10 tra Održana tradicionalna Korizmena duhovna obnova splitske podružnice HKLD-a

U subotu, 09. travnja 2022. godine s početkom u 16:30 sati kod Isusovaca na splitskom Manušu održana je Korizmena duhovna obnova splitske podružnice HKLD-a

Slijedeći program duhovne obnove, kojeg su osmislili naša regionalna koordinatarica dr. Danijela De Micheli-Vitturi i ljubazni domaćin pater Nikola Stanković, nakon okupljanja u kapelici rezidencije i novicijata Družbe Isusove slijedili su kratki pozdravni govori i uvodni dio. Predsjednik podružnice, dr. Grković je pozdravio okupljene kolegice i kolege i zahvalio pateru Stankoviću na vremenu i trudu oko organizacije duhovne obnove. Nazočne je obavijestio o redovitoj izvještajnoj skupštini u Puli i podijelio radost zbog ovotjednog održavanja izborne skupštine društva u Dubrovniku i obnoviteljske skupštine u Rijeci uz poziv članovima na redovito praćenje događaja na našoj internetskoj stranici

Pater Nikola Stanković nas je podsjetio da boravimo u „oprostnoj“ crkvi Presvetog Srca Isusova, kojoj je u prigodi 500-te obljetnice obraćenja i 400-te obljetnice kanonizacije sv. Ignacija Lojolskoga dodijeljena ta čast. Kraćim predstavljanjem životnog puta sv. Ignacija uveo nas je u dijalog „Pariških studenata“: Injiga (Ignacija Lojolskog) i Franje Ksaverskog. Autor dijaloga je pater Stanković, a za iznimno produhovljeno i autentično uprizorenje zaslužni su novaci Družbe Isusove u Splitu, Ante Arambašić i Jakov Petrak. Svima nam je dugo odzvanjala završna misao dijaloga koju je izrekao student Injigo: „Što koristi čovjeku da iskusi sve užitke svijeta i da je njegovo dokle oči vide, da je njegov cijeli svijet, ako naškodi svojoj duši?“

Dijalog je bio izvrstan uvod u „Križni put hrvatske povijesti“, kojeg je napisao naš duhovnik prof. don Ivan Bodrožić, u kojem smo prateći Gospodina kroz četrnaest postaja puta na Golgotu pratili i naš hrvatski narod kroz četrnaest stoljeća kršćanstva.

Naši dobri domaćini Isusovci su se pobrinuli da svi dobijemo priliku za ispovijed dok se u kapelici molila krunica. U 18:30 smo zajedno s pukom koji se redovito okuplja u kapelici slavili Sv. misu, nakon koje smo svi zajedno molili za potpuni oprost.

Zahvaljujemo još jednom našim domaćinima Isusovcima, posebno pateru Stankoviću na ovoj iznimnoj duhovnoj okrijepi i svakako se preporučamo za buduća druženja u Kristu.

Prof. dr. sc. Ivica Grković, predsjednik splitske podružnice HKLD-a

 

Propovijed p. Nikole Stankovića, isusovca na misi korizmene duhovne obnove za članove Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, podružnica Split, 9.4.2022.

Tema: Od opozive do neopozive ljubavi. Struktura duhovnih vježbi sv. Ignacija jest struktura duhovnog života

