18 sij In memoriam papi emeritusu Benediktu XVI.

Na spomendan pape Silvestra, 31. prosinca 2022. godine, u 9:34 sati preminuo je papa emeritus Benedikt XVI izgovorivši posljednje riječi: „Isuse, volim te!“

Joseph Alois Ratzinger rođen je na Veliku subotu, 16. travnja 1927. u gradiću Marktl am Inn, u njemačkoj pokrajini Bavarskoj, u blizini granice s Austrijom. Bio je treće i posljednje dijete u obitelji Josepha i Marije Ratzinger, žandarmerijskog časnika i pekareve kćeri. U tom je okružju rastao u kršćanskom, ljudskom i kulturnom duhu.

Njegovo odrastanje obilježilo je teško razdoblje u Njemačkoj povijesti: vrijeme nacističkog režima i Drugog svjetskog rata. Ratzinger je primljen u gimnaziju 1937., a 1939. ulazi u Nadbiskupijsko sjemenište St. Michael u Traunsteinu. Od 1943. unovačen je u pomoćnu protuzračnu službu, a 1945. bio je nekoliko mjeseci ratni zarobljenik, poslije čega je pušten.

Od 1945. studira filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u Freisingu i na Münchenskom sveučilištu u Bavarskoj do 1951. kada je zaređen za svećenika zajedno s bratom Georgom. Od sljedeće je godine počeo predavati na istoj visokoj školi. Godine 1953. obranio je doktorsku disertaciju iz teologije na temu „Narod i Božji dom u Augustinovu nauku o Crkvi“, a četiri godine kasnije habilitirao se za sveučilišnog docenta disertacijom „Teologija povijesti sv. Bonaventure“. Od tada je nastavio predavati dogmatiku i fundamentalu teologiju na različitim sveučilištima: Bonn, Münster, Tübingen i Regensburg gdje je obavljao službu potpredsjednika Sveučilišta.

Od 1962. do 1965. dao je značajan doprinos Drugom vatikanskom saboru kao stručnjak u svojstvu teološkog savjetnika nadbiskupa Kölna, kardinala Josepha Fringsa.

Papa Pavao VI. zaredio ga je za biskupa i imenovao nadbiskupom Münchena i Freisinga 1977., a kasnije iste godine imenovao ga je i kardinalom. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1981. prefektom Kongregacije za nauk vjere, predsjednikom Papinske biblijske komisije i Međunarodne teološke komisije, a od 1986. do 1992. bio je predsjednik Komisije za pripremu Katekizma Katoličke Crkve, koji je predstavio papi 1992. godine. Imenovan je vicedekanom Kardinalskog zbora 1998., potom dekanom 2002.

Autor je mnogih djela, knjiga, eseja, homilija i razmišljanja. Bavio se među ostalim i glazbom, svirao je klavir.

Na konklavama 19. travnja 2005. kardinal Ratzinger izabran je za papu i uzima ime Benedikt XVI. Za svoje papinske službe išao je u 24 inozemna pohoda, među kojima je bio i pohod u Hrvatsku povodom Prvog nacionalnog dana katoličkih obitelji 4. i 5. lipnja 2011. godine. Tijekom svog pohoda Hrvatskoj, papa Benedikt XVI. susreo se s tadašnjim hrvatskim državnim vrhom i osobama iz javnog života. Uvečer 4. lipnja održao je molitveno bdijenje s 50 000 mladih na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu koje ga je osobito ganulo, kako je sam posvjedočio. U nedjelju 5. lipnja održao je euharistijsko slavlje na hipodromu na kojem je sudjelovalo više od 400 000 vjernika. Uvečer 5. lipnja pohodio je katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana gdje se susreo sa hrvatskim biskupima, svećenicima i redovnicima i pomolio na grobu blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

Na blagdan Majke Božje Lurdske i Svjetski dan bolesnika, 11. veljače 2013., papa Benedikt XVI. objavio je odreknuće od papinske službe zbog smanjene fizičke i duševne snage zbog čega, kako je sam naveo, nije više bio sposoban dobro vršiti povjerenu mu službu. Nastavio je miran i povučen život u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanskim vrtovima gdje je preminuo 31. prosinca 2022. Sahranjen je 5. siječnja 2023. tijekom pogrebnog obreda koji je predvodio papa Franjo, a njegovo tijelo položeno je u kripti bazilike sv. Petra u Vatikanu.

