
22 svi PAPINA PORUKA SUDIONICIMA SIMPOZIJA O PALIJATIVNOJ SKRBI
Kanadska biskupska konferencija i Papinska akademija za život organizirali su u Torontu u Kanadi od 21. do 23. svibnja prvi Međunarodni međureligijski simpozij o palijativnoj skrbi na temu „Prema narativu nade“. Poruku sudionicima simpozija uputio je i Papa Franjo.
„Upućujem srdačne pozdrave i najbolje želje svima koji sudjeluju na prvom Međunarodnom međureligijskom simpoziju o palijativnoj skrbi, koji zajednički organiziraju Papinska akademija za život i Kanadska biskupska konferencija, i zahvaljujem njihovim predsjednicima, nadbiskupu Vincenzu Paglia i biskupu Williamu McGrattanu. Također sam zahvalan govornicima na simpoziju i svima koji su svojim radom omogućili realizaciju ovog skupa.
Tema koju ste odabrali, Prema narativu nade, je i pravovremena i potrebna. U današnje vrijeme, suočeni s tragičnim posljedicama rata, nasilja i različitih nepravdi, olako se prepustiti boli, pa čak i očaju. Ipak, kao članovi ljudske obitelji, a osobito kao vjernici, pozvani smo s ljubavlju i suosjećanjem pratiti one koji se bore i teško pronalaze razloge za nadu (usp. 1 Pt 3,15). Doista, nada je ono što nam daje snagu da se suočimo s pitanjima koja pred nas postavljaju životni izazovi, poteškoće i tjeskobe.
To još više vrijedi kada se suočite s teškom bolešću ili krajem života. Svima koji su iskusili neizvjesnost koja tako često proizlazi iz bolesti i smrti, potrebno je svjedočanstvo nade onih koji se o njima brinu i ostaju uz njih. U tom smislu, palijativna skrb, nastojeći što više ublažiti teret patnje, prije svega je konkretan znak blizine i solidarnosti s našom braćom i sestrama koji pate. Istodobno, ova vrsta skrbi može pomoći pacijentima i njihovim bližnjima prihvatiti ranjivost, krhkost i ograničenost koje karakteriziraju ljudski život na ovom svijetu.
Ovdje bih istaknuo da se istinska palijativna skrb radikalno razlikuje od eutanazije, koja nikada nije izvor nade ili istinske brige za bolesne i umiruće. Umjesto toga, ona je neuspjeh ljubavi, odraz “kulture odbacivanja” u kojoj se “osobe više ne smatra temeljnom vrijednošću o kojoj se treba brinuti i koju valja poštovati” (Fratelli Tutti, 18). Zapravo, eutanaziju se često lažno prikazuje kao oblik suosjećanja. Naprotiv, “suosjećanje”, što znači “osjećati s drugim”, ne uključuje namjerno okončanje života, nego spremnost da se podijeli teret osoba koje se suočavaju s posljednjim dijelom našega zemaljskog hodočašća. Palijativna skrb je, stoga, pravi oblik suosjećanja, jer odgovara na patnju, bilo fizičku, emocionalnu, psihičku ili duhovnu, potvrđujući temeljno i nepovredivo dostojanstvo svake osobe, a posebno umirućih, i pomažući im da prihvate neizbježni trenutak prijelaza iz ovoga života u život vječni.
U toj perspektivi, naša vjerska uvjerenja nude dublje razumijevanje bolesti, patnje i smrti, smatrajući ih dijelom otajstva Božje Providnosti i, za kršćansku tradiciju, sredstvom za postizanje posvećenja. U isto vrijeme, suosjećajno djelovanje i poštovanje koje iskazuju predano medicinsko osoblje i njegovatelji često su pomogli učiniti da ljudi na kraju života uspiju pronaći duhovnu utjehu, nadu i pomirenje s Bogom, s članovima svoje obitelji i s prijateljima. Doista, vaše služenje je važno – čak bih rekao ključno – u pomoći bolesnima i umirućima shvatiti da nisu izolirani ni sami, da njihov život nije teret, nego da su i dalje dragocjeni u Božjim očima (usp. Ps 116,15) i sjedinjeni s nama vezom zajedništva.
Dragi prijatelji, ohrabrujem sve vas u vašim nastojanjima unaprjeđenja palijativne skrbi za našu najranjiviju braću i sestre. Neka vam vaše rasprave i promišljanja ovih dana pomognu ustrajati u ljubavi, daju nadu ljudima na izmaku života i pospješuju izgradnju pravednijeg i bratskijeg društva. Na vas i vaše bližnje zazivam božanski blagoslov mudrosti, snage i mira.“
Prim. dr. sc. Ivan Ćelić
No Comments