Zadaća duhovnih vježbi može glasiti „Od opozive do neopozive ljubavi“. To hoće reći da se valja odvratiti od opozive ljubavi prema Bogu i čovjeku. To, zapravo, znači odvratiti se od nevjernosti Bog i svojoj savjesti, a posve pristati uz onu neopozivu ljubav koju je Bog pokazao prema nama u pothvatu da nas spasi. Razmatrajući Božju spasonosnu inicijativu čovjek se uvježbava u postupanju koje vodi sve većoj slobodi. Iz nje se pak rađa zahvalnost i sve čišća i čvršća ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ono što muti ili čak prekida samu ljubav, naziva se grijeh.
Velike duhovne vježbe, kako ih je zamislio sveti Ignacije, traju tridesetak dana. Podijeljene su na četiri tjedna ili dijela. Jedan dio velikih duhovnih vježbi može trajati dulje ili kraće. To ovisi i o napretku vježbenika, ali i o meditacijama koje valja obaviti. Drugi tjedan je obično najdulji jer se u njemu promatra Isusov zemaljski život od začeća pa sve do pred Posljednju večeru. U kraćim pak duhovnim vježbama, primjerice od osam ili šest dana, valja izabirati pojedina razmatranja iz sva četiri dijela ili tjedna duhovnih vježbi kako bi im se sačuvala osnovna struktura. Dakako, može se i nakon obavljenih duhovnih vježbi navraćati na pojedinu meditaciju te tako svoju vjeru držati budnom a ljubav živahnom.
Razmatranja su uglavnom strukturirana tako da obično imaju dvije kratke predvježbe. U prvoj je predstavljanje teme meditacije, a u drugoj je predložena molitva prije samog razmatranja. Tu molitvu svatko može modificirati prema svojim potrebama. Nakon tih kratkih predvježbi obično slijede tri točke. Svakom je vježbeniku ostavljena sloboda da se na kraju osvrne na tijek razmatanje i njegove plodove.
Svrha dijelova duhovnih vježbi može se sažeti u osam riječi. Za svaki tjedan ili dio po dvije. Svrha prvog tjedana izražava se dvjema latinskim riječima deformata reformare. To znači, ono što je grijehom bilo zaprljano, valja očistiti (prvi tjedan se može nazvati i put čišćenja), što je deformirano, izobličeno, iskrivljeno ili iznakaženo treba reformirati ili staviti u pravi oblik ili izvornu formu – ponovno, dakle, uobličiti onako kako treba biti. Čovjek se treba odreći grijeha, pomiriti se s Bogom. Treba postati što sličniji svojem izvornom liku djeteta Božjega te samom uzoru prema kojem je stvoren, Bogu – jer čovjek je slika Božja. Valja nastojati, ne samo umom shvatiti, nego i cijelim bićem prihvatiti da je čovjek stvoren na živu sliku Božju – Bog je živi Bog, Bog koji neprestano ljubi i djeluje. Da bi čovjek sačuvao sličnost s Bogom, on ima dužnost ili zadaću “da Gospodina Boga svoga hvali, da ga štuje, da mu služi i tako spasi svoju dušu…”
Drugi dio ili tjedan duhovnih vježbi stavlja se pod sljedeće latinske riječi: reformata conformare. Ono što je reformirano treba konformirati, usporediti i uskladiti s božanskim modelom, uzorom: s Isusom, Bogočovjekom. Treba se suobličiti s njime. Bog se učinio vidljivim, u obliku čovjeka je došao među nas – utjelovio se. Zato se u drugom tjednu ili dijelu duhovnih vježbi promatra Isusov život kako bismo se što bolje uživjeli u njega te kako bi on djelovao na nas, prosvijetlio nas (put prosvjetljenja). Obično taj dio duhovnih vježbi najdulje traje i uključuje glavne događaje iz Isusova zemaljskog života sve do događaja koji su neposredno prethodili Posljednjoj večeri.
Treći pak tjedan ima zadaću da se, ono što je usklađeno i suobličeno, potvrdi – conformata confirmare. Pred mukom Gospodina našega Isusa Krista valja shvatiti koliko je naš život vrijedan i Bogu dragocjen da se sam Sin Božji za nas žrtvovao kako bi nas spasio i uvjerio o svojoj ljubavi prema nama. Pred križem se valja svjesno krstiti, to jest spoznati i prihvatiti ljubav Božju i odlučiti da ćemo ljubav uzvratiti ljubavlju (put sjedinjenja). Istodobno valja provesti vrijeme žalovanja ili žalosti što smo i mi bili uzrokom tolike žrtve, trpljenja i muke koju je Isus podnio, ne odustajući od ljubavi prema nama. U trećem se tjednu isprepliću osjećaji zahvalnosti i žalosti koji bi se trebali intenzivirati napose u jednom danu žalosti i tuge (dies luctus), bez ublažavanja i potiskivanja tih osjećanja. Svecima su ti doživljaji izazivali suze. Sveti Ignacije govori o daru suza. Gospodin i danas trpi. Ne, dakle, samo u ono vrijeme na križu nego i danas – u meni i u čovječanstvu.
Četvrti tjedan ima svrhu da ono što smo reformirali, uskladili i potvrdili sada transformiramo ljubavlju – confirmata transformare. To je daljnji korak na putu sjedinjenja. Naše odluke valja izvršavati, koliko god je moguće, nesebično, iz ljubavi, pa je tek takvo služenje Bogu i ljudima ono pravo. Što je naša ljubav čišća i nesebičnija, tim više postajemo sličniji Bogu koji je sama ljubav. Duhovne vježbe nas dovode do čvrste odluke da ćemo tako zaista i živjeti. Ljubav se neizmjerno više pokazuje djelima negoli samo riječima. Zato se duhovne vježbe nastavljaju u svakidašnjem životu, po uzoru na Isusov život.

