanje „tko sam to ja?“,  jesam li samo svoje ime i prezime, svoje zanimanje, uloga u svojoj obitelji, a s druge strane što je to život i odakle moj život? „Nema čovjeka koji je svojom voljom došao na ovaj svijet, nema neželjenih ljudi i ne bi bili ovdje da nas Netko nije želio, život nam je darovan, ako čovjek ne prihvati taj dar, ako ne prihvati sebe kao osobu, nekoga tko je vrijedan i dragocjen, originalan, onda će taj paket prepun talenata i mogućnosti ostati po strani, a mi ćemo „gurati“ život.“ Zdravlje duhovne duše može biti okrnjeno, a to vidimo po simptomima: nezadovoljstvo, tuga, samosažaljenje, depresivnost, mržnja, ljutnja, ovisnost, besmisao, strahovi, teškoće u odnosima, nemoral, spolne devijacije, neprihvaćanje sebe, nerazvijanje talenata… Upravo hagioterapija otkriva ljepotu čovjeka, koji je manjkovi narušavaju i gdje je izlaz. U temelju svega postojanja je Stvoritelj, a mi samo otkrivamo ono što već postoji. Život je sveprisutan, poput izvora počinje u trenutku kada Stvoritelj kaže svoj „da – želim da postojiš“, život ne može prestati postojati. Tijelo je potrošna materija i propada, materijalno će nas uvijek razočarati, ali ono duhovno je vječno i tu je perspektiva života. Suicid je duboki vapaj i bol čovjeka koji želi da mu bude bolje. „Imamo od čega živjeti, ali imamo li zašto?“ upitala je hagioasistentica.

„Jako je važno pronaći svoje „zašto“ nastavila je Šarić Marinović, i vidjeti gdje su se u nama ugnijezdile antropološke bolesti.“ One su često na egzistencijalnom području na kojem čovjek traži odgovore na svoja mučna pitanja, tko sam, čiji sam, odakle sam, kamo idem, koji je smisao mog života, zašto i do kada patnja? Ukazala je na simptome koje i mi možemo prepoznati kod svojih bližnjih, a koji se često očituju u izolaciji od ljudi, gubitku radosti i elana za život, nemogućnosti razvoja talenata, ranjenosti smisla i pogaženom dostojanstvu, krivnji, ranjenoj savjesti, osjećaju srama…“Takve osjećaje čovjeka treba uvažiti i vrjednovati i uputiti ga stručnjacima, ali istovremeno hagioterapija donosi čovjeku istinu o njemu koja ga oslobađa: čovjek ima slobodu birati dobro, ali  nije u stanju i ne zna što je za njegovo dobro. U svom neuspjehu on doživljava gubitak i ne vidi da je i u tome gubitku zapravo, dobitak.  Zato ga treba podignuti na višu, duhovnu razinu. Pomoći mu da ga zahvati Dobrota, da shvati da ovaj svijet drži Netko i da nije sam, umjesto njega vjerovati i nadati se, otkriti mu kako je život dar i da ga nemamo pravo zloupotrebljavati. Dobre misli ohrabruju, pokreću sve naše stanice i upisuju se u genom, ne moramo svi isto živjeti, škola života je važna, učitelj života postoji, postoji neprestano razvijanje, a smisao života jest Život!, otkrila nam je hagioasistentica Šarić Marinović. Skup je završila praktičnom terapijom kroz korake praštanja:

–  donesi odluku da prihvaćaš sebe kakvog jesi, ne očekivanja drugih ili samog sebe, prihvati sebe novoga

– oprosti mi moje „ja“ što te zapustih, što nisam njegovala tvoju ljepotu i mudrost, oprosti mi što često nisam bila „ti“

– opraštam ti dušo moja što si često lutala, što si činila što te ranjavalo, što si odbjegla od mene

– želim te ljubiti, želim biti ja

– zahvaljujem za tebe dušo moja, zahvaljujem Darovatelju života, zahvaljujem jer sam po tebi, duhovna dušo, ja ta koja jesam

„ Tvojim ozdravljenjem ozdravljat će i ljudi pored tebe i biti pored tebe slobodni. To je zdravlje i put do zdravlja!“ zaključila je.

Pitanja i reakcije publike ukazala su na nužnost progovaranja o temi suicida, ali i potrebe da se o njoj govori na drugačiji način, donoseći čovjeku nadu i nove spoznaje, otvarajući mu oči za dobro i lijepo, ukazujući na vlastitu dragocjenost i vrijednost te ga osposobljujući za razvoj.   

Tekst: Tajana Philips