20 pro Nekrolog prof. dr. sc. Ivanu Beusu
“Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45)
1. Ove riječi iz Evanđelja po Mateju jedan su od citiranijih slogana Svetoga pisma, a koristimo ga u brojnim prigodama. Nalazi se zapisan i na zidu Centra za neuroinfektologiju na kojemu je prof. Ivan Beus proveo najveći dio svoga radnog vijeka. Stoga ova rečenica možda najbolje sažima naš doživljaj prof. Beusa od kojega se danas ovdje opraštamo. A svatko od nas u ovom trenutku prisjeća se nekog od vlastitih doživljaja s profesorom, koji svjedoči istinitost ove rečenice i njegove brige za nas: „najmanju braću“. Pažljivo je motrio ljude oko sebe, u svima otkrivao ono dobro, uvijek bio spreman za razgovor, savjet, riječ utjehe, praćenu pronicljivim pogledom punim razumijevanja i suosjećanja.
No u pokušaju da ipak nešto šire izrazim svoj doživljaj dragoga nam profesora, nakon kraćeg razmišljanja, odlučio sam da svakako treba spomenuti tri riječi koje ga određuju: medicina, domovina i obitelj.
2. Medicina, odnosno infektologija u užem smislu, zato što je prof. Beus bio vrsni kliničar-infektolog, izvanredan dijagnostičar, temeljit liječnik, znanstveno pronicljiv, uvijek sposoban razmatrati kliničke probleme iz kutova koje mi drugi nismo na prvi pogled uočavali. Medicini i infektologiji posvetio je ne samo radni, već cijeli svoj životni vijek. Bolesnici su to osjećali i imali prema njemu iznimno poštovanje: diljem Hrvatske susretao sam njegove bivše pacijente koji su mi, kada bih im rekao gdje radim, s divljenjem govorili o prof. Beusu. Spasio je mnoge ljudske živote. Ali imao mnogo razumijevanja i za svoje suradnike: kolege, osobito mlađe, medicinske sestre čiji rad je iznimno cijenio, djelatnike laboratorija i drugih dijagnostičkih struka, ali i kuharice, spremačice, administrativno osoblje: svoju Kaju, Nenu, Mariju, Vericu… i mnoge druge.
3. Domovina. Prof. Beus bio je svijetli primjer istinskog domoljuba u najpozitivnijem smislu tog pojma. Iskazivao je poštovanje prema ljudima različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, svjetonazora. No iznad svega volio je Hrvatsku. U njezinim povijesnim granicama. I oduševljavao me detaljima i podacima iz hrvatske povijesti, raznih krajeva, te interpretacijom aktualnog povijesnog konteksta u svjetlu ranijih povijesnih zbivanja.
4. Obitelj. Obitelj je prof. Beusu puno značila. Brinuo se o svojim roditeljima, sestri i braći, nećacima, rođacima… Volio se družiti s članovima obitelji, iako zbog brojnih obveza i života posvećenog medicini, za druženje nije imao puno vremena. No jednoj se osobi osobito posvetio – supruzi Tatjani. Tanja, kako ju je zvao, bila je njegova suradnica, suputnica, ponekad i supatnica… No, iznad svega, žena koju je najviše volio. To smo svi osjećali u njegovoj blizini. I sa sebi svojstvenom diskrecijom, ali i ponosom, jasno je to isticao. Profesorica mu je ljubav uzvraćala jednakom, ako ne još i većom mjerom, te su njih dvoje činili jedinstveni primjer bračne simbioze po kojemu su ih svi prepoznavali. Stoga će profesorici biti najteže nastaviti živjeti trenutke koje nije naučila proživljavati bez njega. Želim joj da ovaj veliki nenadoknadivi gubitak uspije nadomjestiti na neki način, iako joj to neće biti lako.
Prof. Beus nije imao vlastite djece. No ostavio je za sobom generacije studenata medicine i stomatologije, a osobito generacije specijalista infektologije i mikrobiologije, kojima će ostati u sjećanju kao nesebični učitelj. Uz stručno znanje, mlađim kolegama je prenosio i svoja osobna, životna iskustva. Svima nama pofesor je bio kao član obitelji, a mi smo bili njegovi. Zato su mnogi liječnici u njemu nalazili ne samo velikog učitelja već i očinsku figuru, po uzoru na Dobrog Pastira.
5. Veliko mu hvala za sve dobro što nam je učinio. Za sve što nam je ostavio. Ideje u koje je vjerovao i očekivao da ćemo ih nastaviti razvijati i slijediti. A osobito zajedništvo u koje je tako silno vjerovao i promicao ga.
Uz zahvalnost prof. Beusu za sve što je učinio za nas, i posljednje zbogom ispred Hrvatskog katoličkog liječničkog društva kojega je profesor bio član, izražavam iskrenu sućut obitelji, riječima Frana Krste Frankopana s epitafa uklesanog u zagrebačkoj prvostolnici, u kojoj je profesor redovito molio:
„Navik on živi ki zgine pošteno“.
Rok Čivljak
No Comments