22 tra In memoriam: Umro je dobri pastir – papa Franjo

Franciscus
17. prosinca 1936. – 21. travnja 2025.
Requiem aeternam, dona ei, Domine
Et lux perpetua luceat ei.

Na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja 2025., u 89. godini života i 13. godini pontifikata, u svojoj rezidenciji u Domu svete Marte u Vatikanu umro je papa Franjo, Pastor Bonus Ecclesiae Catholicae.

Smrt pape Franje objavio je kardinal Kevin Farrell, komornik Apostolske komore, uz kojega su bili državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin, zamjenik za opće poslove u Državnom tajništvu nadbiskup Edgar Peña Parra te ravnatelj papinskih liturgijskih slavlja mons. Diego Ravelli: „Predraga braćo i sestre, s dubokom žalošću moram objaviti smrt našega Svetog Oca Franje. Jutros u 7:35 sati rimski biskup Franjo vratio se u kuću Očevu. Cijeli svoj život posvetio je služenju Gospodinu i Njegovoj Crkvi. Učio nas je živjeti vrijednosti Evanđelja s vjernošću, hrabrošću i univerzalnom ljubavlju, posebno u korist najsiromašnijih i najmarginaliziranijih. S neizmjernom zahvalnošću za njegov primjer pravog učenika Gospodina Isusa, povjeravamo dušu pape Franje beskrajnoj milosrdnoj ljubavi Jednoga i Trojedinoga Boga.“

Rođen kao Jorge Mario Bergoglio, papa Franjo bio je poznat po svojoj dubokoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji što je potvrdio i svojom oporukom koju je vlastoručno sastavio 29. lipnja 2022. godine. U njoj je izrazio želju da njegov „posljednji zemaljski put“ završi u Papinskoj bazilici svete Marije Velike u Rimu, gdje se papa Franjo zaustavljao na molitvu prije i nakon svakog apostolskog putovanja, povjeravajući svoje nakane Bezgrješnoj i zahvaljujući joj za nježnu majčinsku skrb. U skladu sa svojom skromnošću, papa Franjo je zatražio da njegov grob bude „u zemlji, bez posebnog dekora, s jednostavnim natpisom: Franciscus“. U završnim riječima oporuke, Papa je naveo kako je svoju patnju u posljednjem razdoblju svoga života prikazao Gospodinu za mir u svijetu i bratstvo među narodima. To je i snažna poruka Crkvi i čovječanstvu: poziv na jednostavnost, predanje Mariji i nadu u uskrsnuće.

Papa se dan ranije, na Uskrs, posljednji put pojavio u javnosti na Trgu svetog Petra i udijelio svoj tradicionalni blagoslov „Urbi et orbi“. Čini se da je taj njegov posljedni susret s vjernicima bio izraz njegove želje da se oprosti od vjernika koje je toliko volio. Možda je i predosjećao da se bliži svršetak njegova ovozemnog hoda.

Papa Franjo 25. svibnja 2024. primio je u audijenciju i predsjednika HKLD-a izv. prof. dr. sc. Roka Čivljaka povodom konferencije „SOMOS community care“ – Udruge za brigu o zajednici. U osobnom razgovoru s papom Franjom, prof. Čivljak je predstavio rad HKLD-a posebno se osvrnuvši na hodočašće članova HKLD-a u Poljsku o blagdanu Božjeg milosrđa te konferenciju o profesionalnim i etičkim izazovima u medicini tijekom ratova, koju je HKLD organizirao u suradnji s Europskom federacijom katoličkih liječničkih društava. Tom prigodom Sveti Otac blagoslovio je članove HKLD-a blagoslovivši krunicu koju su hrvatski hodočasnici donijeli s hodočašća iz Poljske.

Predsjednik HKLD-a nedavno se osvrnuo na pontifikat pape Franje u emisiji Hrvatskog radija Susret u dijalogu u kojoj se posebno osvrnuo na Papine poruke zdravstvenim djelatnicima. Po riječima prof. Čivljaka, ovaj Papa uistinu je bio hrabar, jer je trebalo imati jako puno hrabrosti suočiti se s nekim izazovima našega vremena s kojima se on susreo tijekom svoga pontifikata, kao što je to bila pandemija COVID-19, uloga žena u Crkvi, pitanje zlostavljanja u redovima Katoličke crkve i drugim „vrućim“ pitanjima. Papa Franjo nije bježao od problema nego se s njima suočavao, koliko god to bolno bilo, te ih pokušavao razumjeti i iznaći rješenja (iako ne postoje savršena rješenja koja bi zadovoljila svakoga).

