12 velj Članovi HKLD-a obilježili Svjetski dan bolesnika

U ponedjeljak 11. veljače 2019. godine Svetom misom i prigodnim programom na Hrvatskom katoličkom sveučilištu obilježen je Svjetski dan bolesnika. Obilježavanje Svjetskog dana bolesnika organizirali su Hrvatsko katoličko liječničko društvo, podružnica “Branimir Richter” Zagreb, Hrvatsko katoličko društvo medicinskih sestara i tehničara – ogranak Zagreb, Hrvatska udruga medicinskih sestara i Hrvatsko katoličko sveučilište.

Misno slavlje koje je započelo u 18 sati predvodio je fra doc. dr. sc. Draženko Tomić, župnik župe Svete Ane u Plaškom i sv. Ivana Nepomuka u Saborskom te duhovni asistent Podružnice HKLD-a „Branimir Richter“ u Zagrebu u koncelebraciji s prof. dr. sc. Željkom Tanjićem, rektorom Hrvatskog katoličkog sveučilišta, izv. prof. dr. sc. Jerkom Valkovićem, pročelnikom Odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta i doc. dr. sc. Krunoslavom Novakom, nastavnikom Odjela za komunikologiju.

Misnom slavlju odazvao se veliki broj katoličkih liječnika, medicinskih sestara i tehničara, studenata i djelatnika Hrvatskog katoličkog sveučilišta, a uljepšao ga je pjevački zbor studenata sestrinstva Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Na početku misnog slavlja okupljenima se fra. doc. dr. sc. Tomić obratio Riječima: „Bitno je senzibiliziranje javnosti za potrebe bolesnika kako bi im se omogućila što kvalitetnija zdravstvena skrb. I na osobnoj razini važno je pokazati bliskost i empatiju. Sebedarje je odraz božjeg milosrđa. Treba osvijestiti kako je grešna duša bolesna pa budimo spremni primiti ‘Kristovu terapiju’ u obliku odlaska na misu“.

Evanđelje po Luki (10:30-37), odnosno prispodoba o milosrdnom Samarijancu pročitana je okupljenima kao snažna poveznica s porukom koju nosi Svjetski dan bolesnika – iskazivanje sebedarja, milosrđa i poniznosti. Upravo to je bila poruka homilije fra. doc. dr. sc. Draženka Tomića:

„Tragamo za istinom, a istinska spoznaja traži barem zrnce poniznosti. Zadaća nam je slušati i prikupljati iskustva drugih, povezati znanje i uvijek pitati pitanja o onom prolaznom i neprolaznom. Iz krila kršćanske ljubavi izlaze ljudi koji postaju medicinske sestre, liječnici i volonteri te nastaju bolnice. Kršćanska ljubav utemeljena je u sućuti bez koje čovjek može živjeti, međutim u jednom svijetu koji nije lijep. Zato nam ne smije nedostajati sućuti jer ona mijenja i naše i tuđe probleme, jer ćemo jedino tako biti bliski našem sućutnom Bogu koji nas beskrajno razumije i prihvaća. Ponesimo s našeg zajedničkog obilježavanja Dana bolesnika radost onima kojima su srca i oči presušila zbog svakodnevnih boli i iskušenja“.

Prof. dr. sc. Željko Tanjić pri kraju misnog slavlja obratio se okupljenim zdravstvenim djelatnicima zahvalivši im na dolasku i njihovoj svakodnevnoj brizi za oboljele napomenuvši kako su molitve upućene prilikom obilježavanja Svjetskog dana bolesnika i blagdana Gospe Lurdske namijenjene kako bolesnima, tako i onima koji za njih brinu.

Nakon svete mise doc. dr. sc. Krunoslav Novak s Odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta protumačio je poruku Pape Franje koju je objavio povodom 27. Svjetskog dana bolesnika. Govor doc. Novaka prenosimo u cijelosti.

Prošlo je već puno godina od intervjua koji sam imao s jednim liječnikom za jednu vjersku emisiju koju sam uređivao na jednoj televiziji. Duboko mi se urezao u misli njegov odgovor na pitanje: „Je li zdravlje najveća vrijednost koju imamo?“ Zaista me iznenadio odgovor, a liječnik mi je rekao otprilike ovo: „Velečasni, kao liječnik trebao bih Vam reći da je zdravlje najveća vrijednost ljudskoga života, jer je i moja uloga u ovoj bolnici da nastojim ljudima pomoći da vrate izgubljeno zdravlje. No, želio bih reći još nešto o tome, a to je, da zdravlje nije jedino mjerilo vrijednosti ljudskoga života. Pomislim li samo koliko ima bolesnih ljudi koji su radosni i koji u srcu nose dobrotu i osmjeh, a u isto vrijeme ima toliko onih koji su zdravi i koji nikada i ne pomisle koliko je to vrijedno što imaju zdravlje, ima zdravih ljudi koji čine zlo… Prema tome mislim da kriterij vrijednosti ljudskoga života nije samo tjelesno i duševno zdravlje, nego pitanje koliko je čovjek dobar – dobro srce je najvrjednije.“

