29 lip Međimurska županija: Tako blizu, a tako daleko

U subotu 22. 6. 2024. održano je VIII. hodočašće – izlet „Tako blizu, a tako daleko“ u organizaciji Podružnice HKLD-a „Branimir Richter“ iz Zagreba na čelu s predsjednicom podružnice prof. dr. sc. Danicom Galešić Ljubanović

Odredište je bila najsjevernija i po površini najmanja hrvatska županija, omeđena rijekama Murom i Dravom,  sa svojim  glavnim sjedištem Čakovcem.

Hodočašće je započelo molitvom Gospine krunice koju je pjesmom animirao duhovni voditelj hodočašća i duhovnik zagrebačke podružnice HKLD-a prof. dr. Draženko Tomić, OFM.

Odmah po dolasku u središte Čakovca, slavili smo svetu misu u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa koja zajedno sa samostanom pripada Hrvatskoj franjevačkoj provinciji Sv. Ćirila i Metoda i predstavlja duhovno središte Međimurja. Riječ je o baroknom kompleksu kojeg su izgradili Franjevci na zemljištu koje im je darovao grof Nikola Zrinski 1659. godine.

Nakon okrepe kolačima, sokovima i kavom u dvorištu samostana  (posebno hvala našoj dragoj tajnici Slavici Grubišić) krenuli smo uz pratnju turističkog vodiča gosp. Kristijana Kovačić u obilazak središta Čakovca i najvažnije povijesne građevine – Starog grada.

Ime Čakovec prvi put se spominje 1328. a dolazi od grofa Dimitriusa Chakaya koji je početkom 13. stoljeća podigao drvenu utvrdu – „ Čakov toranj“.

Vlasnici Starog grada su se kroz stoljeća mijenjali, no najznačajniji ekonomski i kulturni rast Čakovca i Međimurja započinje 1547. kad je Nikola Šubić Zrinski od Sigeta, jedan od najslavnijih hrvatskih državnika i vojskovođa,  postao vlasnik cijelog područja.

U Starom gradu – dvorcu obitelji Zrinski, živio je i praunuk slavnog Nikole Šubića Zrinskog, Petar IV Zrinski – hrvatski ban, ratnik i pjesnik. Kako je bio sjajan ratnik i veliki junak kralj ga je nazivao „ štitom kršćanstva i strašilom Turaka“. No, Petar je bio nezadovoljan tadašnjim političkim prilikama Hrvatske (prije svega nametanjem bečkog centralizma i apsolutizma) te se zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom i ugarskim velikašima borio za bolji položaj Hrvatske kroz pokret kojeg poznajemo pod povijesnim nazivom „ Zrinsko-Frankopanska urota“.  Ovaj poduhvat  je završio neuspjehom i njihovim pogubljenjem u Bečkom Novom Mjestu 30. 4. 1671. Neuspjeh „ urote“ označio je i kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.

Od  vodiča smo saznali  i o drugim povijesnim, zemljopisnim, društveno-političkim i gospodarskim okolnostima, kao i o trajnim nastojanjima i naporima  hrvatskih ljudi koji su doveli do toga  da je Međimurje danas slobodno, prosperitetno i perspektivno područje u sastavu Republike Hrvatske.

Nakon obilaska Čakovca nastavili smo panoramski obilazak Međimurja. Uputili smo se najprije do Spomen parka naftaša u Peklenici gdje se nalazi prirodni naftni izvor “ pekel“. Prvo korištenje nafte počelo je 1856. gdje se sa dubine od četiri metra dobivala crna nafta koja se upotrebljavala kao kolomaz (za podmazivanje kolnih osovina, poljoprivrednih naprava i alata). Prva dublja bušenja nafte bila su od 1886. do 1889. (30 godina nakon prve naftne bušotine u Pensilvaniji). Destilacijom nafte dobivani su derivati: petrolej (za osvjetljenje), mazivno ulje i kolomaz (koristila Željeznica). Neki derivati koristili su se kao lijek za mazanje rana i šugavosti životinja, te za liječenje reumatizma i astme. Krajem 19. st.  pa sve do 1914. nastavila se značajnija eksploatacija bušotina za vrijeme Austro- Ugarske. Potom se nastavlja Međimursko “petrolejstvo“ od 1932. do 1940. Potpuni prestanak eksploatacija je bio 50-ih godina prošlog stoljeća.

