19 svi Održano predavanje o kršćanskoj etici i odgovornosti liječničkog poziva

U srijedu, 18. svibnja 2022. u 19 sati u dvorani „Margarita Peraica“, Dom HKLD-a u zagrebačkoj Praškoj ulici, zagrebačka podružnica je ugostila prof. dr. sc. Nenada Vukojevića, dr. med. koji je održao predavanje “Kršćanska etika i odgovornost liječničkog poziva”. Sve nazočne članove HKLD-a i druge zainteresirane slušače, kako u dvorani, tako i one koji su bili virtualno prisutni preko aplikacije Zoom, pozdravila je predsjednica zagrebačke podružnice prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, dr. med.

Iz bogatog profesionalnog djelovanja prof. Vukojevića (Ljubuški, BiH, 1963.) prof. Ljubanović je izdvojila tek nekoliko podataka: diplomirao 1989. god. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorirao 2007. god; od 2009. pročelnik je Zavoda za dječju oftalmologiju i strabologiju Klinike za očne bolesti KBC-a Zagreb; educirao se na klinikama za očne bolesti u Italiji i Njemačkoj; izvanredni je profesor na MF u Zagrebu od 2016. god.; autor je i koautor više stručnih i znanstvenih radova te autor više poglavlja u knjigama iz okulistike; član je Europskog društva retinologa i Hrvatskog oftalmološkog društva; predstojnik je Klinike za očne bolest KBC-a Zagreb. Cijenjen je od kolega kao stručnjak, požrtvovan je i empatičan, muž i otac četvero djece, dragovoljac Domovinskog rata. Dugogodišnji je član HKLD-a.

U uvodnom dijelu izlaganja “Kršćanska etika i odgovornost liječničkog poziva” prof. Vukojević je podsjetio kako se tragovi o postupcima i vještinama usmjerenim prema zdravlju ljudi mogu naći unatrag 10 tisuća godina. Ti postupci su utemeljeni na primitivnim vjerovanjima i magiji. Prvi pisani dokument o odgovornosti liječnika je Hamurabijev zakonik (oko 2.100 god. pr. Krista). “Ako pacijent umre krivnjom liječnika ili izgubi oko treba liječniku odrezati obje ruke. Ako je bolesnik bio rob, liječnik ga mora nadoknaditi drugim robom.“ 

Hipokrat (5 i 4. st. pr. Krista) odvojio je medicinu od magije i praznovjerja, ali i od filozofije. Hipokratova prisega je utemeljena na mislima grčkih filozofa. Demokrit piše Hipokratu: “Svi bi ljudi, Hipokrate, trebali poznavati liječničku vještinu jer je to istodobno i dobro i korisno za život, a najviše od svih odgojeni i naobraženi ljudi, zato što mislim da je istraživanje mudrosti u bliskoj i bratskoj vezi s liječničkom vještinom.” Hipokrat je postavio i temelje etičkih načela medicinske profesije. Njegova etika je klinička i individualistička: nalaže pobožan život, predanost prema bolesniku, čuvanje liječničke tajne, poštovanje života od začeća, zabranjuje pobačaj i eutanaziju, zabranjuje nadriliječništvo, liječnik mora imati položenu prisegu koja regulira odnos prema učiteljima, kolegama i učenicima i nalaže podučavati bez materijalne naknade. Primjena Hipokratovih načela izraženija je u 10. i 11. st. 

Poznate su i Maimonidesova liječnička molitva (12. st.) te prisega Amatusa Lusitanusa (16. st.). Valja spomenuti i “Observations on the Duties and Offices of a Phisician and on the Method of Prosecuting Enquiries in Philosophy” Johna Gregorya (1770.) te “Code of Medical ethics” Thomasa Percivala (1803.). Hipokratovih načela našla su se u Ženevskoj deklaraciji 1948. g. koju je prihvatila Opća skupština Svjetskog liječničkog udruženja (WMA). Slijedile su izmjene i dopune. Posljednja je učinjena 2017. godine. Načinjen je odmak od nekih Hipokratovih načela. Na nacionalnoj razini djelovanje liječnika je regulirano Zakonom o liječništvu, Pravilnikom o disciplinskom postupku i Kodeksom medicinske etike i deontologije HLK-a.

