Draga braćo i sestre!

Danas ste na studijskome danu promišljali o dušobrižništvu u zdravstvu, o onome što u samom korijenu riječi znači „brinuti se za dušu“. Sada, sabrani oko Krista u ovom misnom slavlju, ulazimo u istu stvarnost, ali u njezinu nadnaravnom svjetlu. Znanstvena promišljanja i slavlje otajstva, um i srce, riječ i molitva, dvije su ruke iste službe, službe čovjeku kojega Bog ljubi u njegovoj cjelovitosti. Želimo slijediti primjer svetoga Luke koji je u svome poslanju spojio dvije stvarnosti: liječničko umijeće i vjeru, razum i srce, liječenje tijela i naviještanje evanđelja.

Vi, zdravstveni djelatnici, znate koliko je krhko ljudsko tijelo, ali još više, koliko je osjetljiva ljudska duša. Znate da bolesnik ne traži samo lijek, nego i pogled, razumijevanje, prisutnost; da su često ruke koje liječe i riječi koje tješe jednako moćne.

U Lukinu evanđelju koje smo čuli (Lk 10,1-9), Isus šalje sedamdeset dvojicu učenika po dva i govori im: „Liječite bolesnike koji su u njemu i kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje’.“ (Lk 10,9). To je i vaš poziv, dragi medicinski djelatnici i dragi dušobrižnici: donositi lijek tijelu i duši. I liječnici i medicinske sestre i dušobrižnici, premda s različitim naglascima, imaju isto poslanje: boriti se protiv bolesti, ali težiti za spasenjem duše. Nosili bijelu kutu ili svećeničku štolu, u svemu trebate biti znak Božje nježnosti prema čovjeku.

Zato vas danas Gospodin poziva da iznova osjetite veličinu i svetost svoga poslanja. Niste samo liječnici tijela, nego ste i svjedoci života. Kao katolički liječnici, niste pozvani biti samo stručnjaci, nego i služitelji milosrđa. Svaki vaš dan ispunjen je susretima s onima koji nose križ bolesti, tjeskobe ili straha. Upravo je stoga vaša služba jedno od najuzvišenijih mjesta na kojima Bog dotiče čovjeka.

1. Janjci među vukovima

Isus ne skriva zahtjevnost poslanja učenika. Naprotiv, otvoreno im kaže: „Evo, šaljem vas kao janjce među vukove“ (Lk 10,3). To je slika koja ne ostavlja mjesta iluziji: biti Kristov učenik ne znači ići putem sigurnosti i ugode, nego putem ranjivosti, jednostavnosti i povjerenja.

Krist ne šalje svoje učenike u zaštićeni prostor, nego u svijet koji se često protivi zahtjevima evanđelja. To je svijet u kojem se istina probija s mukom, u kojem je dobrota ismijana, a vjernost vječnim istinama proglašena zaostalošću. Upravo zato ta Isusova rečenica odzvanja kao osobni poziv svim djelatnicima u zdravstvu koji žele služiti životu u duhu evanđelja.

Kad Isus kaže: „Šaljem vas kao janjce“, on zapravo poručuje da nas šalje na isti način na koji je i sam došao među nas, ne kako bi vladao, nego kako bi služio; ne kako bi uzimao, nego kako bi se darovao; ne kako bi zadavao patnju, nego kako bi je ublažavao. U tom se paradoksu krije duboka istina o kršćanskom poslanju. Snaga vjernika ne proizlazi iz moći, nego iz ljubavi; ne iz oružja, nego iz dobrote; ne iz dominacije, nego iz služenja.

To je i vaša snaga, dragi zdravstveni djelatnici. U svijetu u kojem prevladavaju ambicije, pritisak, natjecanje i nemir, vi ste pozvani donositi mir. U svijetu koji često gubi osjećaj za svetost života, vi ste ga pozvani braniti.

Koliko se puta liječnik osjeća pritisnut pragmatizmom, iskušenjem hladnog donošenja odluka? Koliko se puta medicinska sestra mora podvrći administrativnom nalogu namjesto iskazivanja ljudske nježnosti? Koliko puta svećenik stoji neprimijećen u bolničkom hodniku, iako sa sobom nosi moćno oružje u iskušenju patnje i smrti?

Doista, u suvremenom zdravstvu lako je podleći „vučjem“ okruženju birokracije, potplaćenosti, iscrpljenosti, umora, moralnih dilema u kojima dobro više nije očito, a istina se relativizira. No, upravo vas u takvo okruženje šalje Gospodin. Vaš autoritet ne proizlazi iz moći, nego iz povjerenja koje vam je darovano.

Zato liječnik i evanđelist Luka ostaje vaš trajni uzor. U njegovu se životu umijeće liječenja spojilo s milošću navještenja Radosne vijesti. U njemu vidimo ono što Crkva želi od svakog kršćanskog liječnika, da liječeći tijelo služi Bogu i besmrtnoj duši.

