07 velj Split: Obilježen Dan života

Članovi HKLD-a podružnice Split u ponedjeljak 3. veljače, 2024. u velikoj dvorani KBF-a u Splitu su tradicionalnom tribinom obilježili Dan života pod naslovom Katolički liječnik i Kultura života, povodom 20 godina od smrti i 10 od proglašenja svetim pape Ivana Pavla II i 30 godina od objeve njegogove enciklike Evangelium vitae. Sudjelovali su članovi HKLD-a i njihovi gosti. Povodom Dana života posebno se spomenu i dvojice svećenika koji su značajno doprinijeli pastoralu braka i obitelji u Hrvatskoj i u splitsko-makarskoj nadbiskupiji: mr. p. Jure Bosančića SI, i prof.dr. don Josipa Čorića, a koji su nas napustili 2015.

Prvo predavanje održao je p. Mirko Nikolić, SI, vicepostulator kauze za proglašenjem blaženim Sluge Božjeg p. Ante Gabrića. U nastavku cijeli tekst izlaganja.

Sluga Božji otac Ante Gabrić – Misionar Civilizacije ljubavi

Pozvan sam da u sklopu „Dana života“ i „Dana posvećenog života“ progovorim o jednom vidiku civilizacije ljubavi. I to je pravo, jer ako je itko i išta povezano i srodno s ljubavlju, a to je život. Vrijedi i obrat. Stoga ću uz ovaj dvostruki „Dan života“ progovoriti o jednoj konkretnoj ljubavi koju je ostvario jedan konkretan čovjek koji je potekao iz jedne konkretne obitelji u Metkoviću koja je doista bila konkretna kolijevka ljubavi i radovala se svakom novom životu. Ovo što ću reći neće biti dovoljno da bismo narisali portret čovjeka, misionara civilizacije ljubavi, za kojega je rečeno da je bio „Živa Isusova ljubav!“, nego ovo je tek pokušaj da barem malo zađemo u jedan svijet koji je za nas poput misterija, ali koji se otvara pred nama i zove nas da ga doista upoznamo. A što sve već nismo rekli o ljubavi, ali i što bismo sve o njoj još mogli i trebali reći!

Znamo da je nekoć sv. Franjo, prolazeći asiškim ulicama vapio: „Ljubav nije ljubljena! Ljubav nije ljubljena!“ Sv. Ignacije Loyolski će kasnije u svojim velikim duhovnim vježbama na njihovu kraju i kao krunu staviti meditaciju-kontemplaciju „Kako postići ljubav“! Jedan dječak koji je bio na franjevačkoj župi i kojega su franjevci duhovno odgajali do 11 godine, ali nije ušao u franjevce, nego je stupio u Družbu Isusovu u 18. godini, a u 23. pošao u misije, postao misionar u Bengaliji u Indiji, sada sluga Božji A. Gabrić, svojim je životom pokazao kako postići ljubav i svojim životom napravio obrat vapaja sv. Franje, negaciju okrenuo u afirmaciju i pokazao je da je Ljubav ljubljena i kako se može ljubiti.

U tom duhu je sv. Majka Terezija dala najbolju definiciju oca Ante kad je u njegovu rodnom Metkoviću rekla ljudima da je o. Gabrić „Živa Isusova ljubav“! U njoj je sažela Franjin vapaj i Ignacijevu meditaciju. A ne bi to mogla reći da to otac Gabrić doista nije bio „Živa Isusova ljubav“. Dobro znamo da nije bio nekakav vanzemaljac ili da je poput Malog Princa došao s nekog asteroida, nago je ponikao tu među nama. Izišao je iz obitelji koja je doista bila kolijevka civilizacije ljubavi, obitelji koja se radovala svakom novom životu, a Ante je bio njezino 9. i najmlađe dijete; u obitelji u kojoj je i naučio što je to ljubav, kako se za nju opredjeljuje i kako se ona živi i dijeli. Pokazao je da Ljubav može biti ljubljena i kako se postiže ljubav.

Majka Terezija, koja je osnovala „Misionarke ljubavi“ i živjela takvu istu ljubav, usudila se to reći o Gabriću i rekla je sve na najjednostavniji, najrazumljiviji i na najbolji način. To nije rekao bilo tko, nego osoba koja je oca Gabrića jako dobro poznavala i s njim surađivala. On ju je i prvi podržao i prvi uočio taj njezin smioni korak, taj njezin skok u jednu „ludu ljubav“ kad je izašla iz sigurnosti samostanskih zidina i zaputila se na bespuća bijede i siromaštva Kalkute. Njih dvoje bili su srodne duše, a najviše ih je povezivala ljubav prema onima koji su bili napušteni i nisu bili ljubljeni, onima čiji životi više nisu ništa vrijedili, bili prepuštani gladi, bolesti i umiranju, jer se nitko za njih nije brinuo. Ne čudi stoga da je htjela da otac Gabrić bude na čelu i muške grane „Misionara ljubavi“, ali mu to nisu dopustili njegovi poglavari što je on prihvatio u iskrenoj poslušnosti.

