U četvrtak , 7. ožujka 2024. u Biskupskom ordinarijatu u Šibeniku  održana je korizmena duhovna obnova za članove HKLD-a Podružnice Šibenik koju je predvodio generalni vikar Šibenske biskupije, don Marinko Mlakić. Susret je započeo molitvom i  Hvalospjevom ( Ef 1, 3-10):

“…Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta * da budemo sveti i neporočni pred njim ; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, *”.

Nakon rasprave i iskazanih  dojmova članovi su zahvalili don Marinku koji je snažno progovorio i duhovno nas okrijepio,  a susret je završio Hvalospjevom (Kol 1, 12-20):”…

Jer, svidjelo se Bogu* u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu uspostavivši mir krvlju križa njegova* izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.” i blagoslovom.

Isus – novi Hram Božje prisutnost

(Iv 2,13-25; korizmeno razmatranje članovima HKLD)

Uvod

U življenju vjere, pa tako i u duhovnim vježbama i obnovama, dobro je pratiti život Crkve, njezin ritam svetkovina i svetih vremena, jer liturgija Crkve slijedi Povijest spasenja. Jako je važno da naša vjera ima ritam koji se treba sastojati od osobne i zajedničke molitve, obreda i drugih pobožnih vježbi. Duhovni ritam je poput duhovnog disanja koje je potrebno za život duše, kao što je disanje tijela potrebno za njegov život. Crkvena liturgija ga usmjerava prema spasenju.

Zato sam za današnju temu odabrao temu koju nam sugerira misno evanđelje od prošle nedjelje (III. nedjelja korizme, godina B). Evanđelje govori o istjerivanju trgovaca iz Hrama (Iv 2,13-25). U njemu nam se Isus predstavlja kao novi Hram Božje prisutnosti te nas poučava tko je Bog i kako mu se istinski klanjati. Ovaj događaj nas zato poziva da se usredotočimo na svoj osobni odnos s Bogom, koji je kičma našega cijelog postojanja. Sasvim konkretno poziva nas da se zapitamo: Tko je za mene Bog? Koju ulogu ima u mom životu? Gdje i kako mu se klanjam? U ovom tekstu vidimo što Bog nije i koji odnos s Bogom, koji se lako u nas ukorijeni, nije dobar i zašto.

Prema sadržaju Ivanova evanđelja ovaj događaj je smješten na početku Isusova javnog djelovanja. U njemu se otkriva srž sukoba koji je Isus imao sa Židovima, u prvom redu s religijskim autoritetima židovskog naroda, a onda i sa svima ostalima. Židovi su ovdje simbol svijeta koji se protivi Bogu i njegovu spasenju. U njemu vidimo s jedne strane silnu potrebu za Bogom i njegovim spasenjem, a s druge strane njegovo odbacivanje Boga zbog predrasuda, grijeha i nespremnosti na obraćenje. U tom smislu je ovaj Isusov postupak više od kritike tadašnjeg hramskog kulta. Njime Isus najavljuje radikalnu novost u odnosu Boga i čovjeka, koju on donosi. Da bismo jasno razumjeli Isusovu poruku potrebno je pogledati što je za Židove bio jeruzalemski hram i Pasha.

Uloga Hrama u životu Božjeg naroda

Hram u Jeruzalemu za Izrael je bio središte religijskog i političkog života. Izrael je gajio živu vjeru da je u Hramu sam Bog prisutan. Doći u Hram značilo je stati pred lice Božje.

Prema tradiciji jeruzalemski hram je bio izgrađen na mjestu Abrahamove žrtve, na brdu Moriji (Post 22). Nastavljao je ulogu koju je imao Šator sastanka, svojevrsno pokretno svetište, u vrijeme Izlaska (Izl 25). U središtu Šatora sastanka, kasnije u svetištu Hrama, bio je postavljen Kovčeg Saveza, Izraelova Svetinja nad svetinjama i u njemu tri relikvije: ploče Saveza, posuda s manom i Aronov svećenički štap (Hebr 9,4). Po ovim trima svetinjama narod je trajno uprisutnjivao Božju Slavu u svojoj sredini, podsjećao se na događaje iz prošlosti u kojima je otkrio Božju zaštitu i na njima gradio nadu u budućnost. Zlatni pokrov Kovčega bio je prijestolje milosti ili Pomirilište. Pristup toj Svetinji imao je samo veliki svećenik na Dan Pomirenja.

Oko Hrama se razvio bogat obredni i hodočasnički život. Svaki odrasli muškarac trebao je tri puta godišnje dolaziti u Hram pred lice Božje (Pnz 16,16). Postojala su tri hodočasnička blagdana: Pasha, Pedesetnica i Blagdan Sjenica. Kasnije je ova odredba ublažena za one iz daljih krajeva i dijaspore. Sv. Luka je zapisao da je Isus s roditeljima svake godine hodočastio iz Nazareta u Jeruzalem o blagdanu Pashe (Lk 2,41).

