15 svi Međunarodni dan priziva savjesti

Zbog epidemiološke situacije prouzrokovane pandemijom COVID-19 te specifičnih mjera zaštite i ograničavanja javnih okupljanja, Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD) odustalo je od ranije najavljenog Simpozija povodom Međunarodnog dana priziva savjesti. Stoga je Upravni odbor HKLD-a i Organizacijski odbor Simpozija zamolio uvažene predavače i članove HKLD-a da pošalju svoja kratka razmatranja na ovu temu kako bismo se na današnji dan osvrnuli na pitanje priziva savjesti koji je za nas zdravstvene djelatnike važan u ovim vremenima kada nam se priziv savjesti često osporava, a ponekad pokušava i zakonom osporiti. No upravo obrnuto: i hrvatski i međunarodni zakoni, medicinska stručna i znanstvena literatura, a osobito Katekizam katoličke crkve jasno definiraju savjest i pravo zdravstvenih djelatnika na priziv savjesti što ne bi trebalo biti sporno i upitno.

Prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, dr. med., predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb govoreći o savjesti (temelju prava na priziv savjesti) poziva se na osnovne dokumente HKLD-a (Statut), tekst našeg bivšeg duhovnika mons dr. Valentina Pozaića, pomoćnog zagrebačkog biskupa u miru, čiji tekst ovdje možete pročitati u cijelosti, kao i na to što Katekizam katoličke crkve koji govori o savjesti.

Tekstovi dvojice teologa, uvaženih profesora Katoličkih bogoslovnih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Splitu, od kojih je jedan i duhovnik HKLD-a, teološki su osvrti na temeljno značenje priziva savjesti. Ispravna ili isprana savjest, kako se pita prof. Ivan Bodrožić, je proturječno pitanje u svijetu koji se toliko poziva na vrijednost slobode, a u jednom trenutku spreman je osporiti slobodu savjesti koja bi morala biti najveća sloboda.

Prof. dr. sc. Tonči Matulić postavlja priziv savjesti u kontekst svjedočanstva života kojim su i prvi kršćani, odbijajući se klanjati i žrtvovati idolima i lažnim božanstvima, ili poslušati neku ljudsku uredbu koju su smatrali nespojivom s osobnim kršćanskim uvjerenjem i savješću, radije prihvaćali cijenu fizičke smrti, nego da osobno povrijede čistoću vjere odnosno da djeluju protiv vlastitoga uvjerenja odnosno protiv osobnoga suda savjesti.

Prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac, profesorica na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govori o savjesti kao nužnosti korektiva zakonima koji se donose u postmodernom društvu, o potrebi pravnog priznanja prava na priziv savjesti te o tezi da pravo na priziv savjesti izvire iz prava na dostojanstvo onoga koji se poziva na svoju savjest.

Sažimajući sve ranije navedeno, prim. dr. sc. Darko Richter definira priziv savjesti iz kuta gledanja zdravstvenog djelatnika intelektualca. Pozivajući se na savjest kao neotuđivi dio svakog čovjeka, pa i zdravstvenog djelatnika, priziv savjesti gleda kao moralni pojam koji je neotuđiv atribut ljudske osobe i ljudskog dostojanstva. Kako je cilj nekih današnjih grupacija i institucija uništiti pojam savjesti kao mjesta susreta čovjeka s Bogom, obrana priziva savjesti jest crta obrane na kojoj nikada ne smijemo popustiti.

Nadamo se da će Vam ovi tekstovi nadomjestiti iskustvo koje smo propustili nemogućnošću okupljanja u našem prostoru u Praškoj 6/II te da ćete na današnji dan posvećen pravu na priziv savjesti čitajući ove tekstove učvrstiti svoje stručne i kršćanske stavove o ovom važnom pitanju za nas zdravstvene djelatnike.