Budući da je o. Gabrić jedan od nas, s pravom se pitamo kako je on to uspio ostvariti u svom životu, a mi ne znamo i ne uspijevamo. Mogao je to ostvariti jer je jednostavno dopuštao da u njemu milost Božja djeluje i on je s njom surađivao. Ako želimo upoznati nekog čovjeka, potrebno je najprije vidjeti iz kakve obitelji potječe i što je u njoj dobio odgojem i koliko je na njega djelovao primjer njegove okoline, osobito majke i oca. Najranije čega se Gabrić kao dijete od tri ili četiri godine sjeća bila je obiteljska molitva. Njegovi roditelji su  doista svoju djecu učili moliti. Jako se dobro sjećao, kao danas, kako kažemo kad se nečega sjećamo, kako mu je majka bila sva radosna kad je jednom došao iz crkve kući i rekao joj da je toga dana prvi put ministrirao. Majka ga je od radosti poljubila. To je bio jedan od najljepših trenutaka kojih se sjeća iz svoga djetinjstva. Sve mu je to pomagalo da je radosno išao prema svećeništvu i misionarskom pozivu.

Mali Ante je slušao svakog dana u ranim jutarnjim satima kao dječarac kako mu otac šapćući upućuje Bogu svoju jutarnju molitvu još dok se oblačio. Iako nije riječi dobro čuo ni razumio, ali je srcem shvaćao da se događa nešto posebno. Njegov otac koji je bio autoritet, volio svoju djecu, a i ona su njega voljela, prvo što je u danu činio bila je molitva Bogu kojega poštuje i voli. Zatim je tu bila molitva majke koja je klečala pred Gospinom slikom i molila također svoju jutarnju molitvu što je posebno djelovalo na maloga Antu. Zato je s pravom kasnije rekao: Mogu reći da mi je duhovno zvanje došlo s majčinom ljubavlju, s njezinom molitvom i žrtvom. Ti su se prizori duboko usjekli u njegovu memoriju da ih nikad nije zaboravio. Nosio ih je cijelog života i bili su temelj za sve ono što će kasnije graditi u svojoj osobnosti. Zajednička molitva u obitelji Gospina pozdrava, krunice, sv. Misa i ministriranje samo su dolazili na plodno tlo Antine nutrine koja doista bila prožeta ljubavlju. Kasnije je zapisao: Pa eto i danas, poslije toliko godina, nikada ne zaboravljam toga divnog pozdrava. Daleko od svake crkve usred nepreglednih rižinih polja ili na velikim rijekama Sunderbanskih džungla, iako ne čujem zvona s tornja svetog Ilije, zvono roditeljske svete pouke dnevno odjekuje u mom srcu. Hvala vam, dragi moji roditelji!“

Stoga je kasnije kao misionar trajno isticao važnost obitelji, a napose majčine uloge u njoj. Kad je jednom zgodom dolazio u Hrvatsku, onda je u jednom intervjuu rekao: „Majke, vas osobito molim jedno. Tamo u Bengaliji su naše majke i naše obitelji siromašne, ali imaju djece, najmanje petero, šestero djece u svakoj obitelji. I Bog ih blagoslivlje. Nemamo mnogo: malo riže. Ali sretni smo i s tim što imamo.

Na Uskrs poslije treće mise, u devet sati navečer, dobio sam malo riže. Uza me sjedi troje male djece. Uz malo riže dobio sam i jedno prženo jaje. To je bila moja uskrsna gozba, koju sam podijelio na četiri dijela s ono troje dječice. I, braćo i sestre, svima nam je bilo dosta. Svi smo bili sretni.

Da budemo i danas sretni osobito vi, majke, naše roditeljke, nemojte se bojati ni stidjeti svoga materinstva.

