23 stu Održano predavanje prof. Hebranga u Domu Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva

Dana 23. studenog u prostorijama HKLD-a, u Praškoj ulici u Zagrebu, sveučilišni profesor i ratni ministar zdravstva prof. dr. sc. Andrija Hebrang održao je predavanje na temu “Hrvatske civilne žrtve kao sredstvo političke manipulacije”

Prije početka predavanja, predsjednica Podružnice Zagreb HKLD-a prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović pozdravila je sve prisutne te ukratko predstavila predavača i temu predavanja koje je bilo zamišljeno kao završetak ovogodišnjih aktivnosti Podružnice Zagreb HKLD-a vezanih uz sjećanje na hrvatske žrtve kroz povijest. Naime, 19. studenog 2016. Podružnica Zagreb je organizirala svoje tradicionalno jedanaesto godišnje hodočašće u Vukovar, a ovim predavanjem smo htjeli potaknuti sjećanje i poštovanje prema ostalim žrtvama našeg naroda u prošlom stoljeću. Nakon uvodnih riječi predsjednice slijedila je molitva duhovnika Podružnice fr. doc. dr. sc. Draženka Tomića.
Prof. Hebrang je predavanje započeo retoričkim pitanjem: “Kako je moguće da sva masovna stradavanja hrvatskog puka krajem drugog svjetskog rata, ali i tijekom domovinskog rata, još uvijek nisu adekvatno politički, pravosudno i etički razriješena, iako je u međuvremenu protekao dugi niz godina te je nastupila promjena jednopartijske komunističke vlasti u parlamentarnu višestranačku demokraciju s demokršćanskim predznakom?”

Kao moguće odgovore na navedeno pitanje i kao vlastito shvaćanje istih, profesor je kroz cijelo svoje predavanje detaljno i vrlo interesantno obrazlagao dva moguća odgovora tj. razloga:

1. Kao prvi odgovor na postavljeno pitanje istaknuo je kontinuitet ideološke podijeljenosti hrvatskog društva koje traje zapravo još od drugog svjetskog rata. Tadašnja stradanja bila su masovna. Na temelju arhiva i izvora susjednih zemalja, osobito Republike Slovenije, evidentno je da je nakon događaja kraj Bleiburga samo na tlu Republike Slovenije ubijeno preko 130 000 Hrvata. Među njima su mnogi bili civili, a također je bio velik broj djece, žena i staraca. Kao primjeri većih stratišta poznati su Tezno – tenkovski rov u predgrađu Maribora i Huda jama – napušteni rudnik kraj Celja koji su postali mjesta masovnih grobnica. Broj masovnih grobnica u Republici Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije točno poznat, no broji se u tisućama. Samo u Hrvatskoj mapirano je, na temelju izjava svjedoka i policijskih istraga najmanje 960 mjesta masovnih grobnica. Gledajući iz današnje perspektive navedeni zločini bili su godinama zataškavani, dobro i organizirano prikrivani, te, što je najžalosnije, nitko za te zločine nije optužen niti procesuiran, niti se o njima u školama učilo. Za najveći dio tih zločina prema arhivama i izvorima iz Republike Srbije glavni nalogodavac bio je upravo maršal Josip Broz i to putem tadašnje OZNE kasnije transformirane u UDBU.