2. Liječiti i naviještati

Draga braćo i sestre, kad Isus u današnjem evanđelju kaže: „Liječite bolesnike koji su u njemu i kazujte im: Približilo vam se kraljevstvo Božje“ (Lk 10,9), on izgovara dvije riječi koje su poput dvaju krila istoga poziva: liječiti i naviještati. Na tim dvama glagolima počiva sva teologija kršćanske brige za čovjeka, sav smisao medicine prožete vjerom i svaka istinska dimenzija dušobrižništva.

Liječiti znači doticati rane naše krhke naravi. Naviještati znači u ranjivosti svijeta ukazivati na trag Božje prisutnosti. U ta dva glagola spojeni su tijelo i duh, znanost i vjera, ljudska stručnost i božanska milost. Upravo zato su te riječi srce i srž poziva svakog kršćanskog liječnika, svake sestre, svakog bolničkog kapelana. Svatko od vas koji ste večeras ovdje zna da liječiti znači prihvatiti ranjivost kao mjesto susreta s Bogom.

U kulturi koja često skriva bol i želi izbrisati svaku slabost, kršćanski liječnik stoji kao svjedok da ljudsko tijelo i u svojoj krhkosti i propadljivosti ostaje sveto. U susretu s bolešću otvara se mogućnost za ono što svijet ne razumije, za suosjećanje. Empatija je riječ koja na grčkom znači patiti s drugim, ne samo žaliti nego dijeliti bol.

Dragi zdravstveni djelatnici, svaki dan stojite pred tajnom ljudske slabosti. Znate da liječiti znači više od terapije. Liječiti znači čuvati plamen dostojanstva, ne dopustiti da bol i tjeskoba zauzmu sav prostor duše. U sustavu zdravstva kojemu prijeti gušenje administracijom i protokolima, vi ste pozvani čuvati sakramentalnost dodira, onog blagog, brižnog, ljudskog dodira, u kojem bolesnik prepoznaje Krista jer on je rekao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25,40).

Drugi glagol, „navješćujte“, otkriva drugi dio vašega poslanja. Liječnik koji liječi samo tijelo, a zanemaruje dušu, liječi napola. Krist zato povezuje iscjeljenje i navještaj jer bolesnik ne treba samo lijek, nego i nadu; ne samo stručnost, nego i smisao; ne samo liječenje, nego i blizinu Boga.

Papa Benedikt XVI. u enciklici Spe salvi piše: „Čovjeka ne otkupljuje znanost. Čovjek biva otkupljen ljubavlju“ (br. 26). To je umijeće liječenja: liječiti, ali istodobno biti svjestan granica znanosti i snage Božje ljubavi.

Koliko je puta riječ liječnika, sestre ili svećenika, izgovorena tiho i s ljubavlju, bila jača od svake terapije? Koliko je puta blagi dodir ruke i molitva uz uzglavlje bolesničke postelje bila navještaj koji liječi više od lijekova?

Dušobrižništvo u zdravstvu upravo je to – govoriti o Bogu gestama i prisutnošću više negoli riječima. Biti prisutan i kad se čini da više nema nade. Donositi mir pred vratima smrti. Tada se događa, posvećenje patnje (sanctificatio passionis). Patnja, kad se spoji s ljubavlju, postaje molitva; a bol, kad se nosi u vjeri, postaje svjetlo.

3. Ne nositi ništa sa sobom

Treća dimenzija koju bih htio naglasiti iz današnjeg evanđeoskog navještaja jest Isusov nalog učenicima: „Ne nosite ni kese, ni torbe, ni obuće“ (Lk 10,4). Taj nalog na prvi pogled zvuči jednostavno, kao poziv na siromaštvo i jednostavnost. No, u dubini, on je mnogo više. To je poziv na povjerenje, na slobodu od svakoga straha i na čistoću srca u služenju. Tko djeluje u Kristovo ime treba koračati slobodan od tereta samodostatnosti i brige za vlastitu sigurnost kako bi mogao nositi ono što je jedino potrebno, Božju ljubav.

Učenici su trebali ostaviti sve što ih veže i što im daje osjećaj ljudske sigurnosti kako bi naučili živjeti od vjere. Isus im nije oduzeo sredstva, nego brige. Nije im oduzeo torbu, nego proračunatost. Htio je da shvate da prava sigurnost nije u onome što nose, nego u Onome koji ih nosi.

Taj nalog, draga braćo i sestre, ima duboku poruku i za sve vas koji djelujete usred svijeta koji od vas traži savršenstvo, preciznost, rezultate. Liječnik mora znati, mora uspjeti, mora pronaći rješenje. A ipak, svaki liječnik i svaki zdravstveni djelatnik znaju da postoje trenuci u kojima znanje prestaje, a vjera počinje; kada razum šuti, a srce se pouzdaje u „Silu odozgor“. Znanost je veliki Božji dar, ali može postati kušnja ako čovjek zaboravi da nije on Spasitelj.