Kasnije, sjemenište i gimnazija u Travniku ostavili su neizbrisivi trag u životu o. Gabrića. Tu je samo ona djetinja ljubav prema Isusu, zvanju i misionarskom pozivu koje je donio iz Metkovića, dalje rasla i prerasla u mladenačku, a mogla je jer je našla plodno tlo kako u ambijentu u kojemu je živio, tako i u njegovu srcu koje je bilo otvoreno za suradnju s milostima kojima ga je Gospodin obasipao.  O tome je kasnije zapisao: Pred Malu Gospu 1926. godine (bilo mu je tek 11 godina) rano ujutro prispjeli smo u Travnik, iz vruće Dalmacije u hladnu Bosnu. I onda počeše najsretniji dani moga života u Malom sjemeništu u Travniku. Malo sjemenište – mali raj, gore na Bašbunaru pod Vlašić planinom (sad je tu bolnica za plućne bolesnike). Oni sveti uzor-redovnici… te toliki dobri profesori.. dobri drugovi, ono krasno duhovno raspoloženje. Meni se sve to tako dopalo, da su se suze za Metkovićem i smokvama i grožđem neretvanskim brzo osušile… sve je to bilo tako divno za mene, da mi je izgledalo kao san… pa onda trodnevne duhovne vježbe, prve u mom životu… Šutnja, tišina, U jedanaestoj godini života  za jednog malog Dalmatinca – šutjeti tri dana i biti miran, i ni s kim se ne potući, pa još razmatrati. Sâm sam išao kroz onu malu šumicu: malo razmatrao, malo i „škiljio“ prema šupi gdje su baš pekli pekmez…

I eto, već u tim prvim duhovnim vježbama zapisao sam si jednu odluku, koju još i danas držim…: „Prije spavanja reci ovu malu molitvu: Dragi Isuse i draga Gospo, učinite me redovnikom-svećenikom u Družbi Isusovoj, misionarom i mučenikom!“ I držao sam tu odluku, a i odluka je držala mene. Pa Onaj, koji ju je do sada ispunio, neka je ispuni i do – konca!

Vidite, već ovdje na početku nema nekih kalkulacija, onoga: dam da daš. Nema tu nekog račundžijskog duha, koliko sam dao da toliko i primim, koliko dadnem da toliko i dobijem, nego velikodušnost i darežljivost. Kasnije će reći: Ljubav ne zna za mjeru. Mjeriti bez mjere: nikad se ne prevariš. A kad počneš gledati na vagu, pokvario si račune…”

Činjenica da je živio i spavao pod istim krovom pod kojim je bio i Isus, njegova Istinska Ljubav, ispunjala ga je velikim zadovoljstvom i posebnom radošću.

Kasnije na studiju filozofije u Italiji jedan njegov subrat Talijan piše o njemu: Sjećam ga se dobro, vitak, kratke i crne kose, simpatičan drug, uvijek dobro raspoložen, dobar igrač odbojke, svagda raspoloživ pomoći drugima… Marljivi student, ni u čemu kritičan prema profesorima i drugima. … Jedna od njegovih kreposti koja je najviše oduševljavala bijaše njegova spremnost na služenje. Ističem ovo što je o. Gabrića krasilo od kolijevke, pa do groba: svagda raspoloživ pomoći drugima… njegova spremnost na služenje. To je ljubav na djelu!

Ta ljubav na djelu prolazila je kasnije po bespućima Bengalije kad su vrućine bile u hladu preko 40 Celzijevih stupnjeva; kad su vjetrovi podizali prašinu da se ništa nije vidjelo; kad su kiše padale i sve pretvorile u blato u kojemu su se putevi gubili; kad su se obrušavale oluje, a nakon jedne on pište molitvu koju sam toliko puta pročitao i uvijek mi je nova i uvijek me ostavi bez riječi, zato je i ovdje donosim: Pohodio si nas, o vječni Bože, svojom kušnjom: ovom strašnom olujom, ovim valovima Bengalskog mora. Usred zimske noći, dok smo spavali. Kolibe su se tresle od orkanskog vjetra, zemljani zidovi popustiše, sve se ruši. Na sve smo strane bježali da bismo spasili svoje živote. Zazivamo tebe sada. Bili smo te zaboravili. Živjeli smo previše za sebe, za ovaj svijet, daleko od tebe.

I evo ti si nas pohodio. Odnio si nam ono na što smo se toliko oslanjali. Ostadosmo sami. Ljudski govoreći: siromašni da se s tobom obogatimo, da se tebi približimo, da na tebe mislimo, da mislimo na druge, na braću i sestre. I evo, u ovoj nevolji obogatismo se ovom ljubavlju: ljubavlju prema tebi, ljubavlju prema bratu čovjeku. Misleći na njihovu bijedu, zaboravismo na svoju.

Hvala ti, o vječni Bože na ovoj kušnji! Hvala ti na ovome daru, na ovom pohodu! Ostani s nama da bismo mi mogli ostati s tobom, da bismo mi mogli ostati jedni s drugima – ljubeći se, pomažući i služeći jedni druge. Ova oluja, ovi morski valovi, ova opustošenost oko nas tvoj je dar. Obogatismo se i za ovaj život – i za vječni život.