Doc. dr. sc. Rok Čivljak, dr. med.
predsjednik HKLD-a

Što o savjesti govore dokumenti HKLD-a i Katekizam katoličke crkve

Prof. dr. sc. Danica Galešić Ljubanović, dr. med.
predsjednica Podružnice HKLD-a “Branimir Richter” Zagreb

»U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Njegov glas, koji ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u ušima srca […]. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao […]. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.« (II. Vatikanski sabor, Gaudium et spes, 16)

“Savjest u sebi sadrži moralni sud o našim djelima. Neumitno sudi u svakom konkretnom slučaju dnevnog života. U vremenskim situacijama primjenjuje vječne zakone. Glas je Božji u nama. Zato nije podložna ljudskim zakonima. Nemoralno je raditi protiv vlastite savjesti kad nam nešto nalaže ili zabranjuje.” (Živan Bezić, Kršćansko savršenstvo, Crkva u svijetu, Split, 1973. str. 34)

HKLD je od svoga osnutka 16. veljače 1991. godine veliku pažnju posvetio pitanju savjesti. Slijedeći učiteljstvo Crkve koje nas uči da smo dužni slijediti glas ispravno formirane savjesti, aktivnosti HKLD-a od početka su išle u dva smjera:

1. Pomoći svojim članovima u ispravnom formiranju vlastite savjesti.

Tako u članku 7. HKLD-a čitamo: “Društvo će (…) poticati etičko-moralnu, zdravstvenu i stručnu izobrazbu svojih članova prema zahtjevu vremena i nauku Katoličke crkve.” Postizanju tog cilja na direktan ili indirektan način služe praktično sve aktivnosti Društva (predavanja, tribine, duhovne obnove, publikacije, sastanci). U samim počecima rada Sekcije mladih, prije više od 20 godina, profesor Branimir Richter me je pitao: “Danice, što mislite, koliko liječnika svaku večer ispituje svoju savjest?” To je pitanje jednako aktualno i danas. Kao pomoć mladim liječnicima, tada je Sekcija mladih uz pomoć prof. Richtera i patera (danas biskupa) Pozaića napravila “Ispit savjesti za liječnike” koji je tiskan u Glasniku HKLD-a. Dobro se sjećam kada smo razmišljali o 7. Božjoj zapovijedi – Ne ukradi, prof. Richter je rekao: “Tu svakako stavite: jesam li propisivao nepotrebne dijagnostičke i terapijske postupke?” Pater (biskup) Pozaić je Sekciji mladih, kao profesor moralne teologije i bioetike, održao više izlaganja o savjesti i moralnim pitanjima koja su nam se tada nametala. Na tome smo mu i danas iskreno zahvalni. Jedan od detaljnih tekstova biskupa Pozaića o zreloj savjesti možete pročitati ovdje.

2. Zalagati se za poštivanje prava na priziv savjesti kao temeljnog ljudskog prava svakog čovjeka, pa tako i liječnika i ostalih zdravstvenih radnika.

Ovo postaje posebno aktualno zadnjih godina jer su sve učestaliji pokušaji da se ograniči pravo na priziv savjesti. Stoga se HKLD trajno zalaže na poštivanje prava na priziv savjesti kako na načelnoj tako i na praktičnoj razini. Mnogi naši članovi to pravo promiču u svom svakodnevnom radu, dosta njih su članovi različitih etičkih povjerenstava preko kojih se zalažu za navedeno pravo, a zadnjih godina redovito obilježavamo i Međunarodni dan priziva savjesti.

Sažeti nauk Katoličke crkve o savjesti donosi Katekizam katoličke crkve (broj 1772 do 1802), koji možete naći ovdje.

Ispravna ili isprana savjest

Prof. dr. sc. don Ivan Bodrožić
Katolički bogoslovni fakultet (Zagreb/Split)
duhovnik HKLD-a

Vrlo je zanimljivo, pa i proturječno, da je svijet koji se toliko poziva na vrijednost slobode, u jednom trenutku spreman osporiti slobodu savjesti koja bi morala biti najveća od sloboda, ako se slobode može uopće rangirati. Ovakvo proturječje pratilo je ljudski rod od davnina, te nije samo novost našega svijeta i vremena. Oni koji guše slobodu savjesti, ispred sebe imaju samo jedan cilj: vlastitu slobodu bez odgovornosti i bez obzira prema ljudima oko sebe. U ime takve slobode spremni su pogaziti prava drugoga, kao što je u ovom slučaju pravo na slobodu. I kao što se dotični pozivaju na pravo na svoju slobodu, doduše artikuliranu na vrlo neuredan način, u isto vrijeme osporavaju drugima pravo na njihovu slobodu u trenutku kad su odlučili biti toliko slobodno da ne gaze po životima drugih ljudi, manje ili više zaštićenih.

