Split: Umijeće slušanja, 29. svibnja

Podružnica HKLD-a u Splitu održala je svoj mjesečni susret u ponedjeljak 29. svibnja 2023. u velikoj dvorani KBF-a u Splitu uz predavanje i razgovor na temu Umijeće slušanja. Predavači su bili prof. dr. p. Nikola Stanković, DI i Danijela De Micheli Vitturi, dr. med., spec. obiteljske medicine, logoterapeut

Pater Nikola se na početku svog izlaganja osvrnuo na značenje riječi „umijeće“. Pritom je citirao Hrvatsku enciklopediju, mrežno izdanje, gdje stoji da je umijeće „sposobnost svjesnog primjenjivanja znanja stečena čestim ponavljanjem“. Nakon toga se prisjetio Aristotelove Metafizike (981a 5-12) u kojoj se kaže da „umijeće postaje kad od mnogih pomisli stečenih iskustvom nastane jedna opća pretpostavka o sličnim stvarima“. Ta opća predodžba nije stečena na temelju spoznaje uzroka dotične pojave pa se ona, prema Aristotelu, ne može zvati istinskim znanjem. Isto tako i Platon, prije svoga učenika, govori da nešto umjeti vješto izraditi (poput sofista Hipije) nikako ne znači i znati koja je krajnja svrha svih ljudskih nastojanja kao i napora oko stjecanja vještina. Vrlo je važno razlikovati značenje riječi umjeti i razumjeti. Slušajući razgovor dvojice mladih liječnika u vlaku predavač je zapamtio da su oni shvatili kako su medicinske sestre (i one koje nisu studirale medicinu) u mnogim stvarima medicinske prakse vještije od mladih i učenih doktora. 

Uza sva hvale vrijedna upozorenja, u knjigama i na Internetu, glede umijeća slušanja, predavač je napomenuo da treba postavljati i pitanja o tome tko sluša, o čemu sluša i koga sluša. Pristojan slušač, uza svu svoju dobrohotnost aktivnog slušatelja, mora biti takvog obzora znanja i dubine razumijevanja da shvati o čemu je riječ u govoru kojemu je posvetio pozornost. Isto tako, zainteresirano slušajući govornika, mora kritički promatrati njegovo ponašanje i proniknuti mu namjere u izlaganju materije koju bi trebao dobro poznavati. 

Budući da ljudi mogu sve zlorabiti, tako mogu zlorabiti i umijeće slušanja tako da, glumeći istinoljubivog, dobrohotnog i zainteresiranog slušatelja, iz sugovornika izvuku što više spoznaja koje onda mogu upotrijebiti protiv njega. U Bibliji imamo jedno od temeljnih pravila za umijeća slušanja a ono glasi: „Budite mudri/lukavi kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ (Mt 10,16). Istinoljubiv i dobrohotan čovjek ne mora biti naivan. Mora biti toliko bistra uma da zna razborito sumnjati – što ne znači da će biti vječni sumnjičavac, ali zasigurno neće olako pristajati na ponude koje ga se tiču. Pravo razumijevanje i sporazumijevanje može se postići među dva dobronamjerna čovjeka koji su postigli određeni stupanj znanja i povjerenja. Put do povjerenja obično nije sasvim kratak, zaključio je predavač. 

