07 svi Pozdravni govor mons. Simona Kullija na otvorenju Simpozija FEAMC-a

Pozdravni govor mons. Simona Kullija, biskupa Sapë, nadležnog za pastoral zdravstva pri Albanskoj biskupskoj konferenciji, na otvorenju Simpozija FEAMC-a: 

Interreligious Dialogue in Medicine in Europe (Tirana, 28. – 30. travnja 2023.)

Draga braćo biskupi, apostolski nuncije mons. Luigi Bonazzi, nadbiskupe Tirane mons. Arjane Dodaj, biskupe Rrëshene mons. Gjergj Meta, mnogopoštovani prof. Vincenzo Defilippis, predsjedniče Europske federacije katoličkih liječničkih društava (FEAMC)… dragi liječnici i liječnice, medicinske sestre i tehničari, koji ste došli iz mnogih Europskih zemalja: dobro došli u Albaniju i na ovaj susret koji se održava na Katoličkom sveučilištu Majke Dobrog Savjeta u Tirani! 

Dragi predsjedniče Zaklade Majka Dobrog Savjeta vlč. Ruggero Valentini, poštovani rektore Sveučilišta prof. Leonardo Palombi: čestitam vam 30. obljetnicu vaše prisutnosti i vaše misije u Albaniji!

Dragi ravnatelju Katoličke bolnice Majka Dobrog Savjeta, g. Sandër Lleshi.

Dragi liječnici i liječnice, medicinske sestre i tehničari, različitih vjeroispovijesti, koji ste danas ovdje prisutni, a došli ste iz svih krajeva Albanije: hvala vam za vašu nazočnost i vašu misiju koju provodite s puno ljubavi. Vi ste heroji današnjice, jer ste se uspješno borili protiv pošasti COVID-19.

Želio bih vam danas uputiti nekoliko riječi i misli vezanih uz Učiteljstvo Crkve, ali i poruku Pape Franje: Bolest je dio našeg ljudskog iskustva. Međutim, kada je proživljavamo u izolaciji i napuštenosti, ako nije popraćena brigom i suosjećanjem, može postati nehumana. Normalno je da se u zajedničkom hodu netko osjeća loše, da ima potrebu stati jer je umoran ili je doživio neku nesreću tijekom putovanja. Upravo u tim trenutcima vidimo kakav je naš hod: je li to doista zajednički hod ili smo na istom putu, ali svatko gleda svoje interese i pušta ostale da se „snalaze kako znaju“. Stoga, dok Crkva putuje sinodalnim putem, pozivam vjernike da promišljaju o činjenici da osobito kroz iskustvo ranjivosti i bolesti možemo naučiti hodati zajedno u skladu s Božjim stilom, a to je blizina, suosjećanje i nježnost.

Vrhunac iskupiteljske istine nalazimo u vjeri i u djelotvornoj ljubavi. Bitna istina žive vjere jest: „Bog je ljubav“. Stvoreni smo iz njegove ljubavi. Zbog te ljubavi nas je i otkupio.

Kršćansko služenje zdravlju ili kršćanska briga za zdravlje je moguća samo ako nam je pogled usmjeren u Krista, koji je naš otkupitelj, u kojemu je naše spasenje i koji je naš nebeski liječnik. Bog nas uči kako se brinuti o zdravlju i skrbiti za bolesnog čovjeka. Dovoljno je spomenuti primjer milosrdnog Samarijanca koji je pomogao čovjeku kojega su napali razbojnici. Isus nas uči i potiče kako trebamo imati ljubavi i suosjećanja za sve koji pate.

Danas je medicina jako uznapredovala. Postigla je iznimne rezultate, ali je  isto tako „osiromašila“ jer je izgubila „ljubav“. Naša je zadaća da radimo na tom polju, da nastojimo medicini i brizi za zdravlje vratiti ljubav,  tu božansku vrlinu na koju smo svi pozvani od Boga, ali tu ljubav trebamo i poklanjati.

Sveta Majka Tereza nas svojim primjerom uči te kaže: Nije važno koliko radiš, već koliko ljubavi unosiš u ono što radiš.