U ovakvom kontekstu se odvija i danas u suvremenom društvu pritisak na liječnike da se odreknu svoga prava na slobodu savjesti, te bi ih se htjelo podvrgnuti sebi diktatom političke volje i odlukama moćnika. No liječnik koji vjeruje u Boga i stoji pred njim, svjestan da je od Boga primio dar slobode i dar savjesti, jednako tako kao i obvezu odgovornosti pred drugim članovima svoje društvene zajednice, ne može pogaziti ovaj dar i milost da živi prema ispravnoj savjesti. Onaj tko vjeruje u Boga ne može dopustiti da mu ljudi iskrivljene savjesti, koji ne drže do neprolaznih vrijednosti, isperu savjest, već upravo po ispravnoj savjesti uči živjeti uspravno pred Bogom i ljudima. Doista, samo ga ispravna savjest čini uspravnim, te sebi ne dopušta da mu je itko ispire i učini blijedom i neprepoznatljivom. A pogotovo ne dopušta da mu je netko političkim dekretom eutanazira i stavi izvan funkcije.

Stoga svaki vjernik, u što ubrajamo i katoličke liječnike, ne samo da nikome ne odriču pravo živjeti po savjesti, već naprotiv, svakoga potiče da živi po savjesti. Ali ne po savjesti ispranoj grijesima slabostima, modama, mentalitetom ovoga svijeta, već ispravnoj u izvornosti prihvaćanja Boga i njegova Zakona ljubavi i istine, dobrote i pravde. I kao što se neprestano trudimo oko svoje savjesti održati je svježom i živom pred Bogom i neprolaznim normama života, tako isto želimo i drugima da pronađu istu čvrstoću i jasnoću savjesti. I kao što ne dopuštamo da sloboda naše savjesti postane rob i žrtva političkog autoriteta i moćnih lobija ovoga svijeta, jednako pravo dajemo i drugima potičući ih da i sami otkriju veličinu slobodne savjesti koja nije sputana slabostima, strastima i grijesima, te se ne klanja nikakvoj ljudskoj veličini, jer savjest treba biti vjerodostojna vertikala života. I kao što sami odgajamo savjest osluškujući glas Božji, tako potičemo svako ljudsko biće da pred neprolaznim božanskim autoritetom odgaja svoju savjest koja postaje vertikala i kralježnica ćudorednog života. Zbog svega rečenoga je jasno da ne samo ne možemo dopustiti da nas netko društvenim mehanizmima prisili da slušamo diktate isprane ili iskrivljene savjesti, jer bismo tako sudjelovali u tuđem grijehu, već svakoga čovjeka svjedočanstvom svoje ispravne i čiste savjesti pozivamo da odbaci grijeh i ispraznost isprane savjesti, te prione uz Boga skrbeći o vlastitom spasenju čija je bitna sastavnica i ispravna savjest.

Priziv savjesti i svjedočanstvo života

Prof. dr. sc. Tonči Matulić
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Prigovor ili priziv savjesti predstavlja oblik nenasilnoga neslaganja koje se izražava u osobnom odbijanju vanjskoga posluha prema nekom zakonu ili samo nekoj odredbi zakona, izlažući se zbog toga čak i kaznenom progonu ako prigovor savjesti u demokratski uređenom društvu nije zakonski reguliran. Prigovor savjesti se, dakako, ne iscrpljuje u neposluhu prema određenom pravnom propisu, nego u pozitivnom smislu izražava posluh prema jednom važnijem i višem zakonu. Prigovor savjesti općenito nosi sa sobom pozitivnu mogućnost alternativnoga djelovanja od onoga što ga je propisao zakonodavac u pravnome propisu. Na primjer, obvezi vojnoga roka i sudjelovanja u aktivnostima oružanih snaga pruža se pozitivna mogućnost alternativne obveze civilne službe ili nenasilnoga društvenog otpora.

