27 ruj Ovo poručuje parabola o milosrdnom Samarijancu: uvijek zbrinuti, nikada napustiti! / Vijesti iz Vatikana

Pismo Kongregacije za nauk vjere Samaritanus bonus, koje je odobrio papa Franjo i koje se bavi antropološkim, etičkim i pravnim temama “kraja života”, vrlo je relevantan dokument zbog cjelovitosti obrađenih pitanja, bogatstva izvora, snage argumenata i aktualnosti raspravljanih problema. Slijedi tradiciju odgovora, izjava i uputa Kongregacije koji su prethodili, pratili i slijedili govore papa i enciklike Evangelium vitae o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života. Potrebu za ovim pismom osjetili su mnogi: pozvano je da pomogne pastirima i laicima (zdravstvenim radnicima, bolesnicima, rodbini, odgojiteljima i političarima) na putu prema pouzdanom objašnjenju i razlučivanju dobra i zla pred odlukama i djelovanjima, kliničkim postupcima, sporovima, etičkim i socijalnim prosudbama, zakonima i presudama koji su se umnožili oko bolničkog kreveta, ponekad protiv života dojenčadi, djece, bolesnika, invalida, staraca i umirućih.

Srce Pisma je jasna potvrda temeljne medicinsko-sestrinske, kliničke, antropološke i etičke razlike između “liječenja” i “iscjeljenja”, između “zbrinjavanja” cjelovitog života bolesne osobe i “pružanja terapije” kako bi ona nadjačala ili se suprotstavila bolesti od koje boluje. “Liječenje”, prikazano evanđeoskim primjerom djelovanja dobrog Samarijanca (usp. Lk 10,29-37), prvi je i temeljni, neizostavni čin liječnika i medicinske sestre koji prethodi, prati i zamjenjuje (kada je svaka druga klinička radnja neprimjerena) dijagnostičke, terapijske i rehabilitacijske postupke koji ne vode u svim slučajevima do “ozdravljenja”. Uvijek se treba pobrinuti za život bolesnika i invalida, pokušati ga izliječiti kad je to moguće, ako su terapijska sredstva (koja se formalno i materijalno razlikuju od ljekovitih) proporcionalna u svojim blagotvornim učincima i ne uzrokuju pretešku patnju.

Povećanje dostupnih terapijskih sredstava i koncentracija mišljenja i djelovanja liječnika i rodbine na “uspješne” terapijske postupke i protokole, progresivno su klinički i etički prikrivali “liječenje neizlječivog” (nisu sve bolesti izlječive, ali svi bolesni su izlječivi). Kao posljedica toga je stvorena nova kategorija bolesnih i invalida: „neizlječivi“, oni kojima nema smisla pomagati jer ih obilježava život koji se smatra „nedostojnim“ jer im nedostaje zdravlja i “kvaliteta”, a koje ovo Pismo osuđuje.

Od ispravnog odricanja od uzaludnih terapija koje ne donose ozdravljenje i predstavljaju samo neprihvatljivu “terapijsku upornost”, gotovo neprimjetno smo progresivno prešli na odustajanje od osnovne skrbi, one koja podržava fiziološke funkcije neophodne za život bolesnog i zdravog, ublažava bol, promiče obiteljske i društvene odnose koji su još uvijek mogući, a za vjernike podupire dušu u uzdizanju do Boga.

Gledajući situacije i odluke koje su dramatično narušile živote novorođenčadi i odraslih s teškim invaliditetom, te na kliničke protokole i zakone koji institucionaliziraju i legaliziraju slične postupke, Pismo izjavljuje da je “eutanazija zločin protiv ljudskog života”, čin “inherentno zao u svim prilikama i okolnostima”. Svi oblici eutanazije i samoubojstva uz medicinsku pomoć neprihvatljivo su zlo, čak i oni suptilni oblici (koji se stoga lakše prodaju kao dobro za pacijenta i dužnost liječnika i rodbine) koji se izvode pomoću suspenzije hidratacije i prehrane, iako su fiziološki prikladne za održavanje tjelesne homeostaze, i primjena sedacije usmjerene na namjerno izazivanje smrti pacijenta. Protiv bilo kakve prakse eutanazije ili pomoći u samoubojstvu, Pismo podsjeća na pravo i dužnost uložiti prigovor savjesti, što, kako uči Gaudium et spes, niti jedan demokratski sustav ne može poreći bez nasilja prema “čovjekovom svetištu”.

Preveo: Fr. Marko Dokoza, OP, duhovnik Sekcije mladih

Izvor: Roberto Colombo, Curare sempre, abbandonare mai