P. Nikola Stanković, SJ

PARIŠKI STUDENTI (Iñigo-Ignacije Loyolski i Franjo Ksaverski)

Autor ovog razgovora između starog studenta Iñiga i Franje Ksaverskoga uzimao je u obzir životopise i jednog i drugog sveca te napose knjižicu „Duhovne vježbe“ svetog Ignacija. Radnja se događa u Kolegiju svete Barbare u Parizu gdje su ta dva studenta bili pitomci i dijelili sobu s Petrom Faberom, također budućim svecem i članom Družbe Isusove koja se u spomenutom kolegiju duhovno rađala. Ignacije je stigao u Pariz 1528. Titulu magister artium dobio je 1533.
Razgovoru prethodi Franjin monolog u iščekivanju novog cimera Iñiga. Ako se dijalog ili igrokaz izvodi, glumci bi trebali biti obučeni u isusovačke talare jer su oni nastali od uniforma pariških studenata. Igrokaz prema ovom tekstu već su izvodili isusovački bogoslovi na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagreb, a dva puta je izveden i na Radio Mariji. Naravno da su pri izvođenju moguće prilagodbe.
Ignacije je rođen 1491., obratio se 1521. (prije 500 godina), kanoniziran je zajedno s Franjom Ksaverskim 1622. (prije 400 godina). Ovaj tekst želi pridonijeti proslavi tih velikih jubileja osnivača Družbe Isusove koju je potvrdio papa Pavao III. 1540. godine.

Fr (Franjo): Čujem da se pojavio neki stari student Iñigo, Vatroslav, moj zemljak, Bask, plemenita roda. Bio je ranjen u nogu dok je branio tvrđavu Pamplonu i otada malo hramlje. Jadan čovjek, sve je poduzeo da ispravi tu iskrivljenu nogu, ali nije išlo. Čak ju je dao ponovno lomiti i to sve onako na živo, samo da pravilno zaraste. Sve je te muke podnosio, naravno, iz estetskih razloga! Jako mu je bilo stalo do toga – da vitez opet dobro izgleda. Koliko li je moralo boljeti?! Ali kada čovjek nešto naumi, sve podnese.
Kada bi bol popustila, u bolnici mu je bilo dosadno te je, kažu, čitao nekakve knjige o vitezovima. A kada te muške literature više nije bilo, počeo je čitati onu žensku – životopise svetaca. Valjda svetog Franje i Dominika ili nekog takvog zanesenjaka. Tada je u njemu nešto puklo, to svi pričaju, te je onda odjednom počeo sasvim drukčije misliti, raditi i govoriti. Zapravo, postao je čudak kao i oni o kojima je čitao. Neki u njemu vide živog sveca. Čega se god dotakne, u svemu traži, i kaže da nalazi, tragove Božje.
I taj oholica, kojeg su zanimale samo zemaljske stvari, karijera i slava, odjednom se počeo zanimati jedino za one nebeske. Čudak, čudak, čudak…. Tako, na primjer, kad je počeo učiti latinski, čim je čuo da glagol „amo, amare“, znači „voljeti“, „ljubiti“, on bi odmah zapao u duboku meditaciju pa bi ponavljao: O Bože moj, ja tebe volim, ti mene voliš i tako dalje. Koliko god se kao mladi vitez želio svidjeti dvorskim damama i djevojkama, sad puno više nastoji svidjeti se Bogu. Čak se dao i na studij samo da bi o njemu prikladnije i ljepše govorio.
I zamisli nesreće, taj šepavi fosil i pobožnjaković dodijeljen je da bude jedan od mojih cimera – ovdje u kolegiju svete Barbare.
Ma, kakve li sam ja sreće?! Neka se on negdje drugdje i nadalje moli i razmatra! Ali kud baš kod mene?!

