Susret s liječnikom-pjesnikom prof. dr. sc. Ivanom Alerićem

Klinar Aleric Ljubanovic 2

„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ moto je pod kojim se 26. studenog 2021. u Domu HKLD-a u Praškoj u 19 sati održao novi susret s liječnikom – pjesnikom: prof. dr. sc. Ivanom Alerićem, internistom, supspecijalistom pulmologije i internističke onkologije. U nazočnosti poklonika poezije razgovor s pjesnikom je vodila dr. Ivana Klinar. Pjesnička večer se mogla pratiti i online

Riječi ohrabrenja koje je Antun Branko Šimić uputio ljudima do današnjeg dana naišle su na plodno tlo u pjesničkom nadahnuću prof. dr. Ivana Alerića, sumještanina zapamćenog Drinovčanina Šimića. Otud prof. Alerić s ponosom ističe da je i sam 1981. dobio nagradu za poeziju upravo na Šimićevim susretima. Medicinu je studirao u Zagrebu, specijalizirao internu medicinu i doktorirao. Profesor je na Medicinskom fakultetu, zaposlen u bolnici na Jordanovcu i bavi se onkološkim pacijentima. Po izboru pacijenata, bio je naj-liječnik u svojoj struci 2015. i 2016. Pjesme piše od djetinjstva. Dio njegovih pjesama je preveden i na engleski.

Prof. Alerić je počeo pisati poeziju još u osnovnoj školi, negdje od 9. ili 10. godine redovito. Nitko na to nije previše obraćao pozornost, tim više što ljudi iz malih mjesta najčešće žele biti pravnici, liječnici... I sam je to tajio. Zapravo, priča prof. Alerić, da nije bilo jedne njegove pacijentice nikada ne bih objavio niti jednu pjesmu. Ona je došla u ordinaciju gdje je sam ručno prepisivao pjesme. Pred njim su bili papiri, ispravljani, iskrižani. Htjela je pogledati pjesme, odnijela ih je pok. Branku Bošnjaku i Malešu. Tako je nastala prva zbirka Maskembal pod maskama. Stihove iz te zbirke je čitala mag. Andrea Koščec. „Kod mene se medicina i poezija nikada nije kosila,“ ustvrdio je prof. Alerić. “Dok su drugi odmarali na neki svoj način ja sam odmarao pišući poeziju. Nezamisliv mi je život bez jednog i bez drugog, bez medicine i bez poezije. To mi je toliko blisko da ne znam što mi je važnije. Želim, kad jednog dana odem u mirovinu, više se posvetiti poeziji jer je ona ipak bila sve ovo vrijeme u drugom planu.“ Poslije ove zbirke slijedile su i druge: Dani od pijeska, Krevet od kamena, Dan maka, Jesam iako, Nebo boje Badnjaka.

Dr. Klinar nalazi kako su motivi pjesama različiti. Zapitala se gdje ih autor pronalazi. Istaknula je temu smrti koja je nešto prisutnija nego li drugi motivi, u prvoj zbirci i češće nego li drugdje. Prof. Alerić se prisjetio da se ga se kao mladog liječnika dojmila ta učestalost smrti na klinici – mnogo ljudi je umiralo. Njegovo misaono propitivanje se svelo na nekoliko rečenica: ako umiremo i ne odemo negdje to je besmisleno, a ako umremo i odemo negdje, kamo idemo. „Tako sam tražio smisao postojanja. Da smrt zna biti lijepa spomenut ću jednu kolegicu iz psihijatrijske bolnice Vrapče. Tražila je da ju držim za ruku dok bude umirala. Obećao sam. Kad smo shvatili da umire išao sam pričati s njom. Pitao sam je koje se tri stvari iz svog života prisjeća sad pri samom njegovom kraju: 'Sove koju sam dočekivala svako jutro dok sam otvarala prozor u bolnici; krikova koje sam slušala noću u bolnici; nogometne utakmice koju smo organizirali s bolesnicima.' Nakon tog ona je utonula u san. Smrt mi je u tom trenutku bila nadohvat ruke. Ipak, smrt mi je i sad enigma i ne znam kud odlazimo. Nisam teolog ni filozof, ali želim s druge strane biti na čisto. Iako vjerujem znanosti, nisam još načisto kamo odlazimo kad odlazimo.“ „Mirisno jutro“ i druge pjesme iz druge zbirke čitala je predsjednica Podružnice prof. dr. Danica Galešić Ljubanović.

Motiv majke i rodnog kraja ističe se također u mnogim pjesmama, ustvrdila je Klinar. I majka i otac su živi, u poodmakloj dobi. U pjesmama njima posvećenima osjeća se jedna toplina i ljubav. Na to se nadovezuje zov zavičaja i ljepota koja se tamo vabi: makovi, jutro, kamen i Hercegovina. „Kad nastaju te pjesme?“, upitala je Klinar.

„Malo spavam, kad spavam ponekad sanjam neki stih. Imam već prisilnu reakciju ustati i zapisati taj stih. Zatim se vratim spavati. Zbirka Dan maka inspirirana je onim pored čega prolazimo a to ne primjećujemo. Promatram mak, koji je toliko lijep dok ga ne dotakneš. I čim ga dotakneš on se rasprši, raspe u latice. Nisam prije primjećivao da ima toliko makova. Oni su u Hercegovini nešto manji nego li ovi ovdje.“ Nekoliko pjesama iz zbirke Dan maka pročitao je fra Draženko Tomić. 

Jedan od motiva u zbirkama je i jesen, uočila je Klinar. Prof. Alerić je konstatirao kako su se sve važnije stvari u njegovom životu dogodile u jesen. „To je moje vrijeme, vrijeme u koje imamo milijun boja na drveću. To me podsjeća koliko smo ranjivi i mali. Otpadnemo kao list s drveta. Život prestane u jednom trenutku. To nam je sad nekako bliže kad se svi bavimo bolešću koja je nova.“

Posljednja objavljena zbirka zove se Nebo boje Badnjaka. „Volim rano doći na posao. Jedno jesensko jutro u studenom, u 6 sati, između dana i noći, nebo je bilo izuzetno crveno. Te boje su mi 'mirisale' na Badnjak. Osobno mi se Nebo boje Badnjaka čini mojom najzrelijom zbirkom. Kritičari će to možda drukčije ocijeniti. Recept je u mojoj glavi je zbirka u pripremi za tisak.“ Magistra Koščec je čitala pjesme iz zadnje zbirke: „Moj Bože“, „Bog“, „Zimske noći“… (Ivana Klinar, Draženko Tomić)

 

 

logo HKLD 30 god