U drugom, dr. Danijela De Micheli Vitturi govorila je o životu i djelu Paula Tourniera (1898. – 1986.), najpoznatijeg švicarskog liječnika XX. stoljeća, psihoterapeuta i pisca, osvrnuvši se na njegovo djelo „Umijeće slušanja“. To umijeće on je vježbao čitav život. Rođen 12. svibnja 1898. u Ženevi u Švicarskoj, u obitelji oca pastora Louisa Tourniera i majke Alisabeth Ormond. Otac je umro tri mjeseca nakon Paulovog rođenja, a u dobi od šest godina izgubio je i majku koja je umrla od raka. Ujak i tetka preuzeli su odgoj njega i njegove starije sestre. Paul je bio introvertno i sramežljivo dijete, izvanredan u akademskom smislu. Kršćanin je postao s 12 godina i odrastao je aktivno uključen u crkvene aktivnosti. Doktorirao je 1923. na Sveučilištu u Ženevi. Za vrijeme studija bio je predsjednik švicarskog pokreta Zofingia i delegat Crvenog križa tijekom rehabilitacije ratnih zarobljenika u Beču. Na početku liječničke karijere stavio je naglasak na holistički tretman pacijenata. Liječeći tjelesne tegobe, osluškivao je i povezane emocionalne i duhovne aspekte. Ovakvo psihosomatsko liječenja u to vrijeme još nije steklo popularnost. Počeo je kao pomoćni liječnik na Medicinskoj poliklinici u Ženevi 1924., a već 1925. ima vlastitu privatnu praksu. Kao liječnik opće medicine intenzivno je uključen u medicinske i građanske grupe, a njegova vjera u reformirano kršćanstvo ili kalvinizam se povećala. Godine 1932. pridružio se kršćanskoj organizaciji Oxford Group. Istaknuo je uvjerenje da je čovjek više od pukog tijela i uma te da je i duhovno biće. Počeo je ugrađivati svoja uvjerenja u svoje liječničko zanimanje i snažno je vjerovao da se čovjek ne može uspješno liječiti zanemarivanjem njegove potpune stvarnosti. Godine 1937. svoju liječničku praksu pretvara u savjetodavnu praksu. Između 1938. i 1939. počeo je pisati svoju prvu knjigu pod nazivom Médecine de la Personne. Knjiga je objavljena 1940. na francuskom jeziku, a nakon ovog početnog uspjeha, postaje stručnjak u ovom području i autor mnogo više knjiga u kasnijim godinama. Nastavio je pisati knjige i objavio ukupno više od 30 autorskih knjiga. Njegova djela odražavaju sintezu moderne psihologije, medicine i živoga kršćanstva. Nisu nastala za pisaćim stolom već su izrasla iz njegova života i iz bogata iskustva dugogodišnje liječničke prakse. U biblioteci Oko 3 ujutro objavljene su ove njegove knjige: Učimo starjeti (1980., 1998.), Više razumijevanja u braku (1981.,2002.) i Poslanje žene (1981., 1991.). 

Paul Tournier imao je nekonvencionalnu metodu liječenja svojih pacijenata. Umjesto da se bavi isključivo fizičkim stanjem osobe, on je naglašavao važnost razumijevanja njegovih psiholoških i duhovnih dimenzija za pružanje holističke skrbi. Ova se misao pojavila u vrijeme kada psihosomatska medicina još uvijek nije bila popularna u području medicine. Medicina osobe nije teorijski sustav i stav je koji se usredotočuje na razumijevanje svrhe života.

Godine 1950. Paul Tournier otputova o je u Atenu u Grčku gdje je održao svoj prvi govor. Od tada je putovao diljem svijeta na različita mjesta, poput SAD-a, Irana, Japana, Južne Afrike i Europe, kako bi držao govore i prisustvovao seminarima. Njegov posljednji govor bio je u Strasbourgu u Francuskoj 1986. godine. 

Paul Tournier oženio se Nelly Bouvier 1924. godine. Par je imao dva sina, Louisa i Gabriela. Supruga mu je umrla 1974. u Ateni. Godine 1984. oženio se s Corinne O’Rama u Ženevi. Umro je od karcinoma 7. listopada 1986. u Troinexu, u Švicarskoj. Kršćanske liječničke i stomatološke udruge njemu u čast otvorile su odjel Paul Tournier Institute. Organizacije osnovane za daljnje promicanje njegovih ideja su Udruga Paul Tournier i Međunarodna grupa za medicinu cijele osobe. Nakon uspjeha Médecine de la Personne postao je plodan pisac knjiga koje se bave tom temom. Iako nije imao nikakvu formalnu izobrazbu iz psihijatrije ili teologije, njegovo pisanje utjecalo je na generacije medicinskih i vjerskih stručnjaka diljem svijeta. Njegove knjige prevedene su na 13 jezika. Medicina osobe odnos je prema kontaktu, pristup njezi bolesnika, primjenjiv u svim područjima. Naglasak stavlja na svijest o pacijentima kao cjelovitim osobama, s mjestima u svojoj zajednici i društvu. Organski i psihološki pristup sastavni su dijelovi Medicine osobe, kao i razmatranje povezanosti zdravstvenog stanja, životnih događaja, društvenog umetanja i duhovnosti. S dva druga liječnika osnovao je ekumensku skupinu Bossey . Iz tog napora izrasla je njegova knjiga A Doctor’s Casebook in the Light of the Bible, izrasla je iz tog napora. Tijekom svoje karijere Tournier je bio poznat po svojoj prisutnosti, nježnoj osobnosti i iskrenom držanju, te svojoj sposobnosti da komunicira preko jezičnih barijera.

Njegovi stavovi postali su popularniji te je pozvan na predavanja u inozemstvo. Mnogo je putovao kako bi promovirao svoje ideje. Njegovo kršćansko iskustvo nije mu postalo potpuno smisleno sve do drugog iskustva, koje je nazvao “susret licem u lice s Bogom”. Taj je susret preobrazio njegov život i promijenio sve, te mu je dao vitalni interes za “onu drugu stranu života, zbog njegove unutarnje dimenzije, koja nam je tako potrebna.” 