Ig (Ignacije): Laudetur Jesus Christus!

Fr. In saecula saeculorum.

Ig: Hoćemo li razgovarati latinski ili materinskim jezikom?

Fr. Meni je svejedno. Glede jezika ja nemam poteškoće. Ne znam koliko si ti odmakao od one prve konjugacije i „amo, amare“?

Ig. A ti si taj glasoviti Franjo iz Ksavera što najviše uvis skačeš i na gimastici i u znanosti?! E, svaka čast, zemljače Franjo! Baš mi je drago da se imam s kime posavjetovati ako zapadnem u kakve filozofske dvojbe, probleme, aporije, antinomije, paradokse… Čujem da si vrstan poznavalac Aristotela, a uskoro ćeš postati magistar filozofije i moći ćeš i sam predavati i druge poučavati. Već imam nekih kandidata koje bih ti preporučio. Ti i tako trebaš imati određeni broj studenata.

Fr: Vidim da si se o meni dobro informirao, zemljače Loyolski!

Ig: Tko ne bi čuo za tako briljantnog studenta?!

Fr: No moram priznati, Iñigo, da se o tebi pričaju čudne stvari.

Ig: Što te zanima? Ja nemam nikakvih tajni. Rado svakome reknem ako se o nečem raspituje što ja, slučajno, znadem. Ta nije dobro čuvati znanje za sebe. Tko ga za sebe čuva, kao da ga i nema. Znanje je čudna stvar. Dok ga drugome daješ, ono se barem utvrđuje, a često se i povećava. Odavno je poznato da tek onda nešto znadeš kada to umiješ i drugom čovjeku kazati i rastumačiti da i on razumije. Prava se mudrost uvijek stjecala u dijalogu. U Grka je Lógos za diálogos – govor za razgovor. Mišljenje bez jezika je nemoguće, a govor bez mišljenja je puko brbljanje. Toliko da se podsjetimo, izvrsniče! Nego, što te to zanima?

Fr: Vidim da si uznapredovao! Već si prešao i na grčki. Ali trenutno me te stvari ne zanimaju. Mislim da sam u tome daleko ispred tebe. Želio bih samo znati kako si ti, kao vitez, odjednom počeo drukčije misliti, govoriti i raditi – živjeti. Da se vratim na ono što se o tebi govorka!

Ig: I meni je poznato da pričaju kako sam ja bio u bolnici i kako sam čitao romane o slavnim vitezovima, pa kada sam pročitao sve što je bilo u toj maloj bolničkoj knjižnici, donijeli su mi ono, kako kažu, štivo za žene. To je bio život Isusov i neki životopisi svetaca.

Fr: Je li to istina?

Ig: Jest, to je živa istina, ali nitko ne kaže ono glavno. Zato je to mnogima i smiješno pa me izvrgavaju ruglu, prema onoj: Ako nekoga želiš poniziti, najprije od njega napravi karikaturu. Tako oni na meni vježbaju svoju inteligenciju. Daj Bože, da postanu pametniji!

Fr: No ti mi točno reci o čemu je riječ da i ja ne ostanem u zabludi. Dobro znaš da je filozofima, u prvom redu, stalo do istine. Aristotel kaže da je spoznaja istine ili već sama težnja prema mudrosti, zapravo, najveća nagrada onom tko je traži te ne treba žaliti nikakva truda i napora da je postigne. Ta, što može biti uzvišenije od življenja u istini i po istini?!

Ig: Potpuno se s tobom slažem, Franjo! Pa kada želiš istinu o onom što se o meni priča, evo je. Neće te koštati puno muke da dođeš do nje, nego tek malo vremena i dobre volje.

Fr: Mislim da su pretpostavke ispunjene.

Ig: Onda, evo onoga što te zanima. Kad sam ležao u bolnici, bilo mi je dosadno, te sam čitao one knjige o kojima si govorio. Nešto sam spoznao što nisam pročitao ni u romanima o vitezovima pa čak ni u životopisima svetaca. Čitajući jedno, spoznao sam sasvim nešto drugo.

Fr: To je krajnje zanimljivo. Što je to tako originalno?

Ig: Je li to sasvim izvorno ili nije, ne znam. Za mene je svakako bilo odlučujuće.

Fr: Iñigo, što je to bilo? O čemu je riječ?