Sve je ovo na tragu onoga što je veliki zaljubljenik u Gospodina sv. Augustin komentirajući Prvu poslanicu (1Iv 4,8) Ljubljenog učenika, sv. Ivana apostola, u kojoj je napisao da je Bog ljubav, dakle, Augustin rekao ovo: Jednom zauvijek dano ti je sljedeće kratko pravilo: Ljubi i čini što hoćeš. Šutiš li, šuti iz ljubavi. Govoriš li, govori iz ljubavi. Ispravljaš li, ispravljaj iz ljubavi. Opraštaš li, opraštaj iz ljubavi. Imaj u dnu srca korijen ljubavi. Iz toga korijena može izaći samo dobro.

Taj korijen ljubavi otac Gabrić je imao u dnu svojega srca. Zato je iz njega izlazilo samo dobro. Pokretačka snaga ili temeljna ljubav u njegovu životu na kojoj je počivala svaka druga ljubav, bio je raspeti Isus. Zato je na propovijedi prilikom njegova ukopa jedan njegov subrat, belgijski isusovac i misionar u Bengaliji rekao da je u njemu bio gorući oganj koji je u njemu zapalio sam Gospodin Isus. Taj oganj ga je konačno potpuno istrošio, ali ne prije nego je on sam zapalio oganj vjere u srcima mnogih ljudi.

Mi smo jučer proslavili Svijećnicu – kandeloru koja dolazi od riječi svijeća, a svijeća gori i izgara. Njegovo životno geslo je bilo: Gori i izgori za Boga i za duše. A onda je u šali i duhovito dodao: A mi dimimo! Zašto ću je dimiti, molim vas lijepo! Jednom zgodom je rekao da zavidi jedino svjećicama koje je gledao u svojoj molitvi kako gore i izgaraju na oltaru. On je doista takav bio. Budući da je krenuo kao dječarac iz Metkovića s dušom punom ljubavi, onda je isto tako pri kraju svojeg života mogao reći da mu je svejedno gdje će umrijet samo neka bude u Srcu Isusovu. Znači u onom Srcu koje je za nas sve dalo, a Gabrić mu je uzvratio s ljubavlju davši mu sve što je imao.

U dilemi sam kako završiti ovaj kratki prikaz jedne ljubavi koja je sve dala za Boga i za duše. Najprije sam htio jednom Gabrićevom molitvom o svjećicama i odgovarala bi ta molitva ovome zadnjem što sam govorio, o svjećicama koje gore u kapeli u kojoj moli i gleda ih kako izgaraju što i on želi da njegov život tako gori i izgara. Zatim mi se nametnula jedna druga njegova molitva koja odgovara cjelini ovog moga izlaganja a ona glasi „Caritas Christi urget nos! “Ljubav nas Kristova potiče (goni)!“  

I onda sam se sjetio jedne molitve koju sam davno našao u knjizi jedne duhovne spisateljice i majke obitelji Marie-Claire u njezinoj knjizi: „La priere aux cent visages – „Molitva sa stotinu lica“, a naslovila ju je: „Gospodine, očekujem još jedno dijete!“ Ova molitva povezuje oba ova Dana života, jer bez Dana života, ne može biti ni Dana posvećenog života!

„Uskoro će deset sati, Gospodine, a ova mi se večer kod liječnika učinila beskonačnom… On mi je jednostavno potvrdio ono što sam slutila već neko vrijeme…

E da, Gospodine, trudna sam i to je peto dijete. Ono je iznenađenje, jer ga doista nismo planirali… Što mi je sada činiti? Podnositi svakodnevnu mučninu, te ponašanje i razočarani pogled svoga muža. Već vidim u njegovu pogledu uznemirenost i pitanje zbog sutrašnjice: hoćemo li uspijevati spajati kraj s krajem?

Ah, Gospodine, dobro shvaćam, ti poznaješ našu materijalnu situaciju, veličinu naše kuće i ostalo… i sve ono drugo što bismo mogli još nabrajati kako bi se bolje opravdali.

Gnušam se nad samom sobom. Kad pomisli da je moja majka imala jedanaestero djece, a ja se, gotovo, stidim reći da očekujem svoje peto dijete. Ali vidiš, Gospodine, mi smo nova generacija kojoj je društveni položaj toliko važan. Većina naših prijatelja imaju dvoje ili troje djece i kad su prosudili da se tu zaustave u obitelji, onda su posegnuli za nedopuštenim sredstvima u svome braku i tako riješili svoj problem.

Tako su onda žene mogle slijediti razne tečajeve… neke su se vratile svojim profesionalnim obvezama i očito mogu si priuštiti više luksuza i živjeti interesantnijim društvenim životom.

