15 ruj Onkolitička viroterapija ili liječenje raka virusima: etički izazovi u eksperimentalnom samoliječenju

U srijedu 10. rujna 2025. godine u Dvorani Margarita Peraica u sjedištu HKLD-a u Zagrebu dr. sc. Beata Halassy iz Centra za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji Sveučilišta u Zagrebu održala je predavanje pod naslovom Onkolitička viroterapija ili liječenje raka virusima: etički izazovi u eksperimentalnom samoliječenju.

Onkolitička viroterapija oblik je liječenja raka u kojemu se kao lijek upotrebljavaju virusi. Već gotovo 100 godina smatra se obećavajućim eksperimentalnim modalitetom u liječenju raka, no tek je nedavno prvi takav lijek odobren za terapijsku primjenu u ljudi. Iako nema sumnje da mnogi prirodni i genetski modificirani virusi posjeduju onkotropna i onkolitička svojstva, prijenos ovog znanja u kliničku praksu za sada je spor. Stoga je veliki interes znanstvene (npr. Nature 2024, Molecular Therapy Oncolytics 2025, Frontiers in Immunology 2025) i opće javnosti (npr. Jutarnji list, LeFigaro, Zeit, Sueddeutsche Zeitung, Index, HTV 1 dnevnik, itd.) izazvao nedavno objavljeni prikaz kliničkog slučaja eksperimentalnog samoliječenja recidiva raka dojke virusima ospica i vezikularnog stomatitisa koji je po prvi puta na sebi primijenila upravo autorica ovoga predavanja (Forčić et al. Vaccines 2024). Navodimo samo neke od naslova koji su popratili ovaj slučaj: Znanstvenica izliječila vlastiti rak virusima koje je uzgojila u laboratoriju… Osim obećavajućih podataka iz kliničkih ispitivanja, uvjerljiva osobna priča dr. Beate Halassy naglasila je utjecaj onkolitičke viroterapije na stvarni svijet, inspirirajući daljnje inovacije… Brojni svjetski mediji dive se hrvatskoj znanstvenici koja je sama sebi izliječila rak: Nije htjela opet proći pakao kemoterapije…

Inače, dr. sc. Beata Halassy znanstvena je savjetnica u trajnom zvanju, trenutno na funkciji voditeljice istraživačkog tima i laboratorija u Centru za istraživanje i prijenos znanja u biotehnologiji Sveučilišta u Zagrebu. Svoje kompletno formalno obrazovanje stekla je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1994. dipl. ing. molekularne biologije, 1998. magistra znanosti, a 2003. doktorica bioloških znanosti). Prvih 19 godina karijere provela je u Odjelu za istraživanje i razvoj Imunološkog zavoda, što je oblikovalo njezine istraživačke interese. Projekti koje trenutno vodi usmjereni su na razumijevanje imunogeničnosti kompleksnih antigena, poput životinjskih i ljudskih virusa ili zmijskih otrova, te na razvoj pasivne terapije antitijelima za virusne bolesti, odnosno otrovanja kod zmijskih ugriza (tzv. antivenomima). U vrijeme pandemije bolesti COVID-19 vodila je nacionalni projekt usmjeren na razvoj i uvođenje seroterapije za tu bolest u našoj zemlji, što je uspješno sa svojim timom i napravila. Najnoviji znanstveni interes jest korištenje snage virusa u borbi s rakom te na tu temu trenutno vodi tri komplementarna projekta.

Na početku svoga izlaganja, dr. Halassy objasnila je biološki koncept na kojemu se temelji onkolitička viroterapija. Zdrava stanica razlikuje se od tumorske po tome što ima sposobnost prestanka dijeljenja kada za diobom više nema potrebe. S druge strane, tumorske stanice čine naše vlastite stanice koje se nekontrolirano dijele, koje ne ostaju unutar granica tkiva iz kojeg su postale, već ih prelaze i šire se. U onkolitičkoj viroterapiji do sada su primjenjivani herpes simplex virus tipa 1 (T-VEC) genetskim inženjeringom konstruiran za liječenje inoperabilnog melanoma, genetski modificiran adenovirus (Oncorine, H101) odobren u Kini za liječenje tumora glave i vrata, te genetski modificiran herpes simplex virus tipa 1 (Delytact) odobren u Japanu za liječenje glioblastoma.