Ig: Zamijetio sam nešto čudno, a riječ je o ovome: Kad sam čitao o pustolovinama vitezova, njihovim vježbanjima i natjecanjima, velikim pothvatima i udvaranjima dvorjanima i još više dvorkinjama, veoma me to zanimalo i nisam mogao prestati dok nisam došao do kraja knjige. Toliko bi se u to uživio i nekako sve zorno predočivao te proživljavao kao da se nalazim upravo tamo na njihovu mjestu. Više ti nisam mogao razlikovati zbilju od predodžbe.

Fr: Jesi li neke romane i više puta čitao?

Ig: Upravo ti to zaboravih reći! I to mi se događalo. Razuman si ti, Franjo! Već unaprijed vidiš kakve napasti čovjek može imati.

Fr: Ta ljudi smo!

Ig: To vrijedi općenito, ali ja sam uvidio da čovjek svoju ljudskost ne živi uvijek jednako dobro.

Fr: Istina je.

Ig: Da se vratim na ono što si htio znati! Nakon što sam se ja načitao tih pustih pustolovina, dragi Franjo, svaki put sam ostao prazan i nekako tužan i nezadovoljan. To mi se događalo čim bih iz ruke ispustio neku takvu knjigu. Koliko sam se više naslađivao viteškim majstorijama i vratolomijama, toliko se dublje u moju dušu uselio nemir i razočaranje.

Fr: Kako je to raspoloženje dugo trajalo?

Ig: Znalo je to potrajati i teško bih se vraćao, recimo tako, u normalu, pa bih opet posegnuo za nekom takvom ispraznosti. Ali nije to sve što tih htjedoh reći. Nije, dakle, to od mene stvorilo novoga čovjeka već je u meni utvrđivalo onoga staroga koji zapravo ne zna zašto živi, pa, kao mačka, trči za svojim repom. Što više trči, tim se više umara. A i zavrti mu se u glavi!

Fr: Što je drugo što si želio reći?

Ig: E, na to ćeš se drugo, ti, vrsniče, nasmijati kao što se i drugi tomu smiju. Ono je upravo obrnuto od onoga prvoga.

Fr: Dakle, dok si čitao bio si tužan, a kada si prestao postao si radostan.

Ig: Dobro tebi ide logičko zaključivanje, ali ono je formalno i općenito, apstrahira od onog životnog i konkretnog na što se riječi odnose. Upravo je riječ o tome da mi je čitanje životopisa svetih ljudi išlo s mukom i jedva sam se natjerao da ih uzmem u ruke. Ali dosada je takva da čovjek ponešto započne raditi što inače ne bi. Toliko da ubije vrijeme!

Fr: Znači, da je bilo još viteških vragolija, ne bi se ti zanimao za svece ili te anđele na zemlji.

Ig: Upravo tako! Ponekad vrijeme nanese nešto tako dragocjeno da je teško ne prepoznati ga. To je onaj pravi kairόs _ prodor nebeskog u zemaljsko, milosnog u naravno.

Fr: Ti misliš da samo vrijeme može nešto nanijeti?

Ig: Imaš pravo. Nisam se dobro izrazio. Bog nas ponekad iznenadi svojim darovima, a mi kažemo: Donijelo vrijeme. Eto, to ti je ta nepreciznost u govoru. Ti to bolje uočavaš jer si više napredovao u filozofiji.

Fr: No, nikako da mi rekneš ono glavno.

Ig: Ti kao filozof dobro znaš da je ono glavno i bitno teško naći i izreći, a ponekad je i neizrecivo ili ga tek nekako možemo opisivati ili samo naznačiti, ali nikako posve točno shvatiti, izreći i dotumačiti.

Fr: Da, da, u sličnosti je uvijek prisutna i razlika itd… analogija, i opet analogija… Tako se i Aristotel izvukao pa je govorio: biće se kaže mnogostruko (To on légetai pollahÕs).

Ig: Ne moramo sada ići u te fine distinkcije, nego evo jednostavne činjenice. Kad sam se jedva natjerao na čitanje onih svetih knjiga, teško sam u tome ustrajavao. Svaki čas sam imao napast da započnem raditi nešto drugo . Ali, mislio sam da ne valja biti prevrtljiv. Zato bih ustrajao neko vrijeme i prisilio bih se pročitati poneku, recimo tako, cjelinu ili dio knjige o svecima. Dok sam čitao, neprestano sam doživljavao nekakvo opiranje, odbojnost i pobunu u sebi, a kada sam odložio takvu knjigu, zamijetio sam da sam duhovno smiren i da se dobro osjećam. Život je izgledao smislen, a poteškoće nadvladive.