Zašto ti uopće govorim sve te stvari koje se mene ne tiču? Što bih ja učinila da sam na njihovu mjestu? Ne znam. Večeras sam zadovoljna da ti ih prikazujem, Gospodine, da ih čuvaš od opasnosti koje se tako snažno nadvijaju nad bračne parove kao što su ambicioznost, materijalna dobra, novac, itd…

Gospodine, samo sam ti htjela reći kako se osjećam. Upravo u ovim trenutcima u meni se razlijeva osjećaj zadovoljstva zbog ovog malog bića koje nosim u sebi i koje želi živjeti. Volim ga. Moj dobri Bože, ti si mu odredio put već od vječnosti; ono je već tvoje, a mene si izabrao da mu budem majka. Kad bih mu uskratila to pravo, onda mi se čini da bih tebi osobno zapriječila da živiš u njemu. Kažem ti da, Gospodine i hvala ti na časti koju si mi ukazao.

Doista sam sretna, Gospodine, i žurim se da to kažem svome mužu. Zajedno s tobom, Gospodine!

Pater Mirko Nikolić, SI,
vicepostulator kauze za proglašenje blaženim p. Ante Gabrića

Drugo izlaganje, mr. sci. Silvana Dragun
ravnateljica Međunarodnog insstituta za kršćansku kulturu i umjetnost Hagiopol

KULTURA ŽIVOTA U ENCIKLICI EVANGELIUM VITAE PAPE IVANA PAVLA II.

Prije 30 godina papa Ivan Pavao II. je u enciklici ‘Evangelium vitae’ (25.ožujka1995.) uputio apel: Poštuj, brani, ljubi i služi životu!

Sveti Ivan Pavao II. ( 18. svibnja 1920. –  2. travnja 2005. ) bio je 264. poglavar Katoličke Crkve u pontifikatu koji je trajao od 16. listopada 1978. do 2. travnja 2005. godine.

Još dok je bio kardinal Karol Wojtyla je 1976. godine tijekom svog obraćanja na Euharistijskom kongresu u Philadelphiji proročki kazao da je svijet suočen s kušnjom sukoba ”između Crkve i protucrkve, Evanđelja i protuevanđelja” s katastrofalnim posljedicama na ljudsko dostojanstvo i ljudska prava. Svoj pontifikat je posvetio Blaženoj Djevici Mariji pod geslom ”Totus Tous”.

Svijet će papu Ivana Pavla II. pamtiti kao ustrajnog borca protiv ”kulture smrti” koja se ukorijenila u suvremenom društvu u zavjeri protiv života i naravnog zakona, ali također i u odnosu na okoliš, ljudska prava i ideologije zla koje su opustošile 20 stoljeće. Upozoravao je da suvremena Europa ide u jednom pravcu ”gubitku kršćanskog pamćenja i nasljeđa” koji se očituje u bogozaboravu. Suvremeni čovjek živi kao da Boga nema. (usp. Ecclesia in Europa, br. 7.) On živi u otuđenju i ”razmrvljenosti postojanja” kao posljedici sekularizma, praktičnog ateizma. Iz raširenog religioznog agnosticizma i jedne iskrivljene slike čovjeka nastaje moralni i pravni relativizam koji otvara prostor egoizmu i nihilizmu (usp. Ecclesia in Europa, 9.)

Papa encikliku počinje analizom antropološke krize. Ističe da suvremeni čovjek ima iskrivljenju sliku Boga i čovjeka. Vidi Boga ljubavi, ali mu iz svijesti izmiče Bog pravednosti. ”Bog koji je Ljubav je i konačna Pravda”. S druge strane, čovjeka se promatra u okvirima njegove tjelesnosti dokidajući transcendentni karakter njegova postojanja. Čovjek danas ne smatra više život kao veličanstven dar Božji, kao ”svetu” stvarnost”, nego ”vlasništvo” s kojim može gospodariti i manipulirati (EV 22). Društveno-političke promjene nakon Drugoga svjetskoga rata, liberalizacija tržišta, razvoj demokracije i buđenje revolucionarnih pokreta krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća na Zapadu svjedoče o razvoju jedne snažne lijevo-liberalne kulturne hegemonije koja se temelji na sekularizmu, liberalizmu, ateizmu i hedonizmu. Neki sociolozi, poput Antony Giddensa, ističu da su demokratizacija javnog života i demokratizacija privatnog života usko povezani. Seksualna emacipacija rezultat je prebacivanja demokracije iz sfere političkog diskursa na privatni pod imperativom slobode i neovisnosti. Pažljivo prateći te društveno-kulturne promjene papa Ivan Pavao II. upozorava na pogubne doktrine koje stoje iza kulta ega i tijela. »Tijelo se više ne poima kao tipično osobna stvarnost, znak i mjesto odnosa s drugima, s Bogom i sa svijetom. Ono je svedeno na čistu materijalnost: ono je skup organa, funkcija i energije koju valja upotrijebiti po kriteriju čistog užitka i učinkovitosti. Kao posljedica, seksualnost je depersonalizirana i instrumentalizirana« (EV 23). U takvoj kulturi koja promiče egoizam i heodonizam prokreacija se shvaća kao neprijatelj, a međuljudski odnosi bivaju sve siromašniji i grublji.