U pogledu prigovora savjesti kao pozitivne mogućnosti alternativnoga djelovanja, koje dakako nije alternativno samo da bude alternativno, nego ga takvim prosuđujemo, jer je bolje i usklađenije sa zahtjevima istine i dobra, imamo brojne primjere kršćanskih mučenika iz prvih kršćanskih stoljeća, ali i kroz cijelu povijest Crkve koji su, kad gledamo suvremenim očima, upravo koristeći se prigovorom savjesti odbijali bilo klanjati se i žrtvovati idolima – lažnim božanstvima – ili poslušati neku ljudsku uredbu koju su smatrali nespojivom s osobnim kršćanskim uvjerenjem i savješću, a u konačnici nespojivom s nekom višom i važnijom uredbom vječnoga božanskog zakona koji prosijava u naravnome moralnom zakonu. Radije su prihvaćali cijenu fizičke smrti, nego da osobno povrijede čistoću vjere odnosno da djeluju protiv vlastitoga uvjerenja odnosno protiv osobnoga suda savjesti. Da su pristali, djelovali bi protiv samih sebe, činjenica koja bi označila osudu samih sebe. Preživjeli bi progon, ali ne bi preživjeli osjećaj izdaje, grižnju savjesti, nemir duše i izgubljenu čast. Takvih je primjera u prvim kršćanskim stoljećima mnogo, a iz kasnijih stoljeća, kad su se društveno-političke prilike izmijenile, svakako treba spomenuti svetoga Thomasa Morea (1478-1553.), pravnika, filozofa i državnika, koji se otvoreno suprotstavio engleskome kralju Henriku VIII. zbog njegove rastave i drugog braka i zbog samoproglašenja poglavarom Anglikanske Crkve. Vjeran savjesti More se usprotivio kralju. Kralj je neposlušnoga i nepokornog slugu osudio na smrt dekapitacijom. Izvanredan primjer vjernosti savjesti dao je također i austrijski seljak Franz Jägerstätter (1907.-1943.), suprug, otac i mučenik, koji je, a protiv općega uvjeravanja i nagovaranja brojnih pa i uglednih bližnjih, odbio nacističku zapovijed da uzme oružje i otiđe u krvavi Drugi svjetski rat. U svojim je dnevnicima često navodio rečenicu iz Govora na gori: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara“ (Mt 6, 24), kao i onu iz Djela apostolskih: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Dj 5, 29). Dosljedna vjernost savjesti odvela ga je najprije u zatočeništvo, a onda i u smrtnu kaznu na giljotini – koja je izvršena 9. kolovoza 1943. u Brandenburgu/Havelu u Berlinu. Jägerstätter se protiv onda općega uvjerenja da je svatko dužan odazvati se pozivu na mobilizaciju i staviti se na raspolaganje domovini, pozvao na pravo prigovora vlastite kršćanske savjesti protiv zahtjeva zloćudne nacističke ideologije koju danas, za razliku od onda, svi bezuvjetno osuđujemo. Prigovor savjesti mu je priskrbio mučeništvo, dakle svjedočanstvo osobne dosljednosti, ali i svjedočanstvo da je moguće i pojedincu suprotstaviti se u ime osobne savjesti nemoralnim zakonima i nepravednim društvenim normama i očekivanjima. Jägerstätter je osobni izbor shvatio kao izbor između Boga i kumira, između Krista i sotone, između istine i laži ili, riječju, između dobra i zla. Njegov primjer ispunjava riječi apostola Pavla: „A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti“ (2 Kor 1,12). Jägerstätter je prizivom suda osobne savjesti, zbog osobnog uvjerenja da je nacistički totalitarizam zlo, sotonsko djelo, ostao vjeran evanđeoskom pozivu i samome sebi. Nije izdao samoga sebe, odnosno ono u što je vjerovao i u čemu je pronašao istinu i dobro. U ovom kontekstu ne smijemo prešutjeti primjer blaženoga Alojzija Stepinca čije riječi na kraju montiranoga i nepravednoga suđenja pred komunističkim tužiteljstvom i sudom odjekuju do danas svojim prodornim svjedočenjem vjernosti osobnoj savjesti: „Moja je savjest čista!“. Ostao je vjeran svojoj osobnoj savjesti do kraja, a ta mu je vjernost priskrbila mučeničku smrt i čast oltara u Katoličkoj Crkvi.