Nakon „ pekla“ pošli smo prema lijepoj, nabujaloj i hitroj rijeci Muri. U najsjevernijem hrvatskom naselju Žabica  (općina Sveti Martin na Muri) nalazi se Centar za posjetitelje, gdje smo uživali u ljepoti prirode, žuboru vode i cvrkutu ptica te vidjeli repliku starog mlina („ melina“) na Muri. U sklopu Centra nalazi se: etnografska zbirka,  riječna skela, poučna staza, šetnica duljine 5 km kroz netaknutu prirodu… no to smo ostavili za neki slijedeći obilazak.

Hodočašće smo nastavili po „ lepom, zelenom“ Međimurju  i došli u Štrigovu. Najprije smo se okrijepili na zajedničkom ručku u restoranu Orijent.

Doskora nam se pridružio vlč. Kristijan Kuhar (nekadašnji duhovnik Sekcije farmaceuta i med. biokemičara i Podružnice HKLD- a u Zadru), sada župnik u Štrigovi. Sa vlč. Kuharom pohodili smo dvije crkve koje se nalaze u neposrednoj blizini.

Prva je  „ žuta crkva s dva tornja“ – crkva Sv. Jeronima – spomenik kulture nulte kategorije. Na tom mjestu najprije se nalazila kapela izgrađena 1448. koja je stradala u potresu 1738.  Potom međimurski Pavlini započinju i dovršavaju gradnju nove crkve 1738. Dali su joj titular sv. Jeronima koji je (po nekim teorijama) rođen u Štrigovi (Stridonu). Sv. Jeronim (340.-420.) značajan je po prijevodu Biblije na latinski (Vulgata). Posebna umjetnička vrijednost crkve su freske na zidu i crkvenom svodu – djelo poznatog baroknog majstora Ivana Krstitelja Rangera (Tirol, 1700. – Lepoglava, 1753.).

Potom smo obišli i župnu crkvu,  bojom  „ svijetlo ružičastu“ – posvećenu  sv. Mariji Magdaleni. Župa se prvi put spominje 1334. Kult Marije Magdalene povezan je s Križarima, koji su po povratku iz Svete Zemlje, štovanje prve glasnice Krista uskrsnuloga,  proširili  po cijeloj  Europi.

Vlč. Kuhar istaknuo je ljepotu štrigovske sakralne baštine,  no  istaknuo je posebno vrline svojih župljana… njihovu radišnost i spremnost na pomoć i suradnju,  te ljubav i osjetljivost u čuvanju obiteljske i crkvene tradicije.

Međimurje je rajski kutak Hrvatske koje je počašćeno  nazivom „Hortus Croatiae“- „Vrt Hrvatske” ili „Cvjetnjak Hrvatske”  u što smo se uvjerili promatrajući ljepotu Božjeg stvaranja i dodanu vrijednost i ljepotu koju marljivi Međimurci svojim radom dopunjaju (svojim vinogradima, poljima, gospodarstvima, lijepim kućama i  cvjetnim okućnicama).

Oprostili smo se od vlč. Kuhara te uputili dalje … još malo uživati u pogledu na  rajski kutak Hrvatske.

Cilj je bio najviša točka u Međimurju  koja se zove  Mađerkin breg (361 m n/v). Tu se nalazi Vidikovac s kojeg „puca“ pogled na zelene brege, terasaste vinograde, dvorce, vinarije, kuće, crkve, obližnju Štrigovu, sve do susjednih Slovenije i Mađarske. Prelijepo, nezaboravno i za svaku preporuku!

Na kraju smo molitvom zahvalili Gospodinu na svim dobročinstvima i  svima u organizaciji koji su učinili da  putovanje protekne lijepo, duhovno i poučno.

Puni dojmova i zahvalnosti vratili smo se u naš Zagreb.

Tekst: Gordana Rašić, dr. med.
Fotografije: Ivan Barišić i Draženko Tomić