Potom je dr. Halassy prikazala svoj slučaj koji je započeo 2016. godine kada joj je dijagnosticiran invazivni karcinom dojke. Nakon kirurškog liječenja i kemoterapije, 2018. joj je dijagnosticiran prvi recidiv koji je kirurški uklonjen (bolesnica je tada odbila adjuvantnu terapiju), a 2020. drugi recidiv. Kako se dr. Halassy već tada bavila virusologijom i imala određena saznanja o mogućem onkolitičkom učinku nekih virusa, nakon što je proučila literaturu i našla dovoljno argumenata sa svoj poduhvat, odlučila se za lokalno liječenje karcinoma pripravkom svježe pripremljenog virusa ospica (MeV), i to cjepnog soja Edmonston-Zagreb, a potom i lokalnom aplikacijom virusa vezikularnog stomatitisa (VSV). Dva mjeseca nakon početka onkolitičke viroterapije tumorsko ležište bilo je potpuno ispražnjeno od tumorskih stanica, a tijekom liječenja nisu registrirane ozbiljnije nuspojave. Danas, pet godina nakon liječenja, nije registriran novi recidiv tumora. Iako se radi o izoliranom slučaju, ovo iskustvo potvrdilo je hipotezu da se uz pomoć okolitičkih virusa može smanjiti tumor i sniziti mu klinički stadij prije operacije te da ovaj oblik liječenja ima potencijal dovesti do indukcije antitumorske imunosti. Ove spoznaje ohrabruju da se krene u formalni predklinički i klinički razvoj onkolitičke viroterapije u bolesnika s karcinomima u ranom stadiju.

Tijekom rasprave razvila se polemika o etičkim aspektima ovog oblika liječenja jer dionici koji su sudjelovali u liječenju (uz autoricu koja je liječenje provodila na sebi) nisu zatražili (niti dobili) odobrenje etičkog povjerenstva za ovaj oblik eksperimentalnog liječenja. Činjenica je da prema nekim načelima sama bolesnica nije trebala niti mogla sama od sebe zatražiti valjani etički pristanak. No u samu pripremu terapijskog pripravka, kao i kliničko praćenje, bili su uključeni i drugi kliničari i znanstvenici. Dr. Halassy je naglasila da je u neformalnim razgovorima s kolegama uvidjela da se samoeksperimentiranje smatra etički upitnim i neznanstvenim zbog čega i drugi samoeksperimentatori imaju ozbiljnih problema s institucijama te problema s publiciranjem vlastitih rezultata. Čak i Barry Marshall, dobitnik Nobelove nagrade za dokaz o povezanosti između bakterije H. pylori i vrijeda želuca, nije rekao svojoj instituciji koje istraživanje provodi. Drugom Nobelovcu, Werneru Forssmannu je zabranjen rad nakon što je pokazao, eksperimentirajući na samome sebi, da se kateterizacija srca može sigurno izvesti. No današnji propisi o samoeksperimentiranju temelje se na nirnberškom članku 5 koji eksplicitno dozvoljava istraživaču eksperiment na samom sebi ako to neće napraviti štetu. Niti jedan kasniji dokument ne promijenio ovaj temeljni postulat.

Koji je razlog za ovo nepovjerenje i neprihvaćanje samoeksperimentiranja? Autorica ovog izlaganja naglasila je da postoje dva moguća razloga za to: uvjerenje da je samoeksperimentiranje neetično te uvjerenje da samoeskperimentiranje ne daje dobre rezultate. Na vlastitom primjeru dr. Halassy je pokazala da samoliječenje može biti i znanstveno utemeljeno i etički prihvatljivo.

Od 1800. godine do danas zabilježeno je u svijetu 479 publiciranih slučajeva samoeksperimentiranja u kojemu je istraživač bio i testni objekt odnosno ispitanik. Od toga je njih desetak provedeno nakon 2000. godine, a smatra se da je broj samoeksperimenata višestruko veći. Glavnina dokumentiranih slučajeva samoeksperimentiranja (njih 140) pripada području zaraznih bolesti, uključujući ispitivanje cjepiva. Od svih primjera samo je u osam slučajeva dokumentiran smrtni ishod, iako nijedan nakon 1928. godine.

Poznato je da se samoeksperimentiranje danas provodi u većem opsegu, ali u tajnosti jer se o tome ne izvještava javnost. Stoga možemo zaključiti da bi bilo dobro da samoeksperimentatori unaprijed mogu zatražiti mišljenje nekog etičkog povjerenstva koje bi im ga trebalo olakšano i ubrzano dati. To bi omogućilo da još netko pročita plan istraživanja i upozori istraživača ako uvidi da bi nešto moglo biti štetno za bolesnika. Isto tako, bilo bi dobro kada bi samoeksperimentator mogao obavijestiti regulatorna tijela o tome što namjerava učini te kada bi postojao prostor u kojemu bi mogao izvijestiti znanstvenu javnost o rezultatima svoga samoeksperimenta. Vjerujemo da će se u budućnosti i područje samoeksperimentiranja bolje regulirati, a da će onkolitička viroterapija pridonijeti uspješnijem liječenju malignih bolesti.

Rok Čivljak