7 ruj 2026 PACIJENTI ZASLUŽUJU VIŠE OD MEDICINSKE POMOĆI PRI UMIRANJU

PACIJENTI ZASLUŽUJU VIŠE OD MEDICINSKE POMOĆI PRI UMIRANJU
Fr. Columba Thomas, OP

Zamislimo svijet u kojem pacijenti suočeni s bolešću koja im ograničava životni vijek počinju razmišljati o tome da zatraže medicinsku pomoć kako bi okončali vlastiti život, prije nego što uopće saznaju za druge mogućnosti. Tijekom godina rada s bolesnicima na kraju života, i kao liječnika i kao bolnički kapelan, shvatio sam da je mogućnost „pomoći pri umiranju“ postupno prodrla u javnu svijest, a da pritom nije popraćena potrebnim informacijama i širim uvidom koji bi trebali biti temelj takve odluke.

Kada se ljudi suoče s neizlječivom bolešću, strah od nepoznatoga može snažno utjecati na njihovo razmišljanje, kao i tjeskoba zbog suočavanja sa složenim odlukama o liječenju i skrbi. Zadaća je liječnika stoga pomoći bolesniku da se smiri, razjasniti njegove nedoumice  ispraviti pogrešne predodžbe. Ipak, u vremenu u kojem očekujemo trenutačno zadovoljenje svojih potreba i u kojem je sve manje neposrednih susreta licem u lice, nekome može biti lakše pomisliti na okončanje vlastitoga života nego prihvatiti potrebu za oslanjanjem na druge i suočiti se s dugotrajnim tijekom bolesti. Takvom su načinu razmišljanja mnogi podložni.

S velikom sam pozornošću pročitao nedavni autorski tekst Lydije Dugdale u The New York Timesu, naslovljen „Postoje načini da se umre dostojanstveno, ali ne na ovaj način“. Ona i ja dijelimo zanimanje za tradiciju ars moriendi – odnosno umijeće umiranja – te smo u više navrata razgovarali o njezinoj trajnoj važnosti i primjenjivosti. Iako na ulogu suvremene medicine te mogućnosti hospicijske i palijativne skrbi u promicanju kulture dostojanstvenog umiranja gledam nešto optimističnije, slažemo se da Zakon o medicinskoj pomoći pri umiranju, koji se trenutačno razmatra u Senatu savezne države New York, nakon što ga je nedavno usvojila tamošnja Skupština, nije usmjeren na dostojanstveno umiranje, nego na odricanje društva od odgovornosti za skrb o najranjivijima.

U svojem tekstu dr. Dugdale ističe da zakonski prijedlog savezne države New York ne pruža odgovarajuću zaštitu pacijentima s depresijom koji žele okončati vlastiti život. Procjena stručnjaka za mentalno zdravlje nije obvezna, osim ako jedan od liječnika uključenih u liječenje ne procijeni da je takva procjena potrebna. Druga njezina zabrinutost odnosi se na nedostatnu zaštitu osoba s invaliditetom. Iako je za ostvarivanje prava prema tom zakonskom prijedlogu potrebno imati očekivano trajanje života od šest mjeseci ili manje, neki bi pacijenti s invaliditetom mogli dospjeti u „terminalno“ stanje tako da prekinu liječenje. Ove su kritike uvjerljive. Međutim, jednako me zabrinjava i društveni kontekst iz kojega je ovaj zakonski prijedlog proizašao. Godine 2024. New York je među saveznim državama zauzeo 50. mjesto (odmah iznad Portorika) prema udjelu umrlih korisnika programa Medicare koji su prije smrti primili hospicijsku skrb. U većini saveznih država stopa korištenja hospicijske skrbi iznosi 45% ili više, dok je u New Yorku zabrinjavajuće niskih 26%.

Jedno istraživanje objavljeno 2022. godine nastojalo je utvrditi prepreke korištenju hospicijske skrbi uspoređujući podatke programa Medicare za New York s podacima za ostatak SAD-a. Iako su potrebna daljnja istraživanja kako bi se moguće prepreke detaljnije ispitale, jedan od ključnih zaključaka istraživanja jest da New York ima znatno manje hospicijskih ustanova u odnosu na broj stanovnika, dok istodobno ima više ustanova za stručnu zdravstvenu njegu, gotovo dvostruko više liječnika specijalista te veći broj liječničkih pregleda tijekom posljednje dvije godine života. Slika koja se pritom postupno oblikuje ne upućuje na nedostatak resursa, nego na postojanje specifičnog spleta programa i usluga koji – iz kojeg god razloga – ne pogoduju korištenju hospicijske skrbi.