Ovaj susret natjerao ga je da radikalno promijeni svoju liječničku praksu. Umjesto da samo liječi tjelesne poremećaje svojih pacijenata, počeo se baviti dubljim problemima cijele osobe. Godine 1937. napisao je pismo svim svojim pacijentima u kojem ih je obavijestio o ovoj novoj orijentaciji.

Tournier ovako opisuje svoj novootkriveni interes za cijelu osobu: Mogu govoriti beskrajno o sebi, sebi ili nekom drugom, a da nikad ne uspijem dati potpunu i istinitu sliku o sebi… Isto se događa sa svim tim ljudima koji me dolaze vidjeti, i toliko se muče oko svojih nastojanja da mi sebe opišu sa strogom točnošću; neizbježno stvaram sliku o njima koja proizlazi koliko iz mene samoga toliko i iz njih. Ako odu vidjeti nekog od mojih kolega, on ih sigurno neće vidjeti baš kao ja. A oni mu se sa svoje strane neće pokazati na isti način na koji se pokazuju meni.

Čitatelj će sada vidjeti zašto me ovaj problem osobe već dvadeset godina toliko zanima. Ima opći značaj koji je od vitalnog značaja za sve misli i civilizaciju: što je čovjek? Ali ima i poseban značaj, koji je jednako važan za moj vlastiti život: tko sam ja, zapravo, ja?

Vjerovao je u konačni trijumf dobra nad zlom u čovječanstvu kroz Kristovo djelo pomirenja. Tournier je bio aktivan u Ekumenskom institutu Svjetskog vijeća crkava. Vjeru je povezao s medicinom stoga je za njega je važna duhovna dimenzija, medicina odnosa, odnos prema: bližnjemu, prirodi, društvu i prema Bogu i prema bližnjemu kao ličnosti i osobni odnos liječnik – pacijent. Snagu slušanja nalazi u snazi šutnje. Modernom čovjeku nedostaje mir. Šutnja kroz unutarnje sabiranje u tišini omogućava dublje prodiranje u sebe. Motiv mu je Isusov primjera molitve u osami. Za Tourniera slušanje Boga i psihološki vid tišine pomažu novoj izgradnji ličnosti. Potrebno je preispitivati sebe za druge. Ljudi o svojim problemima govore onoliko koliko smo ih spremni slušati. Tournier se kloni nametanja jer ne zna što je Božja volja za druge. Unutrašnje sabiranje omogućuje i posramljujući govor o sebi i svojim iskustvima. Liječnik prije ili kasnije mora sići sa svog znanstvenog pijedestala da bi opet postao čovječjim što je povreda Freudovog pravila o neutralnosti liječnika: sve slušati ne reći ni riječi. Psihoanalitičar prof. Flournov brani Tourniera. Po Tournieru važno je osmisliti život i pravovremeno se pripremiti za mirovinu. Avanturistički duh omogućava uspješno ostvarenje životnog predvečerja. Cjeloživotno učenje je veza sa svijetom. Mnogostranost čovjeka čuva sposobnost prilagođavanja novom životu. Priprema se ovisno o način shvaćanja života koji je potrebno osmisliti. Važno je pratiti pacijenta do kraja uključujući i pitanja  vjerovanja  života i smrti. Za Tourniera kod slušanja ne treba prekidati dijalog komentirajući da je to za svećenika. Božja je šutnja pedagoška. Njegova supruga Nelly govorila je da patnja daje smisao postojanja. Vodio je razgovore s osobom o njihovoj patnji i poteškoćama. Od svoje žene naučio je primjenjivati u terapiji suptilnost, emocije za razliku od muške vrijednosti, posjedovanja moći, agresivnosti i znanstvene objektivnosti. Subjektivne vrijednosti srca važne su u odnosu prema bližnjemu. 

Tournier je bio i suvremenik V. Frankla, tvorca egzistencijalne analize, a za vrijeme u kojem su živjeli rekao je: Čovjek se više ne crveni zbog seksualnosti, ali se stidi zbog vjere. P.T. je da bolesnik preuzme odgovornost za sebe i da ne bude objekt liječenja. Liječnik nema vremena za razgovor. U satu produbljenog istinskog razgovora i ljubazno pružanje pažnje ljubav postaje lijek. Liječnici su mu upućivali pacijente na terapiju. Trećoj dimenziji medicine govori o medicini osobe, životnom smislu i ostvarenju neposrednosti u odnosu liječnik i pacijent.

Za njega najvažnije u životu je služiti drugima. Paul piše da bi pomogao ljudima ostvariti bolji život i savladati ili prihvatiti patnju. Nastojao je povezati vjeru primljenu od Boga sa znanošću koja se uči na sveučilištu. 

Danijela De Micheli Vitturi

No Comments

Post A Comment