Danas čovjek ne želi biti suobličen ”Božjoj slici” nego ”slici idola svog vremena” u čistoj imanenciji odričući se blagodati života s Bogom (Usp. EV 37). U duhovnoj dezorijentaciji više ne prepoznaje u vazmenom otajstvu eshatološki događaj, početak ”novog neba i nove zemlje”. Gubitak eshatološke perspektive posljedica je sekularizma i prosvjetiteljskog racionalizma koji čitavu stvarnost percipira relativistički i mehanicistički. Redukcionističko shvaćanje čovjeka i praktični materijalizam dovode do stvaranja ”struktura grijeha” i zavjere protiv života. U temelju relativističkog mentaliteta je gubitak osjećaja za grijeh (sensus peccati). Savjest kao najskrovitija jezgra i svetište čovjeka ako je potamnjela dovodi do gubitka osjećaja grijeha i odnosa s Bogom (usp. Reconciliatio et paenitentia, br. 18). Dehumanističke tendencije pokazuju taj katastrofalni gubitak osjećaja za grijeh. One očituju ne samo moralnu krizu nego i krizu istine u kulturnom relativizmu i pravnom pozitivizmu koji razdvaja pravo od morala. Civilizacija smrti vodi se načelom utilitarističkog etosa koji promiče nepravde i podjele. Takva civilizacija vodi do odbacivanja svih koji ne mogu ići u korak s vremenom i zahtjevima tržišta.

Kultura pobačaja

Peta zapovijed ”Ne ubij” (Pnz 5,17) govori o svetosti i nepovredivosti života. Ljudski život je svet od samog početka (EV 53).  Mnogi kršćanski pisci su od početka kršćanstva osuđivali praksu pobačaja. O tome imamo svjedočanstvo u jednom od najstarijih ranokršćanskih spisa Didache (Upute dvanaestorice) i Barnabinoj poslanici, kao i kod brojnih pisaca i teologa, Atenagore Atenjanina, Tertulijana u djelu Apologeticum (197. g.), Laktancija u djelu Epitome (4 st.) i dr.  Papa Ivan Pavao II. govori o ”kontracepcijskom mentalitetu” i eugeničkom pobačaju (EV 13-14). Fetus nije biološki materijal (EV 61-63). Kršćanin ne može podržavati ”eugenski mentalitet”. Svaki je čovjek pozvan biti “čuvar brata svoga” (usp. EV 19). Nema sumnje da je svako ubojstvo bratoubojstvo koje se temelji na logici zla.

Suvremeni svijet je obilježen civilizacijskim sukobom između kulture života i kulture smrti. Taj se sukob manifestira u proklamaciji socijalnog darvinizma i tihom ratu ”moćnih protiv slabih”. Starost, hendikep i bolest shvaćaju se kao prepreke društvu blagostanja. Utilitarno-prometejski stav prisutan je u depopulacijskoj politici s ciljem smanjenja broja stanovnika u prenapučenim dijelovima svijeta. Istinski ljudski razvoj treba biti usmjeren prema cjelovitom i ravnomjernom razvoju (usp. Sollicitudo rei socialis, br. 28).

Samoubojstvo

Posebna tema enciklike odnosi se na samoubojstvo (EV 66) i permisivne zakone (EV 73-74). Samoubojstvo je znak prijezira prema vlastitom životu, težak nemoralni čin. Pavao kaže: ”Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umremo, Gospodinu umiremo.” (Rim 14,7-8). Gospodinu umirati, znači priznati da patnja, premda ostaj sama u sebi zlo i kušnja, može zbog ljubavi i s ljubavlju, zbog milosnog dara Božjega i zbog slobodnog osobnog izbora, sudjelovati u samoj patnji Krista raspetoga. (Ev 67)

Eutanazija 

Eutanazija je ”lažno sažaljenje” (EV 66). Pravo sažaljenje čini čovjeka solidarnim s patnjama drugoga. Život slabijega predaje se u ruke jačega. Put ljubavi i istinske samilosti traži najviše druženje, solidarnost i potporu u kušnji (EV 67). Eutanazija je težnja da se zagospodari smrću.

Papa je dao prijedlog da se slavi Dan života.