Fr: Je li taj osjećaj potrajao?

Ig: Naravno, i, malo-pomalo, nešto me vuklo da pročitam knjigu do kraja te, koliko je moguće, iskusim svu njezinu poruku i istražim njezinu dubinu. Zamijetio sam ovo: Baveći se zemaljskim stvarima tijelo se uzbuđuje, a duh se uznemiruje. Baveći se nebeskim stvarima tijelo se najprije opire, a duh se raduje i smiruje, te onda taj mir prelazi i na tijelo. Cijeli se čovjek nađe tamo gdje mu je i mjesto – u miru i slobodi, pred Bogom.

Fr: Znači da čovjek sebe najprije mora iznutra urediti da bi onda čitav bio kako treba?

Ig. Pa ti to dobro znaš! Već su oni prvi mislioci govorili da treba upoznati sebe . Heraklit je to držao jedinim pravim poslom. Ponosno je govorio: Ja sam istražio samoga sebe (Fr. B 101), a na poganskom hramu u Delfima stajalo je napisano Upoznaj samoga sebe!

Fr: Lijepo je to govoriti, ali malo je onih koji tako čine. Nije li taj isti Heraklit govorio da to možda čini jedan od 10 tisuća?!

Ig: Ako može takav biti jedan, dragi moj prijatelju, znači da je to čovjeku po naravi moguće. Nije to ništa protiv logike. Pa onda jedan po jedan i može se prikupiti i deset tisuća. Ili bi, možda, Aristotel mislio da se jedan može tako visoko udjeloviti (usvrhoviti), a da je drugima to posve nemoguće? Ali nije tu kraj čovjeku i njegovim mogućnostima – pogotovo nakon što nam je Bog podario svoje svjetlo i poslao svoju pomoć.

Fr: O čemu ti pričaš, Iñigo? Ovdje ti je u Parizu to drukčije nego bi ti očekivao. Nije li onaj jadni latinac preskakivao preko zida kolegija i išao tražiti užitke ovoga svijeta u nekakve kuće grijeha, kako ih ovdje zovu? Tamo se zarazio i nedugo nakon toga je umro. Neki su ga dan pokopali. A onog dvadesetogodišnjeg studenta, zapravo, razbojnika neki dan su javno objesili. Eto kako su ljudi pohotni za grijehom! Pa i na našem slavnom Pariškom sveučilištu! Grijeh je privlačan, moj pobožni čovječe. Teško ga se osloboditi makar se čovjeku prijetilo i smrću.

Ig: Žao mi je tih jadnih mladića koji nisu naučili živjeti. Iskusili su plaću grijeha, a to je smrt. Nego znaš što, Franjo: Što koristi čovjeku da iskusi sve užitke svijeta i da je njegovo dokle oči vide, da je njegov cijeli svijet, ako naškodi svojoj duši.

Fr: Znam ja da mu to ništa ne koristi, ali daj ti to ljudima rastumači! Čak kada to i znaju, oni opet u grijeh srljaju. Ti si, Iñigo, idealist i nisi realan. Ti bi htio obratiti cijeli svijet.

Ig: Upravo tako, ja bih htio obratiti cijeli svijet. Ali da sam nerealan, sigurno nisam. Inače bi i Presveto Trojstvo bilo nerealno jer se na nebu savjetovalo i odlučilo da valja nešto poduzeti kako bi se ljudi spasili, ali i da valja izbiti argumente takvim, malodušnim ljudima, kao što si ti, Franjo.

Fr. Nisam ja ni malodušan ni velikodušan nego upravo po mjeri. Mislim da je onako kako jest, a to znači da živim u istini, a ne u nekim fantazijama u koje me ti želiš uvući.

Ig: Jest, moram priznati, Franjo, ti bolje poznaješ filozofe od mene, ali sam ovdje u tebe uočio jednu nelogičnost. Ako ti poznaješ sadašnje stanje i to nazivaš cjelovitom istinom, ja uviđam da se sadašnje stanje može promijeniti na bolje i to također držim istinitim. Hoćeš li se sada usprotiviti mojoj konstataciji.