U središtu hramskih obreda bilo je prinošenje životinjskih žrtava. Zakon je nalagao da se pred Gospodina ne dolazi praznih ruku (Izl 34,20). Kroz svoje žrtve narod je trebao Bogu izražavati svoju vjeru, zahvalnost, kajanje, zavjete… Međutim, u praksi se izvorni smisao žrtvovanja lako zaboravljao i ono se često svodilo na izvanjski obred, na formalističko i licemjerno slavljenje Boga. Uvijek kada vjernik zanemari izvornu svrhu obreda, u opasnosti je da mu prida neki drugi i iskrivljeni smisao. To dalje vodi u iskrivljeno shvaćanje Boga, u iskrivljeni odnos prema njemu, a zatim i u iskrivljen odnos prema samome sebi i drugima. Primjer toga imamo u pripovijesti o Kajinu i Abelu (v. Post 4,3-4). Za razliku od Abelove žrtve, koja je bila pravedna, jer je sam bio pravedan, Kajinova žrtva je bila licemjerna, jer su njegova djela bila zla  (v. 1 Iv 3,12).  Zato je Bog Abelovu žrtvu prihvatio, a na Kajinovu nije ni pogledao.

Među proročkim tekstovima Staroga zavjeta naći ćemo jako puno vrlo oštrih opomena koje su proroci upućivali redom svećenicima, kraljevima i narodu da se odvrati od nepravednih žrtava, jer je jedina žrtva Bogu po volji ona kada se živi u vjernosti njemu i njegovoj riječi (v. Jer 4,4; 7,3-10; Amos 5,21-25; Ps 50,7-14 i dr.).

Pasha u Isusovo vrijeme

U Isusovo vrijeme pod Hramom se podrazumijevao golemi kompleks zgrada, trjemova i dvorišta u središtu kojeg je bilo Svetište, a u Svetištu Svetinja nad svetinjama, koja je ostala prazna nakon što je Kovčeg Saveza nestao u Babilonskom razaranju Jeruzalema i Hrama (6. st. pr. Kr.).  Površina cijelog kompleksa bila je oko 150 000 m2. Postojali su vrlo strogi propisi o tome tko, kada i kako u koji dio Hrama može pristupiti.

O blagdanu Pashe u Jeruzalem bi se slijevalo ogromno mnoštvo hodočasnika. Prema nekim podacima nekoliko stotina tisuća. Tijekom blagdana za žrtvu bi se prinijelo 18-20 tisuća janjaca. Budući da je hodočasnicima bilo puno lakše kupiti janje u Hramu nego ga sa sobom nositi od svojih domova, u Hramu, točnije u Predvorju pogana, koje je bilo najprostranjenije i u koje je svatko mogao pristupiti, razvila se trgovina žrtvenim životinjama. Tu su bili također mjenjači novca. Oni su omogućavali hodočasnicima da rimski novac, koji nije bio prikladan za Hram, zamijene hramskim i tako plate hramski porez i daju milostinju. Taj posao, koji je izvorno bio u službi hodočasnika, u praksi se sveo na unosan posao za svećenike i njihove suradnike te na bezočno izrabljivanje hodočasnika i hramskog kulta. Najbolji pokazatelj koliko je tu pohlepa bila na djelu pokazuje praksa da su se i golubovi prodavali. A oni su bili predviđeni za sirotinju koja nije imala novca da kupi janje. To je razlog zašto se Isus upravo njima obratio riječima: „Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“

Isus objavljuje novi Hram i novo klanjanje Bogu

Isusov postupak obično se tumači kao proročku gestu koja ima za cilj na dramatičan način izreći poruku. Zato su se njegovi učenici, kada su ga vidjeli u tom činu, prisjetili riječi psalma koji govori o revnosti za Dom Gospodnji (Ps 69,10). U njemu tada nisu vidjeli ništa više od toga.

Isusov čin doista jest kritika zloupotrebe Hrama i hramskog obreda od strane onih koji su njime upravljali. Riječi koje je Isus uputio prodavačima golubova kritika su potpuno iskrivljene slike Boga i njegova Hrama koju su hramski autoriteti ovakvom praskom usađivali u duše vjernika. Isus svojim postupkom hoće kazati da Bog nije trgovac, nego naš Otac. I s njime trebamo zasnivati sinovski odnos a ne trgovački. On ne treba naše novce, ovce, volove ni golubove. Njemu čak nisu potrebne ni naše molitve, naša dobra djela i naše ispunjavanje zapovijedi. On je dovoljno Bog i bez toga. Da smo mu mi potrebni, da su mu potrebne naše žrtve i naša poslušnost, ne bi ni bio Bog. Međutim sve je to potrebno nama ali zato da bismo rasli u iskrenoj vjeri i pobožnosti.

