02 ožu Klinička vrijednost terapijskih zahvata u liječenju kroničnog parodontitisa

Parodontitis (Slika 1) podrazumijeva gubitak pričvrsnog aparata zuba koji bez terapije dovodi do gubitka zuba.

Minimalni cilj terapije kroničnog parodontitisa je zaustaviti progresiju bolesti, a idealni cilj dovesti do regeneracije izgubljenih struktura. Polazeći od činjenice da je parodontitis induciran bakterijskim plakom, provodi se kauzalna terapija s ciljem odstranjenja uzroka mehaničkim i kemijskim putem u smislu antiinfektivne terapije. U tu svrhe koriste se odgovarajući instrumenti i ultrasonični uređaji.

Da bi se ostvarili ovi ciljevi potrebna je suradnja pacijenta i konzekventno proveden terapijski zahvat. Taj konzervativni terapijski pristup dovoljan je u većini slučajeva i za praktičara izvediv postupak. U slučaju  refraktornih oblika bolesti i komorbiditeta (šećerna bolest, kardijalni i onkološki bolesnici, bolesnici s insuficijentnim imunitetom) primjenjuje se sistemska antibiotska terapija na osnovu antibiograma.

Usprkos tom dobro protokoliranom konzervativnom terapijskom postupku, u jednog dijela pacijenata s džepovima dubljim od 6 mm bez kirurškog pristupa nije moguće postići optimalan rezultat – redukciju džepa ispod 5 mm. U tim se slučajevima kirurška terapija pokazala uspješnija u redukciji džepa u usporedbi s već spomenutom nekirurškom terapijom.

Ipak, svi pacijenti ne odgovaraju dobro na provedenu terapiju ili ne održavaju dugoročno stabilan parodoncij. Razlozi zato su najčešće slaba suradnja pacijenata, nekonzekventno provedeno struganje i gletanje korijena, kao i neke sistemske bolesti, kao npr. šećerna bolest ili ovisnost o pušenju duhana.

Budući su jedan dobar dio pacijenata pušači, postoji potreba za edukacijom takvih pacijenata s ciljem apstinencije koja bi trebala biti integralni dio sveobuhvatnog parodontalnog tretmana. Ove grupe imaju smanjenu imunološku reakciju i pokazuju smetnje u procesu cijeljenja, a time i lošije terapijske rezultate. Također valja istaknuti da i stres i genetska predispozicija utječu na razvoj parodontitisa i predstavljaju izazov u terapiji.

Ovdje treba još napomenuti da se danas u svrhu postizanja optimalnih kliničkih rezultata koriste različite regeneracijske tehnike koje značajno pridonose stvaranju novog parodontna, a time i boljeg estetskog rezultata u usporedbi sa standardnim metodama liječenja (Slika 2).

Zaključno se može reći da prema rezultatima brojnih kliničkih studija pravilna kućna oralna higijena u kombinaciji sa profesionalnom kontrolom plaka u dugom post-terapijskom razdoblju predstavlja neminovni čimbenik u dugoročnom sprječavanju reinfekcije parodonta.

Dr. sc. Ivan Bokan, dr. med. dent. MHH