U nastavku izlaganja prof. Vukojević je postavio pitanje je li Hipokratova prisega dostatan orijentir za djelovanje liječnika katolika. Odnosno postoji li „jače“ nadahnuće za obavljanje liječničkog poziva nego li je to pravna i moralna odgovornost. U tom smislu promišlja o medicinskoj etici i o kršćanskoj etici. Da bi odgovorio na postavljeno pitanje polazi od Starog zavjeta gdje nalazi neke podatke o odnosu prema bolesnicima, bolesti, dijagnosticiranju i zbrinjavanju oboljelih od zaraznih bolesti (Levitski zakonik). Sam odnos ili neke obveze čovjeka koji liječi (obično svećenika) prema bolesnom nisu posebno naglašene, kao što je to npr. u Hipokratovoj prisezi. Biblija, kao vjerska knjiga, nudi utjehu bolesnom podsjećajući da Bog liječi, da se treba pouzdati u njegovu iscjeliteljsku moć. U Novom zavjetu u prvom planu se nalazi upravo iscjeliteljska Božja moć, odnos prema bolesniku kojeg se nastoji cjelovito ozdraviti, i u duši i u tijelu. Isusovo djelovanje, a ponaosob zapovijed o ljubavi i milosrđu prema bližnjem, nadahnuće su za kršćanski odnos prema bolesnicima. I Šimun Cirenac, kao čovjek koji ne pozna Isusa, štoviše kao osoba koja je prisiljena nositi križ, može biti nadahnuće za nesebičnu pomoć ugroženoj osobi. Ovdje prof. Vukojević ukazuje i na poniznost kao vrlinu koja će pomoći liječniku da pobijedi svoj ego, samog sebe, da shvati da obavljajući svoju dužnost u odnosu prema bolesniku nije najvažniji on sam – liječnik, nego da je najvažniji bolesnik, duševno i/ili tjelesno ugrožena osoba koja traži pomoć. Kroz vrlinu poniznosti, ne samo liječnik, nego i svaki čovjek postaje svjestan svojih mogućnosti pa i svojih granica. 

Zatim je prof. Vukojević ukazao na paralelu između medicinske i kršćanske etike. I jedna i duga podudaraju se u brojnim situacijama. Liječenje i skrb za bolesnika je ljudski ali i božanski propis. Ovdje se poziva na riječi Ivana Pavla II. da znanstvena i kršćanska etika nisu suprotstavljanje nego komplementarne. Znanstvena etika sa svojim brojnim promišljanjima o ljudskom postupanju ima smisla samo ako se ljudsko postupanje osloni na što točniju spoznaju o njegovom djelovanju, o svrsi i smislu njegova života. Takva etika je lako prilagodljiva i kršćanskim načelima. Brojna etička načela sadržana u Evanđelju su dio naravne ljudske etike, a ostala načela utemeljena su na ljubavi prema bližnjem i kao takva ne protive se razumu, pa čak ni ono – razumu teško prihvatljivo – načelo ljubavi prema neprijatelju. 

I na području medicine, i na području duhovnosti naglašena je međusobna povezanost i uzročnost tijela i duha. I medicina i kršćanska etika promatraju čovjeka kao jedinstveno tjelesno, duhovno, psihičko i društveno biće. Potonja bolesniku pristupa ne samo na području zdravstva nego i na području pastorala. Ukazuje ne samo na dobro i zdravlje tijela, već na cjelovitu osobu koja je u svome tijelu pogođena nekim zlom. Kako je bolesnik cjelovita osoba tako i služenje bolesnicima uključuje sve dimenzije ljudske osobe: fizičku, psihičku, duhovnu i duševnu.

U zaključku je prof. Vukojević istaknuo kako se kršćanska uvjerenja i hipokratska tradicija ne isključuju, nego se međusobno nadopunjuju i nude čvrst okvir za gajenje vrlina u medicini i suosjećanja s onima koji su ugroženi bolestima ili invaliditetom. Kršćanski nauk k tom može biti snažan poticaj liječniku da pomogne bolesniku i da ustraje u svom pozivu. Svaki život je vrijedan jer je svaki čovjek slika Božja, pa i onda kad je slab i bolestan. Liječnik katolik (kao i liječnik nekatolik) treba nesebično, bez straha, pa ako je potrebo i izlažući sebe i svoju sigurnost, djelovati s ciljem da pomogne, da smanji patnje i izliječi bolesnog. Raditi predano, savjesno i s ljubavlju svoj posao, zadatak je svakog liječnika i sveg medicinskog osoblja. Time oni postaju više ljudi i približavaju se Bogu koji se solidarizirao s bolesnima i umirućima. „Uistinu liječnički je poziv iznimna povlastica da na svom radnom mjestu čovjek može u punom smislu riječi ispuniti dvije glavne zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Tako služba ljubavi prema bolesniku, postaje Bogo-služenje, liturgija na profesionalnom radnom mjestu, a dvije zapovijedi ljubavi postaju jedna“, završio je svoje izlaganje prof. Vukojević, citirajući riječi mons. Valentina Pozaića. (Draženko Tomić)