2. Kao drugi važan odgovor na pitanje s početka predavanja nameće se djelovanje tajnih jugoslavenskih službi odnosno UDBE. Prezentiran je zapanjujući i zastrašujući broj nekadašnjih djelatnika tajnih jugoslavenskih službi kojih je, prema dostupnim povijesnim podacima, samo na teritoriju Slovenije bilo 60 000. Točnih podataka za Hrvatsku nema, jer još uvijek nije dopušten pristup tajnim arhivima Saveza komunista hrvatske gdje bi se takvi podaci eventualno mogli naći. Imajući u vidu činjenice da su Slovenija i Hrvatska bile dio Jugoslavije i da je UDBA bila represivni aparat za cijelu Jugoslaviju, prema odnosu broja stanovnika u Sloveniji i Hrvatskoj procjenjuje se da je broj djelatnika UDBE u Hrvatskoj bio oko 120 000. Kontinuitet djelovanja UDBE nastavljen je i nakon osamostaljenja Hrvatske na način da su iskusni i dobro obučeni članovi UDBE preuzeli rukovodeće funkcije u svim političkim, medijskim, financijskim, obavještajnim, te pravosudnim strukturama moći. Njihovim djelovanjem i moćnim utjecajem osiguran je nastavak stare totalitarne ideologije uz spretne prilagodbe novonastalim političkim i gospodarskim okolnostima. Upravo iz tih razloga i danas su, i to jedino u Republici Hrvatskoj, zatvoreni arhivi nekadašnje komunističke partije, spriječena je lustracija i sustavno istraživanje masovnih grobnica drugog svjetskog rata i poraća, ali, nažalost, i civilnih žrtava Domovinskog rata. Početkom 90-ih godina, za vrijeme najžešćih ratnih sukoba i neizvjesnosti hrvatskog naroda, suradnja s nekadašnjim UDBINIM djelatnicima, kao i tzv. zajedništvo i pomirba djece nekadašnjih ustaša i partizana smatrani su dobrim i poželjnim u smislu obrane i vojne pobjede u ratu. Štoviše, predsjednik Tuđman je iskreno vjerovao da je takva pomirba moguća, jer je sam prešao katarzu od komunističkog generala do iskrenog rodoljuba. No, nakon osamostaljena i integracije svih okupiranih dijelova Hrvatske došlo je vrijeme za pravu pomirbu i jedinstvo koje se i prema preporukama Ujedinjenih naroda može postići jedino otkrivanjem prave i pune istine. Na žalost za tu istinu, unatoč dolaska demokracije i mira, još uvijek nema prostora, još uvijek je ne samo nepoznata nego se i dalje kontinuirano skriva i umanjuje.

Rijetki su hrabri i uporni protagonisti istine o stradavanju hrvatskog naroda poput profesora Hebranga. Na žalost oni ne nailaze na razumijevanje čak ni u vlastitim političkim strankama (od 11 članova predsjedništva HDZ-a kad je prof. Hebrang bio njegov član 2010. g. samo dva nisu bili bivši članovi Saveza komunista!). Štoviše, s različitih strana njihov rad se otežava, a njima se prijeti i tuži ih se sudu proglašavajući istinu klevetom. Profesor Hebrang u mnogo je prilika bio svjedokom i/ili žrtvom snažne medijske i političke blokade prikazivanja istine o strašnoj tragediji i sudbini hrvatskog naroda, osobito civila i razoružanih vojnika nakon drugog svjetskog rata. Unatoč svim nerazumijevanjima i poteškoćama profesor Hebrang i dalje nastavlja borbu za istinu kojom je ispunio veliki dio svoga života, pa i podredio dio svoje profesionalne karijere. U tom kontekstu i kao politički angažirana osoba, profesor Hebrang je bio član Saborskog odbora za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, a također je u svrhu organiziranog istraživanja masivnih grobnica na tlu Hrvatske osnovao i vodio Ured za traženje masovnih grobnica komunističkih zločina te bio glavni u donošenju Saborske deklaracije o žrtvama komunističkih zločina. Kao primjer aktivnog i uspješnog djelovanja navedenog Saborskog odbora i Ureda izdvajamo ekshumacije na području Macelja i šume Lug kraj Bjelovara, kao i iskapanja masovnih grobnica u zagrebačkom naselju Gračani gdje je nađeno oko 130 ljudskih skeleta, od čeka 30 maloljetnika. Na tom lokalitetu još je dvadesetak poznatih, neotkopanih grobnica. Nakon smjene vlasti 2000 g. dolazi najprije do premještanja Ureda u druga ministarstva, a na kraju i do njegova ukidanja te su prestale daljnje ekshumacije. Kao najnoviji primjeri nebrige i nezainteresiranosti državnih institucija prema žrtvama naroda čiju državu vode prof. Hebrang je naveo nedavni primjer kada je u Mariboru odana posljednja počast uz pokapanje nekoliko stotina žrtava iz stratišta Hude jame. Naime, hrvatska vlast nije ponudila pomoć u istraživanjima i ekshumacijama niti zatražila eventualni pokop svojih žrtava u Hrvatskoj, iako na takav zahtjev ima pravo temeljem međudržavnih sporazuma i ugovora iz 2009. godine.