Obitelj – svetište života, odgovornost prema starijima i nemoćnima (EV 94)

Marginalizacija starih i nemoćnih je nepodnošljiva. Obitelj je svetište života. Nerazdvojna je veza između života i slobode. Tamo gdje se vrijeđa život i sloboda je povrijeđena. ”U svakom djetetu koje se rađa i u svakom čovjeku koji živi ili umire mi prepoznajemo sliku slave Božje: tu slavu mi slavimo u svakom čovjeku, znaku Boga života, slici Isusa Krista.” (EV 84). Kultura života se ostvaruje u autentičnom samodarivanju. ”S onu stranu bučnih događaja, postoji heroizam svakodnevice, sastavljen od malih i velikih djela dobrote i suosjećanja koja podupiru autentičnu kulturu života (…) Među tim djelima posebnu ocjenu zaslužuje darivanje organa izvršenih u obliku etički prihvatljivim (…) Takvom heroizmu svakodnevice pripada tiho, ali kao nikad plodno i gorljivo svjedočanstvo ‘svih hrabrih majki koje se bezrezervno posvećuju  vlastitoj obitelji, koje trpe donoseći na svijet vlastitu djecu a zatim su spremne poduzeti svaki napor, suočiti se sa svakom žrtvom da bi njima prenijele ono najbolje što u sebi čuvaju (…) U proživljavanju svoga poslanja ‘te herojske majke ne nalaze uvijek podršku u svojoj sredini. Štoviše, modeli društva, koje često promiču i prenose sredstva priopćavanja, ne podržavaju majčinstvo.” (EV 86).

Protiv kulture nasilja

”Služba ljubavi u odnosu na život mora biti duboko jedinstvena: ne može tolerirati jednostranost i diskriminacije” (EV 87).

U pozivu upućenom obitelji papa kaže: 

”Obitelji, postani ono što jesi! Ti si živo uprisutnjenje Božje ljubavi: naime, tvoje je ‘poslanje čuvati, objavljivati i priopćavati ljubav, životvorni odraz i stvarno udioništvo u Božjoj ljubavi prema ljudskom rodu i u ljubavi Krista Gospodina prema Crkvi, njegovoj Zaručnici” Budite vjerodostojni svjedoci nade! (Ecclesia in Europa, 94.)

U obitelji koja predstavlja ”svetište života” čovjek se uči što je to ljubav. U slavljenju sakramenta ženidbe Krist supružnicima daje novo srce da mogu biti dionici njegove ljubavi, novoga i vječnoga saveza po Riječi koja je tijelom postala. Potrebno je da se ”kućna Crkva” neprestano evangelizira i sveudilj odgaja u vjeri za ljubav, kršćanske kreposti, moralnu i duhovnu čistoću.

Prigovor savjesti 

U oblikovanju savjesti presudno je otkrivanje osnovne veze koja povezuje slobodu sa istinom. Apsolutno poštivanje života zahtjeva da se posluži prigovorom savjesti pred hotomičnim pobačajem i eutanazijom (EV 89). ”I biomedicinsko istraživanje, privlačno i obećavajuće na području novih blagodati za čovječanstvo, uvijek mora odbiti pokuse, istraživanja ili primjene koje, ne priznavajući nepovredivo dostojanstvo ljudskog bića, prestaju biti u službi ljudi i u stvarnosti se pretvaraju kao da im pomažu a ubijaju ih.” (EV 89).

Uloga vjernika laika

Uloga vjernika laika izuzetno je važna u promicanju civilizacije ljubavi. Oni su pozvani u Božjem vinogradu služiti ljubavi i životu. Ne trebaju se povlačiti iz javnog političkog života ili se prepuštati skepticizmu (usp. Cristifideles laici, br. 42.) Pozvani su svugdje promicati opće dobro, pravednost, mir i solidarnost, biti stijeg srčanosti i umnog stvaralaštva na povlaštenim mjestima kulture (usp. Cristifideles laici, br. 44).

Civilizacija ljubavi temelji se na evanđeoskom ethosu. Bog se čovjeku otkriva u čovjekoljublju, pokazuje u milosrđu. Istinsko milosrđe je najdublji izvor pravednosti. U ontološku strukturu ljudske osobe upisan je zakon sebedarja. Živeći sebedarnu dimenziju svoje osobe, čovjek doseže puninu svoje ljudskosti. Civilizacija ljubavi počinje s uspostavljanjem ispravne ljestvice vrednota, promjenom životnog stila prema solidarnosti, tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa. Taj novi stil života uključuje prijelaz od ravnodušnosti prema zauzimanju za druge, od isključivosti k uključivosti. U enciklici Salvifici doloris govori o Milosrdnom Samarijancu (usp. Lk 10, 30-37). Papa kaže: ”Milosrdni Samarijanac je svaki čovjek koji se zaustavlja kraj patnje drugog čovjeka. To je svaki čovjek osjetljiv na tuđe trpljenje, čovjek koji se ‘sažali’ nad nesrećom bližnjega. (Salvifici doloris, br. 28.)