Razmišljajući nad tim riječima čiji odjek čujem i danas, rekao bih da je zdravlje važno, ali nije presudno da bi čovjek bio sretan i da bi ispunio svoje poslanje, ono ljudsko poslanje u kojemu se ostvaruje kao osoba koja je dio zajednice i koja ima svoju ulogu u njoj. Dobrota, biti dobrohotan, je jedna od vrijednosti ljudskoga života koja omogućava osmisliti vlastite ograničenosti, ona čovjeku daje sposobnost da iskreno zahvaljuje na zdravlju, ona je u stanju voditi čovjeka da izađe iz sebe te bude sposoban biti za drugoga unatoč svojim bolima i teškoćama. Ne želim umanjiti vrijednost zdravlja, već zapravo želim reći da danas obilježavajući Svjetski dan bolesnika želimo naglasiti vrijednost i dostojanstvo svakoga čovjeka bez obzira na njegovu jakost ili slabost, napose osoba koje su izgubile ili nikada nisu ni imale zdravlje, ali isto tako i ulogu i vrijednost svakoga koji se uključuje u brigu za bolesne.

Želio bih nam svima staviti na srce samo i zajedno s vama razmišljati nad tri misli koje proizlaze iz ovogodišnje poruke pape Franje za Svjetski dan bolesnika:

1. „Besplatno primiste, besplatno dajte!“ (Mt 10, 8)

Prva je misao iz Matejevog evanđelja „Besplatno primiste, besplatno dajte!“ (Mt 10, 8), „riječi su koje je Isus izgovorio kad je slao svoje apostole naviještati Evanđelje, kako bi se njegovo Kraljevstvo širilo djelima besplatne ljubavi“. Kad razmišljamo o svom životu, u svjetlu ovih riječi, uočavamo što smo sve to besplatno primili. Prije svega besplatno smo primili život, ni po čemu ga nismo zaslužili. U trenutku začeća zadan je novi genetski kod, novi život koji do prije nekoliko trenutaka nije postojao, a od tada je postao nešto jedinstveno, neponovljivo i doveo nas – svakoga od nas – do ovoga trenutka i ovoga susreta. Istina je da svaki čovjek tijekom života susreće različite izazove i na njih reagira različito. Tako ti izazovi iz različitih životnih situacija postaju naši usponi ili padovi, uspjesi ili neuspjesi, podvizi ili bjegovi…, ali svaki od njih ugrađen je u povijest našega života i bez obzira pridajemo li im pozitivan ili negativan predznak – jesmo li dobro ili pogrešno postupili – oni mogu biti na dobro ugrađeni u život i našu ljudsku izgradnju:

– mogu ojačati naše samopouzdanje,

– mogu nam pomoći prepoznati poniznost kao krepost za kvalitetan osobni i zajednički suživot,

– mogu probuditi u nama sposobnost radovati se uspjehu drugoga,

– mogu nas podsjetiti da ne osuđujemo druge radi njihovih slabosti,

– ohrabriti nas da se ne pouzdajemo samo u svoje snage, već da imamo povjerenja u Boga i tako dalje.

Taj darovani nam život koji nije postojao doli u Božjem naumu, time što je stvoren i darovan nama, postaje ne samo dio povijesti ljudskoga roda, nego je namijenjen za vječnost. Tu kao vjernici uočavamo i drugi nezasluženi dar koji smo primili u Isusu Kristu, a to je dar spasenja. Isus je Bog postao čovjekom, postao je s nama u svemu jednak osim u grijehu da bi nam pokazao istinsku vrijednost darovanog nam života i koji je cilj tog života: „Ja sam put, istina i život.“ (Iv 14,6). Koliko smo zaista Bogu vrijedni susrećemo upravo u tom nezasluženom daru, daru spasenja. Prije nego je čovjek mogao zamisliti da mu je potreban Bog da mu vrati dostojanstvo i otvori put života, Bog je već došao čovjeku ususret i to ne bilo kako, nego je poslao svoga Sina na svijet. I time pokazao koliko mu je čovjek važan, jer Bog „ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rim 8,33). Da su život i vječno spasenje dvije jedine dimenzije u našem životu koje smo besplatno primili, bilo bi više nego dostatno za bezgraničnu zahvalnost. Zaista je ponekad potrebno u životu zastati i na trenutak razmisliti o tome što smo sve u životu besplatno primili prije svega od Boga a onda i on naših roditelja, bližnjih… Inače lako počnemo podrazumijevati i život i uspjeh i pomalo gubimo sposobnost življenja kroz ljepotu zahvalnosti. A Isus u riječi koju je apostrofirao papa Franjo zapravo govori kako živjeti zahvalno znači primljeni dar darovati drugome: „Besplatno primiste, besplatno dajte.“ (Mt 10, 8)