Na žalost iako je Hrvatska danas neovisna država, još uvijek nije u potpunosti slobodna i još uvijek postoji privid demokracije, jer je i dalje prisutan veliki strah i nelagoda sviju koji se bave istraživanjem i proučavanjem ovakvih stratišta kao i običnih anonimnih ljudi koji uz takva stratišta žive. Prof. Hebrang je naveo primjer kako je po Maceljskoj šumi s lokalnim župnikom fra Dragom Brglezom razgledao mjesta gdje se nalaze masovne grobnice. Sreli su jednu baku kojoj je župnik rekao: “Bako, ispričajte nam što znate o onome što se ovdje dogodilo 1945. godine.” Baka je počela govoriti šaptajući. Na pitanje, bako zašto šapćete, pa pet kilometara oko nas nema nikoga, osim toga sada imamo našu hrvatsku državu!? Baka je odgovorila, u našoj županiji su oni na vlasti, a ja imam djecu i unuke koji bi mogli izgubiti posao, ako se dozna da sam ja ovo ispričala. Osim straha u običnom puku, kojeg je ova baka jedan od mnogobrojnih primjera, postoji značajna medijska blokada u prikazivanju i izvještajima s takvih lokacija te su, što je još neprihvatljivije, prisutni različiti oblici sankcija za one novinare koji su se usudili otvoreno i angažirano prezentirati takvu temu u javnim medijima.

Na kraju predavanja profesor se osvrnuo na stradanja civila u Domovinskom ratu. Učeći iz loših povijesnih primjera, 1990. godine, sluteći ratna zbivanja, profesor Hebrang založio se, u suradnji s profesorom Kostovićem, da se u Glavnom stožeru saniteta Republike Hrvatske osnuje centralna evidencija civilnih žrtava rata kako bi se na vrijeme evidentirala svaka moguća civilna žrtva rata i tako izbjeglo ponavljanje loše evidencije civilnih žrtava drugog svjetskog rata i poraća. Nakon rata evidencija je pohranjena u Centru za krizna stanja Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Na temelju te evidencije broj poginulih civila u Domovinskom ratu iznosio 7 263 (još ih je oko 1000 proglašenih nestalima), što je preko polovine ukupnog broja žrtava Domovinskog rata. Među ubijenim civilima bilo je 50% žena i djece, a 47% ubijenih bili su stariji od 65 godina. To je presedan u svjetskoj povijesti ratovanja i jasno ukazuje na ciljano razaranje civilnih objekata sa svrhom zastrašivanja i etničkog čišćenja. Također, dobro je poznato i evidentirano razaranje i granatiranje 17 bolnica diljem Hrvatske, a za neke od njih poput bolnice u Vukovaru, Lipiku i Slavonskom Brodu poznate su i odgovorne osobe u JNA, ali protiv njih kao i protiv mnogih drugih dokazanih zločinaca nikada nisu pokrenuti sudski procesi. Takav neshvatljiv obrazac štićenja onih koji su odgovorni za silne zločine, podsjeća i ponavlja se po onome obrascu po kojem nisu odgovarali zločinci nad hrvatskim žrtvama drugog svjetskog rata i poraća, a navedeni razlozi vjerojatno se najvećim djelom i preklapaju. Promišljajući s osjećajima ogorčenosti i bespomoćnosti zbog mnogih nekažnjenih zločina kao i neodgovornog sustava vlasti i pravosuđa koji u tome sudjeluju, profesor Hebrang zaključio je da je naša povijest bila crvena a budućnost crna. Ipak, postoji nada da će zalaganje za pravdu i istina o hrvatskim žrtvama u protoku vremena zasjati nad hrvatskim narodom i povijesti, a na svima nama je da svojim osobnim životom i svjedočenjem budemo nosioci te istine i budućnosti.

Profesorica Galešić Ljubanović podsjetila je na riječi svetog Ivana Pavla II koji je isticao da svaki narod treba čuvati spomen na svoje mučenike. Lijep primjer toga nastojanja je redovito hodočašće Podružnice Zagreb HKLD-a u Vukovar i na druga mjesta stradavanja hrvatskog naroda. Poslije predavanja uslijedila je plodna rasprava te završna molitva duhovnika fra. Draženka Tomića za duše hrvatskih žrtava kroz povijest.