Tako je bilo i s pitanjem COVID-a – njegovog porijekla (je li virus/pandemija prirodno nastala ili nametnuta), cjepiva (cijepiti se ili ne, što je poljuljalo povjerenje nekih vjernika u Katoličku crkvu). No sažetak njegovog stava prema pandemiji bila je upravo njegova molitva u ožujku 2020. na praznom Trgu svetog Petra na kojemu je molio za sve bolesnike, ali i zdravstvene djelatnike. Time je pokazao da se uvijek nešto može (i treba) učiniti, kolikogod to izgledalo nemoguće, a situacija bezizgledna. Predsjednik HKLD-a iskazao je veliku zahvalnost i privrženost Svetom Ocu tijekom pandemije, dijelom i zbog toga što je uvijek naglašavao žrtvu zdravstvenih djelatnika koji su i pod cijenu vlastitog života skrbili o osobama zaraženim koronavirusom.

Tada je Papa rekao: U ovoj korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12). Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno, a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, ali i prema drugima.

U tom kontekstu – brizi za druge i traženju pomoći za najugroženije, pa i umiruće – leži njegovo opredjeljenje za cijepljenje protiv COVID-a, koliko god se još i danas to mnogima ne sviđa. Papa Franjo odlučio se ZA, a ne PROTIV, cjepiva jer je to vidio kao nadu i spasonosni put u borbi protiv pandemije.

Ovogodišnjom porukom za Svjetski dan bolesnika: „Nada… ne postiđuje (Rim 5, 5) i jača nas u nevolji“, papa Franjo naglasio je da je „bolest i prilika za susret koji nas mijenja, prilika za otkrivanje čvrste stijene za koju se možemo držati usred oluja života: iskustvo koje nas, pa i po cijenu velikog odricanja, čini sve jačima jer smo svjesniji da nismo sami. Zato se kaže da patnja uvijek nosi sa sobom i otajstvo spasenja, jer nam daje iskusiti blizinu i stvarnost Božje utješne prisutnosti“.

U prošlogodišnjoj poruci za Svjetski dan bolesnika papa Franjo nam je poručio „da liječenje nije samo ‘zdravstvena usluga’, već tzv. ‘terapijski savez’ između liječnika, bolesnika i članova njegove obitelji.“ U istoj poruci poručuje da se „često starost i bolest proživljavaju u samoći, a katkada i u napuštenosti.“ Možda upravo iz razloga da nam pošalje poruku da ne trebamo biti sami, Sveti otac (i njegove službe) su nas svakoga dana posljednjih mjeseci obavještavale o njegovom zdravstvenom stanju i time nam približile njegovu bol i patnju, kako bi spoznali da niti mi svoju bol i patnju ne trebamo proživljavati sami. Naravno da moramo poštivati i pravo na privatnost svakoga bolesnika, no ne trebamo se susprezati dio svoje intime, pa i bolest, podijeliti s drugima.

„Na neki način, kao da smo na primjerima starenja i bolesti zadnja tri rimska prvosvećenika imali priliku upoznati njihove različite osobnosti i pristupe starenju i bolesti: dok se sveti Ivan Pavao II. pojavljivao u javnosti do samoga kraja i sudjelovao u svečanim i javnim liturgijskim obredima i kada nije mogao hodati, pa čak niti govoriti, Benedikt XVI. povukao se s funkcije, ali djelovao kao čio i veseo te sretan starac i u onim rijetkim javnim prilikama kada smo ga viđali kao papu emeritusa. Što se tiče pape Franje, sjećam se mog prošlogodišnjeg susreta s njim tijekom audijencije s liječnicima iz cijeloga svijeta kada je do dvorane Klementine, u kojoj se održavala audijencija, došao vožen u kolicima, ali je od vrata dvorane do svoga mjesta gdje je sjedio došao hodajući, odnosno gegajući se zbog svoje bolesti, ne ustručavajući se i ne srameći se svoga hendikepa. Time nam je Papa poručio da se ne trebamo sramiti toga što smo stari… bolesni… nesavršeni“ zaključuje prof. Čivljak.

