27 velj Predavanje prof. Lončarevića o književnoj ostavštini Ljubomira Markovića
Sekcija za izdavaštvo Hrvatskog katoličkog liječničkog društva i Upravni odbor podružnice „Branimir Richter“ upriličili su 25. veljače 2022. u 19 sati u Dom HKLD-a (Praška 6/II) predavanje prof. dr. Vladimira Lončarevića o književnom i književno-kritičkom stvaralaštvu početkom 20. stoljeća pod naslovom „Iz književne ostavštine Ljubomira Markovića“
Predsjednica sekcije za izdavaštvo je na početku susreta koji se pratio i on line pozdravila uglednog gosta i sve nazočne te riječ predala prim. dr. sc. Darku Richteru koji je u kratkim crtama iznio podatke o životu i znanstvenom radu dr. sc. Vladimira Lončarevića, profesora na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Prof. Lončarević je izrazio radost što se opet susreće s članovima HKLD-a. Naime, 12. lipnja 2012. on je bio jedan od predstavljača knjige „Zlatna nit“ dr. Ružice Martinović-Vlahović u izdanju Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Poslije vrlo zanimljivog predavanja i rasprave nazočnima se obratila i predsjednica podružnice HKLD-a „Branimir Richter“ u Zagrebu prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović. Uz zahvalu za gostovanje u HKLD-u Ljubanović je prof. Lončareviću darovala umjetničku sliku iz fundusa „Galerije HKLD-a akademik Anton Švajger“ i tiskovine HKLD-a. Valja spomenuti da je uz ostale ovom predavanju nazočio i p. dr. Božidar Nagy, vrstan poznavatelj književnog rada dr. Ljubomira Marakovića.
Ovdje izdvajamo nekoliko crtica iz predavanja. U uvodnom dijelu predavanja prof. Lončarević je ispričao kako se počeo baviti pisanom ostavštinom Ljubomira Marakovića: pročitao je 1989. godine u „Obnovljenom životu“ članak „Luč Ljubomira Marakovića“ Ive Sečkara (Filipovića) i zainteresirao se za Marakovićevo stvaralaštvo pa je Maraković bio tema njegovog magistarskog rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Istražujući Marakovićevu pisanu ostavštinu i razgovarajući s ljudima koji su ga poznavali Lončarević se uvjerio kako je on bio vrhunski intelektualac, širokog spektra interesa, poliglota, plodan spisatelj (900 članaka) što valja posebno naglasiti imajući u vidu da je u 57. godini života (1945.) prestao objavljivati. Neki su ga čak zvali „svećenikom književnosti“ i to zato što je posvećivao književnost unoseći u nju ono što je istinito, dobro i lijepo. Maraković se trudio književnost vratiti na kršćanski kolosijek nakon što je ona u moderni i s Kranjčevićem skrenula na druge kolosijeke. Zato Maraković hoće da se krene od početka i to s „katoličkom književnošću“ tj. onom književnošću koja odražava katolički duh, bez obzira na njezin žanr. Još je jedna Marakovićeva posebnost: on književnost moderne podvrgava ne samo etičkoj (što su činili i drugi) nego i estetskoj kritici.
Kroz dvadesetak godina u „Hrvatskoj prosvjeti“ (1919.-1941.) Maraković ostavlja najdublji trag u hrvatskoj kulturi: prvi piše o crtanom filmu, bavi se kazalištem, književnošću i drugim, dva puta tjedno piše scenske kritike, prati svu recentnu književnu produkciju i piše osvrte koji su i danas relevantni. Bavi se Nazorom, Košutić, Budakom, Sudetom, Krležom i drugima. S pravom se može kazati da je njegova knjiga „Žetva“ (1941.) prva hrvatska teorija književnosti. Maraković je zbilja ostvario svoje maturantske ideale: biti profesor i posvetiti se hrvatskom katoličkom pokretu.
Ono što Maraković nije ostvario je to da nije dao neku veću sintezu hrvatske književnosti. Doduše, uočava Lončarević, ne može se reći da to nije htio učiniti. Čak je i počeo pisati povijest hrvatske književnosti 19. stoljeća, obradio Preradovića i Gaja, a kroz njih i druge pjesnike i motive književnosti tog doba. Za vrijeme II. svjetskog rata na radiju je tjedno imao emisiju „Književni profili“. Iz tih tekstova se mogla napisati povijest hrvatske književnosti, da su kojim slučajem poratne okolnosti bile drukčije… (Draženko Tomić)
No Comments