Svi ovi i nebrojeni drugi primjeri proizlaze iz moralnog načela koje kaže da „čovjek mora uvijek slušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio“(Katekizam Katoličke Crkve (KKC), 1790). Ovo moralno načelo, dakako, pretpostavlja slobodu savjesti, a to znači da se „ne smije biti prisiljen postupati protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni sprječavati da se postupa po svojoj savjesti, napose u stvarima vjerovanja“ (Isto). Ono pretpostavlja također siguran sud savjesti, a to znači odraz zrele i odgojene savjesti koja komunicira s objektivnim moralnim izvorima i ne oslanja se na puka mišljenja i uvjerenja većine, nego odvažno i odgovorno slijedi zahtjeve dobra i istine. Sloboda savjesti sa svoje strane pretpostavlja prvenstvo moralne savjesti koju zahtijeva samo dostojanstvo ljudske osobe. „Dostojanstvo ljudske osobe u ovo naše doba iz dana u dan sve više prodire u svijest ljudi; isto tako raste broj onih koji zahtijevaju da ljudi u djelovanju imaju i služe se svojom vlastitom odlukom i odgovornom slobodom te da ne budu pokretani prisilom, nego vođeni sviješću dužnosti“ (Drugi vatikanski koncil, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae (DH), 3). Sloboda savjesti kao zahtjev dostojanstva ljudske osobe ne znači da svatko može činiti što ga je volja, nego najprije znači ograničenje svjetovne vlasti da se ne smije upuštati u jednostrano nametanje istine ili određivanje što je istina, a naročito ne u stvarima vjere i morala, nego da poštuje dostojanstvo ljudske osobe na način da je ne sputava niti ograničava u traženju dobra i istine i u življenju u skladu sa spoznatim dobrom i istinom, a posebno u stvarima vjere i temeljnih moralnih načela (usp. DH, 2). Sloboda savjesti kao zahtjev ljudskoga dostojanstva podrazumijeva također da su „svi ljudi, jer su osobe, to jest obdareni razumom i slobodnom voljom pa tako i osobnom odgovornošću, pokretani vlastitom naravi i vezani moralnom obavezom da tragaju za istinom, u prvom redu za onom koja se tiče religije. Dužni su također prionuti uz istinu kad je spoznaju te sav svoj život uređivati prema zahtjevima istine. Toj, pak, obvezi ljudi ne mogu udovoljiti na način koji je u skladu s njihovom naravi ako ne uživaju psihološku slobodu i, istodobno, izuzeće od izvanjskog pritiska“ (DH, 2). Prema tome, pravo na prigovor savjesti je moralno pravo, dakle ono prethodi bilo kojem drugom zakonskom pravu, i zbog toga treba ga priznati, poštivati i ustezati se od svakog neprimjerenog ograničavanja toga prava. Danas problem nastaje kad se pojedinci ili skupine pozivaju na savjest kao obranu osobne slobode protiv autoriteta, misleći da upravo savjest predstavlja odnosno omogućava slobodu od autoriteta. To je netočno, jer savjest nije moralni zakon sama po sebi, nego se treba uskladiti s moralnim zakonom i naukom. Prema tome, savjest je podložna autoritetu moralnoga zakona, Priziv na savjest znači podložnost moralnoj istini. Priziv savjesti znači donošenje praktičkoga suda savjesti u svjetlu moralne istine što je nalaže moralni zakon kao izvor objektivne moralne norme. Imajući na umu tu činjenicu, savjest i zakon nisu u suprotnosti. U Poslanici svetoga Jakova piše da je „samo jedan zakonodavac“ (Jak 4,12). No, time se samo kaže je glavni i krajnji izvor svakoga zakonodavstva Gospodin Bog.