2. Dar kao odraz Božje ljubavi

Druga misao proizlazi iz prve, prema kojoj je dar odraz Božje ljubavi. Upućeni nam je poziv da budemo oni koji su u vremenu individualizma i društvene fragmentiranosti sposobni darovati od sebe. To darivanje ne uključuje samo poklanjanje nečega u čemu istina žrtvujemo dio svojeg vremena ili svojih sredstava, ali ne uključujemo sebe. Darivanje, dakle upravo uključuje i sposobnost darivanja sebe. Ono nije neosobni poklon koji ćemo pružiti drugome kroz nedefinirani osmjeh, kroz pogled koji je zastao na drugome čovjeku ali ga zapravo nije primijetio, kroz slušanje riječi osobe koja nam govori a da je zapravo nismo čuli, kroz govor i obećanja koja nisu u skladu sa spremnošću da ta obećanja ispunimo.

Darivanje nije dijeljenje poklona. Darivanje je svojevrsna komunikacija osobe koja daruje i osobe koja prima dar. „Darivanje se razlikuje od poklanjanja darova jer uključuje slobodno sebedarje i želju za izgradnjom odnosa. Dar je, dakle, prije svega uzajamno priznavanje, koje je nezaobilazna značajka društvene veze.“

3. Prignuti se nad ljudskim siromaštvom

Treća misao je prignuti se nad ljudskim siromaštvom, ili kako će sv. Pavao reći za Isusa da je on ponizio sama sebe poslušan do smrti, smrti na križu (usp. Fil 2, 8). „On se ne prestaje priginjati nad nas i nad naša siromaštva da nam pomogne i daruje nam ona dobra koja ne možemo ni zamisliti.“ Vjerojatno je upravo ova misao bila poticaj da talijansko izdanje ovogodišnje Papine poruke bude popraćeno mozaikom p. Rupnika: „Pranje nogu“ – koja se nalazi crkvi Majke Božje Karmelske u mjestu Snagov u Rumunjskoj. Mozaik prikazuje trenutak kad Isus Petru dolazi oprati noge na posljednjoj večeri. Prizor predstavlja Isusa koji se sagnuo te se njegova glava nalazi niže od Petrove. Isus se saginje nad ljudskom slabošću, bolešću, te nam pokazuje ljubav koja nije tek romantični osjećaj, već služba, odgovornost i uzajamnost. Ono zanimljivo što se između ostalog još primjećuje na mozaiku je prostor između dviju osoba – Petra i Isusa – koji je sav od zlata. Taj pozlaćeni prostor zapravo pokazuje vezu ljubavi i intimnog zajedništva koje se ostvaruje u gesti ljubavi koju Isus čini i kojoj je ova gesta samo predznak, a to je potpuno darivanje vlastitog života. Čini mi se da se i našem životu kada ono što profesionalno činimo oplemenjujemo gestama ljubavi događa upravo taj zlatni trenutak, gdje vidimo kako svaka gesta ljubavi učinjena u Isusovo ime već pripada vječnosti, svaka gesta ljubavi u svijetu čini djelić Nebeskog kraljevstva i donosi okus vječnosti u naše dane ograničene vremenom. Nakon što je Isus učenicima oprao noge, rekao im je: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.“ (Iv 13, 14-15).

Zaključio bih ovo razmišljanje molitvom nadahnutom porukom pape Franje i današnjim danom bolesnika:

Oče milosrđa,
izvore svakog savršenog dara,
pomozi nam da besplatno ljubimo naše bližnje
kao što si ti nas ljubio.
Gospodine Isuse,
koji si iskusio bol i patnju,
daj nam snage da se suočimo
s vremenima bolesti
i da ih živimo s vjerom
zajedno s braćom i sestrama.
Duše Sveti, ljubavi Oca i Sina,
zapali vatru svoje ljubavi u našim srcima,
da se znademo prignuti pred čovječanstvom
ranjenim i pritisnutim tjelesno i duhovno.
Marijo, Majko Crkve
i majko svakoga čovjeka,
pokaži nam put koji je označio tvoj sin,
da naš život u njemu postane
služenje ljubavi i žrtvi spasenja
na putu prema vječnom Uskrsu.
Amen.

Ivana Kelava