Što je trgovački odnos? To je stav prema Bogu u kojem mislim da Bog mene treba, da treba moje molitve i žrtve i da ga njima mogu kupiti. U korijenu toga stava je duboko nepovjerenje u Boga, a onda i pokušaj da ga se učini svojim slugom. Bog bi trebao mene slušati. On bi trebao činiti što ja njemu kažem. Nije li to ona kušnja na koju je Sotona u pustinji stavio Isusa kada ga je odveo na vrh Hrama i pozvao da se s njega baci (Mt 4,6). To je kušnja da Boga hoćemo natjerati da čini ono što mi hoćemo. Vrlo podmukla kušnja za našu vjeru. Lako se zavuče u nas i teško se otkriva.

Primjer trgovačkog odnosa nalazimo u Isusovoj prispodobi o izgubljenom sinu u liku starijeg brata (v. Lk 15,11-32). Srdit zbog toga što je otac priredio slavlje jer mu se mlađi sin vratio, on ocu kaže: „Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim.“

Za razliku od trgovačkog sinovski odnos je odnos ljubavi i prijateljstva. To je odnos u kojem se ne trguje nego daruje besplatno i bezuvjetno. Hram i hramski obredi trebaju takav odnos s Bogom promicati, a ne trgovački.

Druga i još važnija poruka koju Isus ovim činom izriče sadržana je u njegovim riječima hramskim starješinama. Na njihovo pitanje: „Koji nam znak možeš dati da to smiješ činiti?“ on njima odgovara: „Razvalite ovaj Hram i ja ću ga za tri dana podići.“ Sveti pisac nadodaje da je on govorio o hramu svoga tijela. Židovi ga ne shvaćaju, niti žele, a ovo će im kasnije poslužiti da ga optuže (v. Mk 14,58). Oni razmišljaju doslovno, zemaljski, tjelesno, a Isus simbolički, duhovno… Isus, dakle, ovim činom objavljuje da je on novi Hram u kojem čovjek može susresti pravoga Boga, upoznati ga i u istini mu se klanjati. Sjetimo se, osnovna svrha Hrama je da u njemu susretnemo Boga. Bog više nije vezan samo za jedno mjesto. On je svugdje, a mi ga susrećemo po Isusu Kristu (po Crkvi koja je njegovo mistično Tijelo).

Učenici su to shvatili tek kada je uskrsnuo. Tek tada su pravo razumjeli Pisma (Stari Zavjet) i njegove riječi te im povjerovali. Ovdje nam se daje ključno načelo za ispravno čitanje Svetog pisma: Isusova muka, smrt i uskrsnuće jedini su ispravan ključ za razumijevanje Svetoga Pisma.

Tako dolazimo do zaključnih riječi evanđeoskog teksta u kojima sv. Ivan kaže kako su mnogi tih dana povjerovali u Isusa, jer su vidjeli znamenja koja je činio. No Isus se njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao. Njemu nije nitko trebao tumačiti što je u čovjeku. Drugim riječima, znao je da njihova vjera još uvijek nije prava, nije ona do koje on nas želi dovesti i koja nas istinski približava k Bogu, oslobađa, spašava… Prava vjera je ona koja se temelji na vjeri u Krista raspetoga, koji je umro i uskrsnuo.

Zaključak

Svrha naših obreda, molitava i klanjanja je ući u zajedništvo s Bogom i otkriti ga kao našega Oca.  To je moguće samo ako se Bogu klanjamo u duhu i istini, kako je Isus kazao Samarijanki (Iv 4,24). Što znači klanjati se u duhu i istini? Odgovor nam nude Isusove riječi: „Duh je onaj koji oživljuje, a tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život“ (Iv 6,63). Drugim riječima, duh je ono što je nepropadljivo, što ostaje za život vječni. U čovjeku je to besmrtna duša, Božji dah od kojega živimo (v. Post 2,7). Klanjati se Bogu u duhu znači klanjati mu se cijelim svojim životom, iskrena i nepodijeljena srca. A klanjati se u istini znači po mjeri Isusovih riječi. To je moguće samo onda kada smo u zajedništvu s njime, s Isusom, koji je jedno s Ocem (Iv 10,30). Takvo klanjanje treba nas voditi do onoga što sv. Pavao stavlja kao uzor kršćanskog života: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2,20). To je moguće samo ako trajno živimo sakramentalnim životom.

Don Marinko Mlakić