Ljudski zakoni nisu savršeni, a njihova nesavršenost proizlazi iz same ljudske nesavršenosti. No, ljudskoj vlasti se treba pokoravati ne samo radi straha od kazne, već i poradi savjesti (usp. Rim 13,6). Ipak, treba reći da u savjesti obvezuju samo pravedni zakoni snagom njihove nutarnje zakonske pravednosti koja se u konačnici podudara sa zahtjevima vječnoga božanskog zakona. Valjanost zakona stoga ne dolazi od zakonodavčeva pozivanja na savjest, nego od valjanosti i pravednosti zakona koji je usklađen sa zahtjevima moralnoga zakona kao izvora više i temeljnije vrijednosti. Zbog toga u savjesti ne obvezuje zakon koji je nepravedan, jer nepravednome zakonu nedostaje nutarnji temelj obvezatnosti. Pravni propis ne može obvezati u savjesti na nešto nemoralno, a nemoralnost se očituje u nedostatku nužne mjere pravednosti i čestitosti. Sveti Toma Akvinski je napisao: „Svaki zakon što su ga ljudi donijeli utoliko ima smisao zakona ukoliko proizlazi iz naravnog zakona. Ako je pak u nečemu protivan naravnom zakonu, tada neće biti zakon, nego rušenje zakona“ (Suma teologije, I-II, q. 93, a. 3, ad 2). To se najprije odnosi na one zakone koji ne priznaju osnovno pravo na život svakog ljudskog bića od časa začeća do prirodne smrti. To su zakoni koji dopuštaju namjerni pobačaj i aktivnu eutanaziju. „Zakoni koji odobravaju i podupiru pobačaj i eutanaziju postavljaju se, dakle, posvema, ne samo protiv dobra pojedinca, nego i protiv općega dobra i prema tome, potpuno su lišeni autentične pravne valjanosti“ (Evangelium vitae (EV) 72). „Pobačaj i eutanazija su, dakle, zločini za koje nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje. Zakoni te vrste ne samo što ne stvaraju nikakvu obvezu u savjesti, nego prije pokreću tešku i preciznu obvezu da im se suprotstavi prigovor savjesti“ (EV,73). „U slučaju suštinski nepravednog zakona, kao što je taj koji odobrava pobačaj ili eutanaziju, nikad mu se nije dozvoljeno pokoriti ‘niti sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti za njega glasovati’ (De abortu procurato, 22) (EV,73). Dakle, ako zakon propisuje nešto što je u sebi zlo, tada se ne samo ima pravo na prigovor savjesti, nego se treba javno i jasno zahtijevati priznanje i u praksi dosljedno poštivanje toga prava. Pozivanje i uživanje prava na priziv savjesti isključuje svako nasilje. U tom smislu, pravo na priziv savjesti u demokratski uređenom društvu treba biti zakonski priznato, zakonski omogućeno i zakonski ostvarivo.

Zaštita prava na priziv savjesti u pluralističkom društvu

Prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac
Katedra za obiteljsko pravo
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijedi temeljno je ljudsko pravo koje pripada i liječnicima, te drugom zdravstvenom osoblju, no ne samo njima. Ovo pravo nije ograničeno samo na područje reproduktivne medicine, već se može pojaviti u raznim medicinskim, farmaceutskim, i mnogim drugim postupcima u svim segmentima života.

Pravni temelj da bi pojedinac izjavio priziv savjesti nalazi se u pravu na slobodu savjesti i vjeroispovijedi, koje pravo je zajamčeno, između ostalog odredbom čl. 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima, odredbom čl. 9. t. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odredbama čl. 42. Ustava Republike Hrvatske, odredbom čl. 14. Ustava Republike Hrvatske koji zabranjuje diskriminaciju.

Pravo na priziv savjesti izrijekom navodi Povelja Europske unije u čl. 10. st. 2.: „Priznaje se pravo na prigovor savjesti, u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tog prava.“

Praksa Europskog suda za ljudska prava do sada je izrijekom priznala pravo na priziv savjesti u pogledu služenja vojnog roka, no to je evolutivna praksa koja se mijenja u skladu s razvojem pravnih sustava i vrijednosti koje sadrži.

Rezolucija Vijeća Europe 1763 (2010) izrijekom priznaje pravo na priziv savjesti u pogledu zdravstvenih i medicinskih usluga.

U Hrvatskoj, na zakonskoj razini priznaje se pravo na priziv savjesti u sljedećim odredbama: čl. 20. Zakona o liječništvu (NN, br. 121/03 i 117/08), čl. 3. st. 4. Zakona o sestrinstvu (NN, br. 121/03, 117/08, 57/11), čl. 26. st. 1. Zakona o dentalnoj medicini (NN, br. 121/03, 117/08, 120/09), čl. 44. Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji (NN, br. 86/12), čl. 2. toč. 20. Etičkog kodeksa primalja, čl. 12. st. 3. Kodeksa ljekarničke etike i deontologije.