Magna charta Kraljevstva Božjeg i Civilizacije ljubavi je Isusova Propovijed na gori (Mt 5-7). Potrebno je promijeniti stil života (EV 98). U obitelji koja predstavlja ”svetište života” čovjek se uči što je to ljubav. Potrebno je da se ”kućna Crkva” neprestano evangelizira i sveudilj odgaja u vjeri za ljubav, kršćanske kreposti, moralnu i duhovnu čistoću.

Papa se na poseban način obraća ženama i poziva ih da postanu promicateljice novog feminizma. Taj novi feminizam se sastoji u nadilaženju svakog oblika diskriminacije, nasilja i iskorištavanja. Žene su pozvane svjedočiti smisao autentične ljubavi koja se očituje u sebedarju i prihvaćanju drugoga. Žene su pokretačka snaga Civilizacije ljubavi u kulturi odbacivanja i smrti. Budućnost Civilizacije ljubavi ovisi o ”geniju žene” koja jamči osjetljivost potrebe čovjeka u odgoju za ljubav i mir (usp. Mulieris dignitatem, br. 30). One svojom ”duhovnom ljepotom” čine svijet ljepšim i boljim ne samo u obiteljskom životu, nego društvenom i kulturnom polju. Odgovorna pro-life politika treba biti pro-women politika, za izbor koji bi doista bio u korist žene« (Prijeći prag nade, str. 218). Civilizacija ljubavi gradi se na ”potpunoj solidarnosti sa ženom” koja je u nevolji i iskušenjima. ”Začeto dijete u majčinoj utrobi nikad nije nepravedni napadač, ono je nemoćno biće koje čeka da bude prihvaćeno i pomognuto” (Prijeći prag nade, str. 218.).

Kršćanin je pozvan promicati kulturu života u svim njenim segmentima, u obiteljskom, poslovnom i društvenom životu, za kršćanina je moralna obveza i dužnost. On je pozvan biti  ”pastir života”, brinuti se za ljudski i prirodni okoliš. Papa Ivan Pavao II. na poseban način ističe da je kulturu smrti potrebno zamijeniti kulturom života prema vrednotama ”biti” a ne ”imati” (EV 22). Cjeloviti razvoj će se ostvariti kada kultura života postane naš modus vivendi i modus operandi

Mr. sc. Silvana Dragun,
ravnateljica Međunarodnog instituta 
za kršćansku kulturu i umjetnost Hagiopol

Nakon ovih izlaganja slijedio je Okrugli stol na temu Kultura života. Moderatorica, Danijela De Micheli Vitturi postavila je sudionicima pitanje  kako u svom profesionalnom životu promiču kulturu života nasuprot izazovima kulture smrti. Prvi sudionik prof. dr. Ivica Grković, dopredsjednik HKLD-a i predsjednik splitske podružnice zaposlen je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu gdje već gotovo 20 godina obnaša funkciju pročelnika Katedre za anatomiju. Unatoč tome što su smrt i mrtva tijela (uz više od 7000 naziva za anatomske tvorbe tijela) dio profesionalne svakodnevnice Ivice Grkovića, njegovo divljenje i obzir prema tijelu kao Božjem djelu se s godinama stručnog nastavnog rada ne smanjuje. Ono što mu danas predstavlja problem je što to osobno divljenje i profesionalno poštovanje teško prenosi na svoje studente medicine koji kao da se odbijaju oduševiti ovim vrhuncem stvaranja. Takav stav se onda pretače u sve manji trud koji studenti ulažu u ovaj, po svima još uvijek najvažniji predklinički kolegij, i u posljedično sve lošije rezultate na ispitima. Pritisci da se spuste kriteriji dolaze sa svih strana, ne samo od studenata, a odgovornost za stanje niske prolaznosti se rijetko traži u nedostatnom redovitom učenju i trudu oko anatomije

Dr Katarina Dvornik, ginekolog koja je bila prozvana zbog odbijanja  propisivanja pilule drugog dana iznijela je svoja iskustva u obrani života od začeća  i poželjela da to bude zadatak svih liječnika a ne samo katoličkih. Kazala je kako nastoji pokazati ljubav i onima koji ne misle kao ona.

Treća sudionica Ana Dukić, magistra farmacije, koja je jednom bila prozvana zbog toga što je odbila izdati kontraceptivne pilule, kazala je koliko je značajna bila pomoć HKLD- a i sekcije farmaceuta. Nakon što se obratila tadašnjem duhovniku HKLD monsign. Valentinu Pozaiću, dobila je potporu i uputu o pravu na priziv savjesti u farmceutskoj struci.

Na kraju je Danijela De Micheli Vitturi zahvalila predavačima i sudionicima okruglog stola što su doprinijeli da ova večer bude svjetli putokaz u promicanju Kulture života ne samo katoličkih liječnika već svih ljudi dobre volje koji poštuju život od začeća do naravne smrti.

Dr. Danijela De Micheli Vitturi