Pozitivan je korak u pravom smjeru to što je Ministarstvo zdravstva savezne države New York prošle godine osnovalo novi Centar za hospicijsku i palijativnu skrb, s ciljem smanjenja nejednakosti u dostupnosti i korištenju kvalitetne skrbi na kraju života. Centar će istraživati potrebe i mogućnosti diljem savezne države, razvijati modele dobre prakse te uključivati različite dionike kako bi promicao planiranje buduće zdravstvene skrbi i širenje usluga na kraju života. Trenutačno se također priprema javnozdravstvena obrazovna kampanja čiji je cilj poboljšati razumijevanje mogućnosti skrbi na kraju života. Ovi su pomaci vrlo ohrabrujući, ali još je prerano očekivati njihov značajniji učinak. Prije nego što u potpunosti shvatimo zašto je hospicijska skrb u New Yorku tako izrazito nedovoljno korištena i razvijemo strategiju za suočavanje s tim izazovom, moramo postaviti pitanje: Predstavlja li predloženi Zakon o medicinskoj pomoći pri umiranju prijetnju onim stanovnicima New Yorka koji bi možda odabrali hospicijsku skrb, ali do nje ne uspijevaju doći?

Nikada nisam bio toliko svjestan koliko naše društvo zanemaruje hospicijsku i palijativnu skrb kao nakon što sam pogledao nedavni film Pedra Almodóvara Susjedna soba (2024). Redatelj je poznat po svojim melodramatičnim i provokativnim prikazima popularne kulture, ali ovo je možda Almodóvar u svojem najozbiljnijem izdanju. Glavna je junakinja filma Martha (Tilda Swinton), Njujorčanka oboljela od terminalne bolesti, koja ponovno uspostavlja odnos sa svojom otuđenom prijateljicom Ingrid (Julianne Moore). Martha je poslije zamoli da bude „u susjednoj sobi“ dok ona uzima tabletu kojom će okončati vlastiti život. Liječi se od raka u Manhattan Memorial Cancer Centeru – očitoj aluziji na Memorial Sloan Kettering Cancer Center – ali ima osjećaj da, iz obzira prema svojim liječnicima, mora nastaviti s eksperimentalnim liječenjem. Na kraju dvije prijateljice napuštaju grad i odlaze na svojevrsni „odmor“, kako bi Martha, kada za to dođe pravi trenutak, mogla uzeti smrtonosnu tabletu.

Ono što me u ovom filmu najviše zabrinjava nije toliko ono što prikazuje koliko ono što izostavlja: tijekom gotovo dva sata intimnih razgovora o pripremi za smrt i nastojanju da se posljednji dani života prožive što potpunije, riječ hospicij nijednom se ne spominje. Možda je to u skladu s likom Marthe, koja se u potpunosti vodi idejom samoodređenja. („Rak me ne može pobijediti ako ga ja prva pobijedim.“) Ipak, vrijedi se zapitati bi li, iz perspektive same priče, spominjanje hospicijske skrbi i Marthino odbijanje takve skrbi na neki način umanjili suosjećanje publike prema njoj. Martha predstavlja malen, ali glasan dio društva – visokoobrazovane i imućne pojedince koji na kraju života odbacuju uobičajene oblike zdravstvene skrbi. Prenosi li se takav način razmišljanja i na organizaciju i zakonski okvir zdravstvene skrbi u cijeloj saveznoj državi New York?

Prije nekoliko tjedana, tijekom svojega rada kao bolnički kapelan u Memorial Sloan Kettering Cancer Centeru, prišao mi je psihijatar i zamolio me da pružim podršku pacijentu koji je govorio o samoubojstvu. Nazvat ću ga Daniel.

Danielu je nedavno dijagnosticiran rak, a prognoza mu je bila vrlo nepovoljna. Rekao mi je da bi, da nije njegove vjere i nade u život nakon smrti, vjerojatno zatražio pomoć kako bi okončao vlastiti život. Zahvaljujući vremenu, pažnji i predanosti nekoliko članova osoblja, među kojima sam bio i ja, Daniel je uspio početi se suočavati sa svojom tugom te potražiti odgovarajuću potporu među ljudima koji ga okružuju. Ipak, pitam se bismo li se toliko trudili pomoći tom čovjeku u njegovu teškom trenutku da je medicinski potpomognuto umiranje bilo zakonski dopušteno.

Umjesto toga, iskustvo skrbi za Daniela bilo je za mene nadahnjujuće i dodatno me ispunilo nadom u budućnost zdravstvene skrbi. Je li previše nadati se da ćemo takav pristup u većoj mjeri vidjeti i u SAD-u?

Bilješka: Tekst je izvorno objavljen prije donošenja Zakona o medicinskoj pomoći pri umiranju u saveznoj državi New York. U međuvremenu je zakon usvojila zakonodavna vlast te ga je guvernerka države New York Kathy Hochul potpisala 6. veljače 2026. Zakon je stupio na snagu 5. kolovoza 2026.

https://www.americamagazine.org/politics-society/2025/05/23/aid-dying-law-new-york-250740/

I . Ć.