U praksi, pak, magistri farmacije, liječnici, i drugo medicinsko osoblje često trpe radnopravne sankcije kad se pozovu na svoje pravo, te za njih nije razvijena dostatna pravna zaštita.

U demokratskom, pluralističkom društvu, prava jednih ne mogu ograničiti ili ukinuti prava drugih, a pogotovo se ne bi smjelo ograničiti pravo na priziv savjesti u konkretnim slučajevima kako bi se pojedinca prisililo na postupak koji je za njega duboko neetičan. Potrebno je zaštititi moralni integritet, a osobito ljudsko dostojanstvo pojedinca kojem njegova savjest jasno govori što je dobro, a što zlo. S druge strane, potrebno je predvidjeti učinkovito sprječavanje zlouporabe prava na priziv savjesti.

Pravno uređenje prava na priziv savjesti još je podložno prijeporima u društvu, pa je potrebno sudjelovati u njegovom priznanju i primjeni kako u zakonodavnoj djelatnosti, tako i u primjeni propisa.

Priziv savjesti iz kuta gledanja zdravstvenog djelatnika intelektualca

Prim. dr. sc. Darko Richter, dr. med.
KBC Zagreb

Priziv savjesti jest moralni pojam koji je neotuđiv atribut ljudske osobe i ljudskog dostojanstva.

Priziv savjesti u medicini je pravo medicinskog djelatnika da odbije pružiti medicinsku uslugu – čak i kada je to legalni i plaćeni medicinski postupak – ako je u suprotnosti s njegovom savješću.

Gilbert Keith Chesterton je primijetio: “To have a right to do a thing is not at all the same as to be right in doing it.”

Pri tome nije potrebno nikakvo objašnjavanje – onaj koji se priziva na svoju savjest nije dužan za to davati nikakva objašnjenja. Dovoljno je da on to izrekne.

Priziv savjesti mora ostati individualno i implicitno ljudsko pravo koje nitko nikome ne može uzeti, baš kao niti mišljenje, uvjerenje ili dostojanstvo. To su atributi imanentni ljudskoj osobi. Svaki pokušaj nijekanja prava na iskazivanje svojeg mišljenja, uvjerenja, obrane dostojanstva ili priziva savjesti u pojmovnoj biti i u praksi jest totalitarizam. Ustavno ili zakonski deklarirano pravo priziva savjesti jest javno i formalno priznanje da postoji intimni „meeting-point“ Boga i svakog čovjeka u što se društveni običaji, društveni oportunizam, pisana i nepisana pravila i zakoni ne mogu miješati. To je glavni razlog zbog kojega lijevo-liberalna antiteistička agenda svim silama nastoji dokinuti priziv savjesti. Pri tome se u ovom vremenu služi metodom potkopavanja, a ne izravnog negiranja priziva savjesti. Koristi se svaka prigoda da se prozivaju oni koji iskažu prigovor savjesti i da se o njima šire lažne vijesti. Govori se o “neredu“ koji okružuje pojam priziva savjesti, o „neuređenom institutu priziva savjesti“ ili o „nejasnim pravilima o tome tko, pod kojim uvjetima i kada se može prizvati na savjest“. Bit priziva savjesti jest da je to ljudsko pravo koje ustavno ili zakonski valja načelno deklarirati, ali je sasvim jasno da daljnje propisivanje i uređivanje što to jest, a što nije prihvatljivi priziv savjesti poništava biti tog prava. To bi bilo isto kao da se opće pravo slobode kretanja, već u sljedećem paragrafu zakonski regulira, npr.: smije se lijevo, a ne desno, samo ravno, i samo tako da drugome ne stanemo na nogu.

Cilj te agende jest uništiti pojam savjesti kao mjesta susreta čovjeka s Bogom.

I zato je obrana priziva savjesti crta obrane na kojoj nikada ne smijemo popustiti.

Savjest

Danijela De Micheli Vitturi, dr. med.

Ponekad mislim da mi je neprijateljica, 
a ona je moja najbolja prijateljica – moja savjest.
Sa savješću je kao i sa sjenom:
Samo u mraku misliš da je nema. 

Split 1997.

 Autorica fotografije Splita: Danijela De Micheli Vitturi, dr. med.

Autor: hkld.hr