Papa Franjo često je o Crkvi govorio kao o „poljskoj bolnici“. Tezu o Crkvi kao poljskoj bolnici, dakle bolnici koja djeluje na samom terenu, na ratištu, razvio je budući papa Franjo još prije svoga izbora za papu, kao kardinal Bergoglio, kada je rekao: „Otkrivenje nam govori kako Isus stoji pred vratima i kuca. Prvo što vidimo jest Isus kako stoji vani, pred vratima, i kuca“. Međutim, Bergoglio okreće tu sliku u obrnutu perspektivu: on predlaže da današnja Crkva treba „pustiti Isusa koji kuca iznutra na vrata Crkve i traži da ga pustimo van“. Jer, kada Crkva ljubomorno čuva Isusa samo za sebe i ne pušta ga vani, ona postaje „autoreferencijalna i brzo se razboli“. Kako bi to izbjegla, po mišljenju kardinala Bergoglia, Crkva mora izaći iz sebe, doći do periferije kako bi služila potrebite na terenu. Papa to smatra pravim pravcem evangelizacije. Takvo njegovo viđenje Crkve pojašnjava nam i opravdava njegov istup prema marginalnim skupinama pučanstva: prema beskućnicima, zatvorenicima, gay-populacijom i sl.

Nazvavši Crkvu „poljskom bolnicom“, papa Franjo nas je pozvao da dajemo prednost „najviše ugroženim ranjenicima“. I da im pristupimo tamo gdje se oni nalaze – u polju – a ne da čekamo da nam oni pristupe (dođu u crkvu, jer neki nikada neće doći, a za neke će to biti prekasno). Lijekovi nisu korisni ako su nedostupni potrebitima. Stoga oni koji posjeduju „lijek“ moraju pristupiti potrebitima, ranjenima, bolesnima. Papa Franjo poučava svećenike da napuste sigurnost sakristije i krenu ususret potrebitima. „Svećenici se ne bi trebali plašiti zablatiti svoje cipele“, kaže papa Franjo. Osim toga, „oni moraju biti spremni i pogriješiti susrećući se i pristupajući „ranjenima“ jer i kroz to pronalaze nova rješenja, ne lijekove.“ Stoga je papa Franjo odmah prihvatio cjepivo (pa i lockdown) kao jedno od rješenja u borbi protiv pandemije koronavirusa jer u tom trenutku nismo imali potentnijih drugih opcija za suzbijanje pandemije.

Posljednja sinoda koju je sazvao papa Franjo jest ona o sinodalnosti. I tu je pozvao na sudjelovanje baš sve – i kler i laike i različite vjerničke skupine, pa i zdravstvene djelatnike. Sinode su kroz povijest Crkve imale veliko značenje za razvoj Crkve i usuglašavanje pojedinih stavova i normi, a u njoj su sudjelovali svećenici, u prvom redu biskupi.

Sinoda o sinodalnosti, koju je papa Franjo pokrenuo u listopadu 2021. godine, predstavlja novost u tom smislu što su na međunarodnoj razini u nju uključeni i laici koji su pozvani dati svoj doprinos u oblikovanju buduće Crkve „kako bismo rasli u našem ‘zajedničkom hodu’ u kojem sudjeluju laici, svećenici, redovnici i redovnice, biskupi, predvođeni Rimskim prvosvećenikom”. Drago nam je što su i u posljednjoj sinodi sudjelovali i liječnici i drugi zdravstveni djelatnici, pa i članovi našeg HKLD-a, iako bih mogao reći nedovoljno. No ostavljen je prostor za daljnji rast jer i u zaključku Sinode stoji da se „biskupi potiču da za članove vjerničkih laičkih udruga i društava barem jednom godišnje organiziraju duhovno-formativne susrete na biskupijskoj razini, kako bi se svi međusobno upoznali i rasli u zajedničkom pozivu i poslanju“. Stoga se očekuje kako će HKLD i druga laička društva ubuduće imati veću i značajniju ulogu, na mjesnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini, u oblikovanju stavova i odgovora na pitanja koja se otvaraju i nameću u suvremenom društvu.

Svoj razgovor o pontifikatu pape Franje u emisiji Susret u dijalogu prof. Čivljak zaključio je trima riječima koje po njegovom mišljenju opisuju pontifikat pape Franje: sinodalnost, poniznost i uključivost.

Obred potvrde smrti i polaganja u lijes tijela pape Franje održan je istoga dana u 20 sati u kapeli u prizemlju Doma svete Marte u Vatikanu. Također su zapečaćeni apartmani Svetog Oca na trećem katu Apostolske palače te na drugom katu Doma svete Marte, gdje je papa Franjo boravio. U utorak ujutro bit će održana prva opća kongregacija kardinala na kojoj će se donijeti odluka o datumu sprovoda.

U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici!
I odveli te u sveti grad, nebeski Jeruzalem.

Počivao u miru!

Rok Čivljak
predsjednik HKLD-a

Foto: Vincenzo Pinto / AFP / Getty Images

Brzojav sućuti predsjednika HKLD-a Apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj