Propovijed prof. dr. sc. don Ivana Bodrožića, duhovnika, u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa u Karlovcu povodom obiteljskog hodočašća HKLD-a

Karlovac 4

Sveti Josip uzor liječnicima i medicinskim djelatnicima

Propovijed u Nacionalnom svetištu svetoga Josipa u Karlovcu povodom obiteljskog hodočašća HKLD-a

Karlovac, 4. rujna 2021. 

 

Drag braćo i sestre, poštovani članovi HKLD-a i svi ostali hodočasnici koji danas hodočastite u naše Nacionalno svetište sv. Josipa ovdje u Karlovcu! 

Dok slavimo ove euharistijsko slavlje valja napomenuti više važnih elemenata koji su nam dodatna motivacija da ga slavimo zdušno i gorljivo pred Gospodinom. Najprije valja istaknuti da smo ovdje na obiteljskom hodočašću HKLD-a, jer kao katolička udruga njegujemo i promičemo one vrijednosti kojima nas poučava sam živi Bog koji je poslao svoga Sina u ljudsku obitelj, pod zaštitu Marije i Josipa, povjerenu potom skrbi svetoga Josipa. Zato smo došli zahvaliti za vlastite obitelji, ali i moliti za svoje obitelji i za sve obitelji hrvatskoga naroda, jer je obitelj povlašteno mjesto rađanja, rasta i razvoja osobe, te zalog budućnosti naroda. No uz ovo naše hodočašće, kako bi bilo punije i bogatije, valja se prisjetiti da smo i u Godini sv. Josipa koju je za opću Crkvu proglasio papa Franjo prošle godina želeći potaknuti sve vjernike na veće štovanje ovog velikog sveca i Božjeg ugodnika. No osim što smo u godini svetoga Josipa, prisjetimo se da smo i u godinu u kojoj HKLD slavi 30 godina svoga postojanja i svoga zauzetog rada i djelovanja u našem narodu, u Katoličkoj Crkvi u našem narodu i našem hrvatskom društvu. 

Dok sve to dozivamo u sjećanje slaveći spomen-čin Kristove muke i uskrsnuća, dopustimo Gospodinu da nas on vodi svojim riječju, u svjetlu koje ćemo razmišljati o ulozi i primjeru svetoga Josipa, kao i svojem poslanju u današnjem svijetu koje je iznimno važno, sveto i dragocjeno koje vršimo u svom narodu. U današnjem evanđeoskom odlomku iz Lukina Evanđelja slušali smo izviješće o tome kako neki farizeji predbacuju Isusu i njegovim učenicima što trgaju klasje i jedu subotom. Farizeji su to smatrali nedopuštenom radnjom kojom se kršila odredba Božjega zakona o poštivanju subotnjeg počinka. Tako su jednu jednostavnu radnju proglasili nebožanskom i protubožanskom hoteći na taj način predbacivati Isusu u njegovim učenicima nepoštivanje Božjeg Zakona. No naš Gospodin se nije dao zbuniti, jer on je dobro znao da to nije kršenje subote. Jer kršenje subote je činiti zlo i grijeh, a otrgnuti nekoliko klasova da zasite glad nije mogao biti grijeh. Zato Isus uzvraća farizejima prisjećajući se događaja s kraljem Davidom, velikim kraljem koji je utvrdio židovsko kraljevstvo, kad je sa svojim pratiocima pojeo prinesene kruhove koje su smjeli jesti samo svećenici. Židovski narod je bio ponosan na svoga kralja Davida, a on je učinio nešto što je moglo biti kvalificirano kao svetogrđe. Dakle, ako je kralj David mogao učiniti takvo što kršeći odredbe, onda su mogli i apostoli otrgnuti par klasova i pojesti. I naposljetku, konačno Isusovo obrazloženje je bilo: “Sin Čovječji gospodar je subote!” Tim je Isus istaknuo da je on ovlastio svoje učenike da trgaju klasje subotom, jer ih je on poučio da tim činom nisu mogli obeščastiti Boga. 

Tako je Isus opravdao svoje učenike koji su kršili zakonske odredbe, te im je dao pokriće svojim autoritetom i životom, pogotovo što nisu kršili nikakve ćudoredne odredbe. On im je dopustio da to čine, te su se uz njega ponašali slobodno, izvan svih marginalnih zakonskih okvira, jer nije htio da se sputavaju u tolike zamršene zakonske stavke i uredbe koje su se podizale na razinu na kojoj nisu trebale biti. Zato je Isus stvari prizemljio i pokazao da to što su njegovi učenici činili nije bilo svetogrđe. A kad smo već kod zakonskih odredbi, valja se prisjetiti da ni sveti Josip nije glede njih bio uvijek tako revan. S jedne strane je poštivao odredbe civilne rimske vlasti da ide na popis stanovništva u Betlehem. A s druge je on sukladno Mojsijevu Zakonu, trebao prijaviti Mariju za preljub. No on je smišljao kako da je potajice otpusti! Kao da je htio stvar zataškati, a bio je u biti prvi kojemu je trebalo stati do toga da ju se primjereno kazni zbog kršenja zakona i vjernosti koje je bila obećala. Ali baš zbog toga, njega svetopisac naziva mužem pravednim. Zašto je on pravedan, a krši Zakon, to jest ne provodi ga na način kako su to ljudi očekivali? Kao što se mora postaviti pitanje za Isusa i apostole: zašto su pravedni, a krše Božje odredbe? On je pravedan jer nikome ne želi nanijeti zlo, pa niti Mariji. On sud prepušta Bogu, jer je vjerovao u živoga Boga, te ako je osjećao prisutnost živoga zakonodavca, onda je logično da on presudi, a ne oni koji su si mogli uzeti pravo suditi u ime njega. Tako Josip ne krši Zakon, već poštuje Zakonodavca, živoga Boga koji je autor i darovatelj Zakona, te kao takav iznad Zakona. Ne služi se Zakonom da dadne sebi za pravo da drugima skida glave, već sud prepušta Gospodinu, autoru svih uredbi i zakona. Zato je muž pravedan jer ne čini ono što od njega ljudi očekuju, premda je moglo biti po slovu Zakona, već prepušta svaku odluku i sud Bogu. 

Isto tako vidimo za apostole Gospodinove. Formalno gledano oni krše neke zakonske odredbe, ali s druge strane oni znaju nešto znaju što farizeji nisu znali. Kao i Josip, oni znaju da je temeljni zakon, zakon ljubavi prema Bogu: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga. Zato znaju da treba sud prepustiti Bogu, a njihovo je da ljube bližnjega. I Josip je, u trenutku kad otkriva da je Marija trudna, odlučio ljubiti Boga iznad svega a bližnjega kao sebe samoga, te ostati vjeran Božjoj ljubavi, bez obzira što bi mu tada imali ljudi za reći. S tog istog naslova i Isus brani svoje učenike. Ne odobrava farizejima zloću da drugima traže zamjerke kako bi ih ogovarali, klevetali, prozivali, umanjujući tako i njegov autoritet među apostolima i u puku. Isus brani svoje učenike da pokažu da farizeji koji su sitničavi i cjepidlake, koji tjeraju mak na konac, koji traže izliku da ljude prozivaju i da im prigovaraju, ne ide pravim putem, jer su oni kršili zakon o Božjoj ljubavi, jer nisu ljubili Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga.  

Ni Gospodin Isus, a ni sveti Josip kao mjeru svoga ponašanja nisu imali one krute legalističke kriterije. Nisu pozivali niti da ga se krši. Njima zakonski paragraf nije mogao biti važniji od živoga Boga, a ni od dobra čovjeka. Poštivali su civilne zakone o popisu pučanstva, o plaćanju poreza i mnogo drugoga. A opet iznutra, kad su trebali svoj narod poučiti koja je zapovijed najvažnija, onda su inzistirali da je ljubav prema Bogu mjera našega ponašanja i da intenzivno živimo onda kada predajemo sebe za svoju braću. Ako su već imali izreći sud o nekome, onda su to prepuštali samome Bogu, te zato i Josip, svjestan da je i on pred Bogom samo čovjek, prepušta svoj sud Bogu. A i Isus uči svoje učenike da je on gospodar subote, te da ima ovlasti biti iznad zakona o suboti koji je u njegovoj vlasti, no s druge strane ih poučava da daruju svoj život za dobrobiti i spasenje ljudi. 

No što ovo za nas znači, dragi liječnici i medicinsko osoblje? Trebamo li kršiti zakon i zakonske odredbe slijedeći primjer svetoga Josipa i pozivajući se na Isusov autoritet? Možemo li u njima pronaći povod za takvo što, te se pozivati na nepoštivanje zakona i normi ponašanja, kako društvenih tako i crkvenih? Trebamo li biti neposlušni članovi Crkve i pobunjenici protiv svoga društva? Ne, jer to nije bila Isusova nakana. Nakana mu nije bila stvarati pobune u društvu. Nije svoje učenike htio pretvoriti u društvene pobunjenike, premda je mogao imati stotine razloga i za to. Nije ih htio niti pretvoriti niti u buntovnike koji ugrožavaju duhovnost i zakone svoga naroda. Nije htio umanjiti Mojsije Zakon i nikada nije umanjio nijedne odredbe ćudorednog zakona. Učio ih je da poštuju zakonitu vlast, kao što je i on poštivao čak i Pilata od kojega je primio smrtnu presudu. Jednostavno je htio skrenuti im pozornost na ono što je daleko važnije od legalističkoga opsluživanja normi i zakona, jer nije čovjek stvoren radi normi, već su mu norme i zakoni dani za njegovo dobro. 

Neka nas i dalje vodi potreba da budemo na autentičan način nasljednici onoga što Gospodin uči, da budemo vjerni Bogu i svetoj Crkvi i njezinu nauku, svjesni živoga Boga i da ne budemo ljudi koji će na legalistički način cjepidlačiti, već autentično služiti čovjeku. I vrlo dobro znate na svojim radnim mjestima niste pozvani cjepidlačiti, izgovarati se i samo formalno nešto odrađivati kao neka vrsta profesionalca ili činovnika, nego osobe koja velikodušno služe, koje idu iznad zakona, koja ne idu na štopericu s ljudima, već služe kako nas je Gospodin učio. 

Držimo se primjera našega Gospodina pa nikada nećemo skrenuti s puta Božjih odredbi, od kojih je najvažnija upravo ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Pozvani smo utjeloviti ljubav prema Bogu kao što čini Josip. Ako nam bude prioritet vršenje zakona, pa i onog Božjega, a ne da uspostavimo živo zajedništvo s Njime, lako se možemo pretvoriti u farizeje koji progone svoje neistomišljenike. Josip je mogao Mariju progoniti po Zakonu Mojsijevu, to jest po Zakonu koji je Bog ostavio po Mojsiju, ali on ide dalje i zna da će pred živim Bogom odgovarati za svoje ponašanje, te zato sud prepušta živome Bogu. Zato je i nama važno da znamo ako vjerujmo u živoga Boga koji je s nama i koji nadahnjuje naše misli, riječi i djela, ako znamo da je on autor i gospodar Zakona koji je propisao, onda ćemo se držati njega i njegova tumačenje i primjera, te ćemo se truditi ljubiti njega svim srcem, a bližnjega svoga kao sebe samoga. A svaki zakon je obilježen duhom ljubavi prema Bogu, te provoditi Zakon bez toga duha ljubavi prema Bogu i bližnjemu doista se ne može. Upravo zakon ljubavi koji je on usadio u nas ne dopušta nam da se pretvorimo u strojeve, u tehnologijske stručnjake, već očekuje od nas da unutar svoje struke na svome radnome mjestu ostanemo ljubitelji Boga i čovjeka, sukladno Božjoj pravednosti koju nam je zasvjedočio sveti Josip svojim primjerom. I to je ono što razlikuje liječnika i medicinskog djelatnika koji vjeruju u Boga i služe čovjeku od onoga koji odrađuje svoj posao samo prema zakonu. 

Karlovac 2

Poput Josipa i mi trebao svjedočiti svojim primjerom. I nama će se dogoditi da se možemo naći u nekom raskoraku između zakona u kojemu ćemo morati reći: Ne!, i onih koje ćemo provoditi unutar društva koje ima svoje mjere i zakone za koje će i od nas očekivati da ih vršimo i provodimo. I kao što njemu nije bila važnija zakonska kvačica od živoga Boga, tako i nas potiče da živimo po njegovu primjeru živeći pravednost ljubavi, a ne Zakona. I kao što on sam nikada prema ljudima nije zauzimao negativistički i osuđivački stav, već je bio nositelj Božje pravednosti, tako su i apostoli bili navjestitelji Isusova kraljevstva, a ne progonitelji drugih ljudi i istražitelji onih koji žive ili ne žive po zakonu. I Josip i apostoli su se trebali usredotočiti kako častiti Boga iznad svega, te su svojim životom i riječima i drugima svjedočili da je to najveći prioritet dok smo na zemlji. Najveći prioritet nam je ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga. Na to nas poziva Josip. A dok smo usmjereni prema spoznaji Boga, Bog će nas upućivati da skrbimo o čovjeku na najveći mogući način, jer iz njega izvire sva ljubav i snaga za vjerodostojno služenje. Poput Josipa budimo otvoreno Bogu, a poput apostola provodimo svoje dane s Isusom i tako ćemo upiti sigurnost onoga što je važno u životu, a nećemo se pretvori u bešćutne činovnike ili utjerivače neriješenih dugova, već u svjedoke Kristova Evanđelja i njegove ljubavi. 

