19 lis 2025 JOSÉ GREGORIO HERNÁNDEZ CISNEROS – NOVI SVETAC-LIJEČNIK

Pred više od sedamdeset tisuća vjernika iz cijeloga svijeta, papa Lav XIV. u nedjelju, 19. listopada, predvodio je svečanu misu kanonizacije sedmero novih svetaca među kojima je i José Gregorio Hernández Cisneros, venezuelanski laik, koji je bio liječnik i znanstvenik, koji je presudno utjecao na razvoj moderne medicine u Venezueli.

Papa Franjo proglasio ga je blaženim u travnju 2021. godine, te je postao suzaštitnik Ciklusa studija Mirovne znanosti Papinskog lateranskog sveučilišta, osnovanog u studenom 2018. godine.

José Gregorio rođen je 26. listopada 1864. u malom gradu Isnotúu u Venezueli, a vjeri ga je prije svega poučavala majka: „Majka me je – govorio je – od kolijevke učila kreposnosti, dala mi je da rastem u spoznaji Boga i dala mi ljubav kao putokaz“. Od malih nogu pokazivao je izniman intelekt i duboku želju za služenjem. U životu blaženog Joséa Gregorija uvijek ga je vodila ljubav prema najranjivijima. Studirao je medicinu u Caracasu prije nego što je nastavio školovanje u Parizu, Madridu i Napulju, gdje se specijalizirao bakteriologiju, tada novo područje. Njegova medicinska karijera bila je revolucionarna. U Venezuelu je uveo moderne medicinske prakse, obučavao buduće liječnike i pomogao u osnivanju prvog laboratorija eksperimentalne fiziologije u zemlji. Ipak, unatoč svoj svojoj briljantnosti, njegovo srce je ostalo uz siromašne. Iako je mogao izgraditi unosnu praksu, umjesto toga posvetio se liječenju onih koji si nisu mogli priuštiti njegu, često odbijajući plaćanje, pa čak i kupujući lijekove za svoje pacijente. U siromasima, bolesnima, migrantima, patnicima, José Gregorio je vidio Isusa.

José Gregorio bio je skroman, ljubazan i uslužan čovjek. Pokretao ga je, istodobno, unutarnji žar, želja da u životu služi Bogu i bližnjemu. Nošen tim žarom nekoliko je puta pokušao postati redovnik i svećenik, ali su ga u tome spriječile razne zdravstvene teškoće. No, njegova ga tjelesna slabost nije navela da se povuče u samoga sebe, nego da postane liječnik još osjetljiviji na potrebe drugih; prionuo je uz Providnost i, ojačan u duši, usmjerio se više na ono bitno. To je apostolska revnost: ona ne slijedi vlastite težnje, nego raspoloživost za Božje planove. I tako je shvatio da će, brigom za bolesne, provoditi Božju volju u djelo, pomagati one koji trpe, dajući nadu siromasima, svjedočeći vjeru ne riječima nego primjerom. Tako je – tim duhovnim putem – prispio do toga da je medicinu prihvatio kao neku vrstu svećeništva: „svećeništvo ljudske boli“ (M. YABER, José Gregorio Hernández: Médico de los Pobres, Apóstol de la Justicia Social, Misionero de las Esperanzas, 2004., 107).

Sav taj zanos i žar dolazili su iz jedne sigurnosti, a to je bila milost Božja. Pisao je da „to što na svijetu ima dobrih i loših, loši su tu zato što su oni sami postali loši, ali dobri su to što jesu samo s pomoću Božjom“ (27. svibnja 1914.). Snagu je crpio iz prisnosti s Bogom. Bio je čovjek molitve koji je svakodnevno išao na misu i molio krunicu.

U doticaju s Isusom José Gregorio osjetio je poziv da prinese svoj život za mir. To je bilo vrijeme Prvog svjetskog rata. Tako ga 29. lipnja 1919.: posjećuje jedan prijatelj i nalazi vrlo radosnim. José Gregorio je, upravo doznao da je potpisan sporazum kojim se završava rat. Njegov je prinos bio prihvaćen i kao da je predosjetio da je time njegov zadatak na zemlji završen. Tog je jutra, kao i obično, bio na misi, a potom izašao na ulicu da odnese lijek jednoj bolesnici. Dok je prelazio cestu, udarilo ga je vozilo; nakon što je odvezen u bolnicu, ondje umire s Gospinim imenom na usnama. Njegov ovozemaljski put završava tako, na ulici dok je činio jedno djelo milosrđa i u bolnici, gdje je svoje djelo učinio remek-djelom dobra.

U vremenu kada su vjera i znanost još uvijek nerijetko na suprotnim stranama, José Gregorio stoji kao most. Podsjeća nas da znanje treba služiti ljubavi, a stručnost treba biti stavljena u službu najranjivijih. Također nas izaziva da naš rad – kakav god on bio – učinimo činom svetosti. Njegova kanonizacija nije samo priznanje njegove prošlosti. To je poziv za sadašnjost. Današnji svijet je, poput svijeta u kojem je živio, slomljen i treba iscjeljenje. Možda smo, poput Joséa Gregoria, pozvani biti iscjelitelji – ne nužno medicinom, već ljubaznošću, pravdom i vjernošću vlastitom poslanju.

Dr. sc. Ivan Ćelić, dr. med.