Zdravlje je jedno dobro, dar od Boga, koji je darovan svakome od nas i podrazumijeva i našu vlastitu odgovornost za osobno zdravlje, ali i odgovornost za brigu o drugima. Evo, navest ću primjer jednog bolesnika Paška iz Kuće dobrote u mojoj biskupiji, koji je tipičan primjer liječenja s ljubavlju. Pašku su svi nalazi bili loši, ali je liječnica koja ga je posjećivala rekla da je on još uvijek živ jer živi od naše ljubavi. Ljubav je najbolji lijek današnjice. Ona liječi sve bolesti.

Majka Terezija nas uči: Koliko je bolesti danas! Koja je najteža? Najveća bolest današnjice nije guba, niti tuberkuloza, niti karcinomi….. nego osjećaj neželjenosti i odbačenosti. Biti neželjen, nevoljen, zanemaren i zaboravljen od sviju, to je po mom mišljenju veće siromaštvo i glad nego nemati što jesti. Bog je postao jedno s gladnima i s bolesnima. Ako zaista polazimo od Kristove kontemplacije, onda bi trebali znati i razumjeti lica onih s kojima se On sam poistovjetio: Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me… (Mt 25, 35–36). Ovo nije jednostavan poziv na ljubav, već jedna strana kristologije, poziv da i mi djelujemo na isti način.

Nitko ne može biti uskraćen naše ljubavi, jer od trenutka utjelovljenja Sina Božjega, On je na neki način sjedinjen sa svakim čovjekom. Kršćanin treba naučiti djelovati vjerujući u Boga. Riječ je o nastavku tradicije duge dva tisućljeća, koja je imala mnogo izraza, ali danas ipak zahtjeva više mašte. Vrijeme je za novi odraz ljubavi koja se širi ne samo prema učinku pružane pomoći nego i prema sposobnosti solidariziranja s onima koji pate.

Crkva nema drugog modela za preporučiti osim podrške i vodilje koju nam Isus daje u Evanđelju. Najbolji nam je primjer dobrog Samarijanca u Lukinom Evanđelju. Isus nam zapovijeda: Idi pa i ti čini tako! Ljubav u našim djelima nam osigurava jasnu ljubav. Plod vjere je ljubav. Plod ljubavi je služenje, poručuje nam Majka Tereza. Isus Krist želi da mu uzvratimo ljubav voleći ga u potlačenima, bolesnima, usamljenima… s kojima se poistovjećuje: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 45). Nemojmo zaboraviti da bi nam sutra Isus mogao reći: Ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!

Za nas je ljubav plod vjere u Boga, jer On je utjelovljena božanska ljubav koja nam pomaže i uči nas te osposobljava da možemo darovati ljubav, u prvom redu Bogu, a onda i svim ljudima. Svi smo stvoreni za velika djela, da volimo i budemo voljeni, kaže Majka Tereza.

Papa Franjo nas ohrabruje i potiče Isusovim riječima: Pobrini se za njega. (Lk 10, 35). To poručuje i Samarijanac gostioničaru. Isus to ponavlja i svakome od nas, te nas na kraju potiče: Idi pa i ti čini tako! Kao što Papa Franjo naglašava u enciklici Fratelli tutti, ova nam prispodoba pokazuje kojim je načinima moguće obnoviti zajednicu počevši od muškaraca i žena koji se poistovjećuju s krhkošću drugih, koji ne dopuštaju izgradnju društva u kojem vlada isključivost, nego postaju bližnji, podižu posrnule i vraćajući ih u društvo, tako da dobro bude svima zajedničko“ (br. 67). Zaista, „stvoreni smo za puninu koja se može postići samo u ljubavi. Živjeti tako da budemo ravnodušni na patnju nije nam mogućnost za izabrati“ (br. 68).

Preporučam zagovoru Majke Dobrog Savjeta zdravlje bolesnih i svakog od vas koji za bolesne brinete ili volontirate u bolnicama, u obiteljima, u dobrotvornim centrima.

Mons. Simon Kulli, biskup Sapë
povjerenik za pastoral zdravstva
Albanske biskupske konferencije