Znate i sami kako se posljednjih mjeseci na razini europskog zakonodavstva pokušava stvoriti pritisak na savjesti i na pravo priziva savjesti liječnika. Onaj tko ispred sebe ima živoga Boga, zna da nema te ljudske sile ni zakona koji nas može prisiliti da čovjeku činimo zlo. Tko to osjeća, istinski je katolički liječnik. Nema ljudskog zakona ni prava koje nas može prisiliti da čovjeku činimo zlo, jednako kao što nam ne treba ni zakon ni pravo da nas prisiljava da čovjeku činimo dobro i da mu služimo, jer to snagom Božjom iznutra činimo. Mi smo Kristovi službenici. Mi u ime Krista djelujem među ljudima i zato nas iznutra potiče božanska snaga da služimo braći ljudima. Kristova nas snaga potiče i nuka iznutra da služimo čovjeku. Ne treba nam zakon da nas tjera da služimo, da radimo, kad imamo snagu Božju iznutra koja nas motivira da budemo na raspolaganju čovjeku. 

Zato, draga braćo i sestre, nastojte ustrajati u tome po primjeru svetoga Josipa. Poput njega ljubite Boga i živite s njime na isti način na koji ga je i Josip osjećao kad je imao uza se Isusa, Sina Božjega. To će nam dati snagu da možemo filtrirati ono što nam netko može reći i odrediti od onoga što nam nitko ne treba reći. A služiti ćemo istinski zauzeto na dobrobit svoga naroda u društvu u kojemu jesmo i nećemo dopustiti nikome da nas nadmaši u služenju. To će nam biti snaga i potpora našoj savjesti koja će se uvijek boriti za dobrobit ljudsku, a ne za puko provođenje zakona. To će biti potpora i kada se budemo morali prizivati na savjest, jer nećemo nikada pristati provoditi zakonske odredbe koje dopuštaju ili određuju činiti štetu i zlo čovjeku. Mi ćemo se boriti za život i za živoga Boga koji nas nadahnjuje i jača svojim životom i prisutnošću. 

Utječimo se zagovoru svetoga Josipa koji je bio tihi radnik na njivi spasenja Božjega, te vjerujem da je kao takav bio uzor liječnika i medicinskog djelatnika, te bi i svi članovi HKLD-a trebali biti poput njega. Cilj nam je tiho i zauzeto raditi nošeni snagom iznutra. Evanđelisti nam nisu prenijeli nijednu njegovu riječi, ali su zato prenijeli njegova djela, a jedno od najvažnijih je da je znao slušati poticaje Božje, te ih postojano potom provodio u djela. Time je pokazao da je mnogo važnije služiti Bogu slušajući ga, nego mnogo pričati, pa i kad se tumači njegove zakone. Jer samo onaj tko sluša i jasno čuje poput Josipa Božji glas, može ga ispravo provoditi u djelo. I to smo pozvani činiti svi mi zalažući se za dobrobit čovjeka.

Nadalje, sveti Josip je skrbio o Isusu, te je zavrijedio i naslov skrbnik Sina Božjega. I liječnici i medicinsko osoblje su oni koji skrbe o zdravlju i životu onih koji su povjereni njihovoj skrbi. Zato je bitno skrbiti o životu od začeća do smrti, kao što je činio i sveti Josip, svjedok Isusova začeća u Mariji, kako su znali nazivati sveti oci. O Josipovoj skrbi ovisilo je i Isusovo rođenje i njegov rast, te životna zaštita i sigurnost, jer je on štitio njegov život. Poput njega i liječnici i drugi medicinski djelatnici koji se drže vjere Crkvu koju nam je ostavio naš Gospodin, odvažno čine s pravim uvjerenjem, a ne samo iz potrebe da budu provoditelji crkvenih odredbi i zakona, već su s uvjerenjem zauzeti na toj fronti da štite život od začeća do prirodne smrti. Nismo tu da bismo samo formalno branili crkveni zakon da nam ne bi netko nešto prigovorio, već iznutra, s uvjerenjem, znajući da nam je Bog dao i crkvene zakone i odredbe za dobro čovjeka. Nije nam dao poziv da cjepidlačimo služeći se zakonima protiv čovjeka, već nas nadahnjuje svojim Duhom da bolje skrbimo o svakome onom tko nam je povjeren. 

Neka nam u tom smislu sveti Josip bude kod Gospodina zagovornikom, a ovdje na zemlji zaštitnikom, da poput njega u vjernosti i pravednosti živimo svoj kršćanski poziv i poslanje u okvirima medicinskog zanimanja koje smo izabrali, te da bez straha svjedočimo vjeru, ufanje i ljubav prema Gospodinu, iz čega proizlazi skrb, zalaganje i milosrđe prema svakom čovjeku, a napose prema bolesnima i nemoćnima kojima smo izravno poslani služiti. 

A uz zaštitu i zagovor svetoga Josipa neka nas pravi i pomoć naše nebeske Majke, koju u litanijama zazivamo kao Zdravlje bolesnih, kako bismo bili dostojni svoga poziva i poslanja i jednom zavrijedili slavu nebesku u kraljevstvo našega Oca po sve vijeke vjekova. Amen   

Don Ivan Bodrožić 

 

logo HKLD 30 god