Fr: Činjenica je činjenica.

Ig: Jest, istina je da su činjenice zaista činjenice, ali i njih ima veoma različitih. Tako je, na primjer, činjenica da se činjenice mogu promijeniti ili ih mogu nadomjestiti druge, bolje i spasonosnije.

Fr: Bog ih može promijeniti!

Ig: Upravo tako! Moj dragi Franjo! Ja tvrdim da čovjeku nije dovoljno samo znanost, scientia nego mu je potrebna i transcendentia. Nije dovoljno samo znanje o činjenicama, nego treba tražiti i ono što te naše činjenice neizmjerno nadilazi i što im je uvjet mogućnosti. Uostalom, neke činjenice su za čovjeka smrtonosne, ali ima i onih koje su za njega spasonosne.

Fr: O čemu govoriš Iñigo?

Ig: Činjenica je da grijeh ubija čovjeka, ali istina je, ili, ako hoćeš, činjenica je da ga Bog želi spasti. Evanđelje kaže da je Presveto Trojstvo poduzelo svoju najveću inicijativu. Nije joj ravno ni stvaranje svijeta ni iz čega. Zamisli, Franjo! Bog postaje čovjekom kako bi čovjek postao Božji te se tako oslobodio svega što ga zarobljava. I u toj se slobodi čovjek može svime služiti utoliko ukoliko mu koristi za zdravlje duše i tijela.

Fr: Pa dobro, to smo stotine puta čili.

Ig: Jesmo, moj Franjo, mnogo puta smo mi to slušali, ali još uvijek nismo dobro čuli. Tvoj se imenjak, sveti Franjo Asiški u tu činjenicu toliko uživio da je prvi napravio jaslice. Imitirao je sve ono kako se dogodilo u Betlehemu: golo dijete, gola istina o čovjeku i njegovoj bespomoćnosti, ali i gola istina o Božjoj velikodušnosti. Tako je on razumio rođenje Isusovo.

Fr. Hoćeš li ti meni tako svaki dan naviještati tu svoju Božju istinu?

Ig: Dragi moj prijatelju, mislim da to neće biti potrebno. Naprotiv, ja se nadam da ćeš ti drugima naviještati najveću istinu o Bogu i o čovjeku.

Fr: Nećeš valjda i mene uvući u svoje društvo kao što si već neke studente okupio oko sebe, dajući im nekakve duhovne vježbe? A vidim da ti naš pobožni cimer Faber nije odviše daleko.

Ig: Bila bi mi velika čast kada bi se i ti zamislio nad onom: Što koristi čovjeku ako cijeli svijet zadobije, a duši svojoj naškodi? Uostalom, treba se pridružiti inicijativi Presvetog Trojstva i nešto učiniti za svoje spasenje i spasenje svijeta. A tko bolje može navijestiti cjelovitu istinu od obraćena filozofa?

Fr: O Bože moj, kamo sam ja dospio?

Ig: U Betlehem, Franjo, tamo se dopunjavaju i ispravljaju pojmovi o Bogu i čovjeku. Pred jaslice valja stati i sve ispočetka promisliti. Veliki su ljudi to oduvijek činili. Sve su promišljali ispočetka. Kad se dijete rodi, čovjek započinje ispočetka, kad se rodi Bogočovjek, opet čovjek počinje ispočetka. U Betlehemu se rađa novi čovjek. Tu započinje dosad neviđeni život.

Fr: Što mi filozofi imamo s time?

Ig: Ne reče li Filozof svih filozofa, Aristotel, da filozofi o svemu moraju razmišljati. Zašto bi ovo preskočili?

Fr: Ti si, zbilja, dosadniji od Sokrata. Čovjek te se ne može riješiti!

Ig: Pa, zar je Sokrat bio loš čovjek?! Da se on našao u Betlehemu ili na Kalvariji, sigurno bi se o svemu pomno raspitao. Zašto to ne bismo učinili i mi? Ali, evo, vidim da ti je za ovaj put dosta, ali ipak, Franjo, ne zaboravi: Što koristi čovjeku da cijeli svijet stekne, a duši svojoj naškodi? Laudetur Jesus Christus!

Fr: In saecula saeculorum. Možda Iñigo ipak ima pravo?! Barem donekle!?