Isusov poziv da ništa ne nosimo sa sobom ne znači odreći se razuma, nego ne dopustiti da on zauzme mjesto Boga. Znanost liječi, ali samo Bog spašava. Medicinska vještina može produljiti život, ali samo mu ljubav daje smisao. Onaj tko u svom pozivu zaboravi na Boga, nosi pretežak teret koji nijedan čovjek ne može nositi sam.

Stoga Isusov nalog ne nositi ni kese ni torbe ni obuće znači također ne nositi na duši ono što se ne treba nositi: osjećaj krivnje ako se uza svu pažnju i trud nije mogao spasiti život; umor koji oduzima mir; teret svakog bolesnika jer nitko od nas nije Mesija. Bog nam je dao znanje, srce i ruke, ali nam nije dao vlast nad životom. Svijest da ne možemo sve djeluje oslobađajuće jer smo tada u stanju biti ono što doista jesmo, oruđe u Božjim rukama.

Isus poziva da ne nosimo ništa sa sobom kako bi nas naučio gledati srcem. On zna da onaj tko ima previše sigurnosti lako izgubi osjetljivost. Zato učenike šalje praznih ruku. Tko nema torbu, ima otvoreno srce. Tko nema obuću, zna hodati polako, s poštovanjem prema zemlji koju dotiče. Tko nema kese, ne može trgovati.

To vrijedi i u zdravstvu. Kad liječnik ne gleda na korist, nego na čovjeka, tada postaje svjedok Božjeg kraljevstva. Kad sestra radi s ljubavlju, a ne iz dužnosti, tada njezin dodir postaje blagoslov. Kad bolnički kapelan dolazi praznih ruku, ali srca ispunjena Bogom, tada njegove riječi imaju snagu utjehe.

To je istinsko siromaštvo, siromaštvo srca koje ne traži sebe, nego Boga. To je medicina srca koja spaja tehniku i nježnost, znanost i suosjećanje, razum i vjeru.

4. Dušobrižništvo mira

Na koncu, draga braćo i sestre, sveti Luka nas poziva na dušobrižništvo mira. Isus kaže: „U koju god kuću uđete, recite najprije: Mir kući ovoj!“ (Lk 10,5). Mir je prva riječ koju su njegovi učenici pozvani nositi u svijet. Bolnica, bolesnička postelja, soba za palijativnu skrb, to su mjesta tjeskobe i nemira u koje treba donijeti Božji mir.

Dušobrižništvo o kojemu ste danas govorili nije ograničeno na sakramente bolesnima i umirućima. Ono obuhvaća pastoral blizine i potpore obiteljima, liječnicima, medicinskim djelatnicima. To znači biti prisutan za drugoga u njegovoj tjeskobi i naporu donoseći mir.

Sveti Pavao taj Božji mir naziva mirom koji nadilazi svaki razum (usp. Fil 4,7). To nije mir koji ovisi o okolnostima, nego mir koji proizlazi iz svijesti da smo u Božjim rukama. To je onaj mir koji osjeća umirući bolesnik kad mu svećenik udijeli bolesničko pomazanje. To je mir koji nije od svijeta (usp. Iv 14,27), nego od Boga, mir koji ne ovisi o ishodu bolesti, nego o Kristovoj prisutnosti.

Mnogi bolesnici ne nose samo tjelesne, nego i duhovne rane, strah od smrti, neizgovorene krivnje, narušene odnose. Kad liječnik kaže: „U redu je, učinili ste najbolje što ste mogli“, kad bolnički kapelan udijeli oproštenje raskajanoj duši, kad obitelj pronađe mir oko postelje, tada se već događa ozdravljenje jer tko je u miru s Bogom, taj je već izliječen, pa i ako tijelo ostane slabo. U svakom ozdravljenju, makar malom, u svakom trenutku mira koji uđe u dušu, prisutna je zraka kraljevstva Božjega jer tamo gdje vlada mir, ondje je Bog već na djelu.

I zato svaki put kad unesete smirenost u napetu situaciju, kad unesete nadu u prostor očaja, kad unesete molitvu u tišinu sobe, postajete graditelji Božjega kraljevstva koje započinje ondje gdje čovjek nađe mir sa sobom i s Bogom.

Poruka današnjega evanđelja svima vama koji ste u službi ljudskoga zdravlja može se sažeti u četiri riječi, četiri duhovna stupa medicinskog poziva: primiti poslanje jer liječnički, kao i dušobrižnički poziv nije samo posao, nego je poslanje; liječiti ne samo tijelo, nego i dušu; ne samo rane, nego i strahove; naviještati životom više nego riječima; donositi mir kad drugi gube nadu i kad tjeskoba preplavi bolesničku sobu.

Draga braćo i sestre, pođite poput onih sedamdeset dvojice, idite pred Gospodinom, liječite, tješite, i svjedočite svima koje susretnete: „Približilo vam se kraljevstvo Božje!“ Neka vas u svemu prati Božji blagoslov i mir. Amen.