20 lis 2025 Govor nadbiskupa Kutleše na Studijskom danu “Dušobrižništvo u zdravstvu”

Poštovana braćo svećenici, cijenjeni liječnici i medicinski djelatnici, profesori i studenti, sve vas od srca pozdravljam i zahvaljujem organizatorima ovoga studijskog dana, Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, Hrvatskom katoličkom liječničkom društvu i Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Pozdravljam izbor današnje teme „Dušobrižništvo u zdravstvu“ jer izražava vašu osjetljivost i trud oko cjelovite brige za čovjeka, za njegove tjelesne, duševne i duhovne potrebe. Iako bi cjelovita skrb za čovjeka trebala biti cilj svih humanističkih profesija i zvanja, valja podsjetiti na temeljnu istinu koja dušobrižništvo stavlja u prvome redu u domenu svećeničkog zvanja i poslanja. Svećenik je po naravi svoje službe dušobrižnik, curator animarum. Njegova prva i najviša zadaća jest briga za duše. Crkveno pravo to jasno kaže: „Najviši zakon u Crkvi jest spasenje duša“ – Salus animarum suprema lex (ZKP, kan. 1752). To se pravilo ne odnosi samo na župnike kojima je povjerena pastoralna skrb za župljane nego na sve svećenike. Ni jedan svećenik, bez obzira na službu koju obnaša, ne može biti samo administrator, samo propovjednik ili samo vjeroučitelj. On je prije svega i u svemu dušobrižnik.

Jasno je da svećenička pastoralna skrb ne podrazumijeva samo duhovne, nego i vremenite potrebe vjernika, no ako svećenik zanemari brigu za spasenje duša, promašio je svoje zvanje, a ono što je propustio učiniti nitko ne može nadoknaditi. Svećenik je postavljen da ljude vodi Kristu, posebno u trenucima kada su kušani bolešću i blizinom smrtnoga časa. Ako izgubi osjećaj za to poslanje ili ga vrši u duhu klerikalizma, gubi svoj identitet, a Crkvu predstavlja kao puku ljudsku instituciju (usp. Kongregacija za kler, Dar svećeničkog zvanja, br. 33). Samo svećenik može ispovjediti i odriješiti, udijeliti bolesničko pomazanje, donijeti Krista u Euharistiji, pripremiti dušu za susret s Gospodinom.

Mi svećenici moramo s tugom priznati da se u današnje vrijeme gubi osjećaj za potrebu brige o duši. Takav trend nameće nam sama kultura. U kontekstu zdravstva, na liječnicima i medicinskim osobljem teret je brige o zdravlju, a svi kojima je liječnička pomoć potrebna traže ponajprije tjelesno ozdravljenje. Ako k tome svećenik zanemari svoju zadaću, ako nije raspoloživ kad ga se zove ili ga se uopće ne zove, duše ostaju bez pomoći i utjehe, a svi drugi bez očekivane potpore.

Dušobrižništvo u zdravstvu ne podrazumijeva samo skrb za bolesne i umiruće, nego cijelu mrežu odnosa. Suvremeno društvo sve više zazire od suočavanja sa smrću, a taj isti strah, nažalost, nerijetko se uvlači i u srca mlađih svećenika. I sami zbunjeni patnjom izbjegavaju sobe teških bolesnika. Takvo se držanje može izroditi u izdaju poslanja jer upravo je svećenik poslan biti uz čovjeka u času smrti kako bi mu posredovao milost pomirenja i Kristovu snagu potrebnu za prijelaz u vječnost.

U vjeri slutimo da smrt nije kraj, nego prijelaz. No, za bolesnika i njegovu obitelj to je trenutak straha, neizvjesnosti i tjeskobe. Ako svećenik tada nije u stanju pogled nade usmjeriti iza zavjese smrti, tko će duši donijeti potrebno olakšanje i mir?

Sveti Augustin u djelu „O skrbi za pokojne“ (De cura pro mortuis gerenda) naglašava da je veća milost dovesti dušu do vječnoga života nego izliječiti tijelo na neko vrijeme. Sveti Pavao nas podsjeća da je svećenik upravitelj Božjih otajstava (usp. 1Kor 4,1) koji ljudima daje ono što nijedan liječnik niti znanstvenik ne može dati: milost vječnoga spasenja.

Nijedna duša ne smije trpjeti ili se izgubiti zbog nemara svećenika ili neosjetljivosti medicinskih djelatnika za potrebe ljudske duše. Stoga se, braćo svećenici, sami moramo trajno pitati jesmo li svjesni da smo prije svega dušobrižnici? Jesmo li spremni stati uz bolesnika u bilo koje doba dana i noći i donijeti mu oproštenje i mir? Ljudski je da nas obuzima strah, umor i nelagoda pred smrću, ali snaga našega poslanja ne dolazi od nas nego od Krista koji je pobijedio smrt. Kad ulazimo u sobu bolesnog ili umirućeg, ne ulazimo sami. S nama je Krist, Raspeti i Uskrsli, liječnik duše i tijela. On je najdublja čežnja ljudskih duša.

Liječnici, medicinsko osoblje i dušobrižnici u zdravstvu usmjereni su jedni na druge. Nijedan od tih poziva ne može doći na mjesto drugoga, ali potrebe ljudske duše daleko nadilaze tjelesne. Ako su one zadovoljene, svaka patnja može postati blagoslov i svjedočanstvo. Liječnici mogu produžiti život, ali samo svećenik može u Kristovo ime posredovati milosti koje samo Bog može udijeliti i duši i tijelu.

Jednako tako, za liječnike i medicinsko osoblje prisutnost svećenika u bolnici može biti snažna pomoć i ohrabrenje. Iskustvo patnje i smrti nikoga ne ostavlja ravnodušnim i svima nam je potrebna uzajamna prisutnost i podrška, potrebna nam je nada koja izvire iz svjedočanstva da život ima smisao, da patnja nije besmislena i da smrt nije kraj.

Dragi svećenici i medicinski djelatnici, ne bojte se! Svakodnevno susretanje s patnjom, nemoći i granicama života vaše poslanje čini najuzvišenijim mjestom svjedočenja nade. Vas svećenici, posebno pozivam da se s obnovljenim zanosom vratite svojoj prvotnoj službi, dušobrižništvu. Budimo pastiri koji ne uzmiču pred zahtjevnošću svoje službe, nego ulaze s Kristom u tamu kako bi upalili svjetlo vječnosti. Svaka duša izgubljena našim nemarom bit će i naš gubitak pred Bogom.

Neka nas Djevica Marija, Zdravlje bolesnih, i sveti Ivan Marija Vianney, uzor svećenika-dušobrižnika, zagovaraju u toj svetoj zadaći, a sveti Luka neka nas sve nadahne apostolskim žarom i ljubavlju u službama koje su nam povjerene.

Izvor: zg-nadbiskupija.hr