Marko Skender, dr. med.

Izvori:
https://www.zg-nadbiskupija.hr/sveti-otac/papa-benedikt-xvi/zivotopis-9283
https://ika.hkm.hr/novosti/zivotopis-pape-emeritusa-benedikta-xvi/
https://ika.hkm.hr/wp-content/bilteni/2011//bilten-2011-23.pdf
https://www.vaticannews.va/en/vatican-city/news/2023-01/benedict-xvi-s-last-words-lord-i-love-you.html  

Sjećanja na Benedikta XVI. i njegovo naslijeđe

Kao mladom studentu teologije 1990.-ih godina u Rimu dobro je bilo poznato ime Josepha Ratzingera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, drugog čovjeka u Vatikanu, kako se to znalo žargonski reći. Kao prvo, bio je poznat kao teolog čije su knjige bile nezaobilazni udžbenici mladim teolozima u stjecanju znanja na teološkim fakultetima. No osim toga, o njemu su pisali i mediji, kako crkveni tako i civilni stvarajući i medijsku sliku, što nije bilo bez značenja za sve one koji ga nisu imali prigode izravno upoznati. Dok su ga katolički mediji hvalili i s ponosom prenosili informacije o njegovim aktivnostima, dotle je liberalnim medijima bio trn u oku, te su ga nerijetko etiketirali pokušavajući ga diskreditirati. Za njih je bio ‘nacistički kardinal’ ili neka vrsta nepopustljivog oklopnog kardinala (njem. gepanzert Kardinal), čime su svjesno umanjivali njegovu osobnost i važnost njegova rada za dobro Crkve. Takvi napisi mogli su biti zbunjujući i za mladog studenta teologije u vremenima kada se još dosta raspravljalo o Drugom vatikanskom koncilu, njegovoj važnosti i ispravnom tumačenju koncilskih reformi. A valja reći da je i unutar Crkve bilo dijametralno suprotnih mišljenja, kako o Koncilu, tako i o kardinalu Ratzingeru. I sve se to taložilo u duši, jer nitko od nas nije bio još uvijek mjerodavan iznositi teološke sudove o tako krupnim stvarima i događanjima unutar Crkve. Međutim, ako je netko bio autoritet u svim tim teološkim strujanjima, onda je to bio upravo kardinal Ratzinger. Tako da je iz svih izjava i mišljenja koje su se taložile u duši ipak izronila figura jednog velikog čovjeka. Kao studenti nikada nećemo moći zaboraviti pohvalne riječi jednog našeg profesora koji u auli reče da je Ratzinger još od mladih dana i svoje doktorske disertacije pokazao da je izuzetno vrstan teolog (razza di teologo), što smo upijali i uzimali kao relevantno i u našem budućem pristupu teologiji, ali i zbivanjima u Crkvi. Na temelju toga se moglo steći povjerenje u sve što je radio i činio za Crkvu, a napose je bio užitak čitati sve što je izlazilo iz njegova pera, bilo osobno kao teologa, bilo službeno kao pročelnika Kongregacije.

Kada sam 1994. započeo studij patristike na Papinskom institutu „Augustinianum“, svakodnevno sam dolazio tik do samih zidina Vatikana, to jest Berninijeve kolonade, a nasuprot znamenite palače Sant’Uffizio, to jest Kongregacije za nauk vjere gdje je radio kardinal Ratzinger kao desna ruka pape Ivana Pavla II.  I na patrističkim studijima bilo je neizostavno ime Josepha Ratzingera, vrsnog poznavatelja Augustinove teološke misli, koji je kao mladi znanstvenik u doktorskoj disertaciji obradio jedan od značajnih vidova Augustinove ekleziologije, čime je dijelom anticipirao i radove Drugog vatikanskog koncila. To je bilo vrijeme u kojemu se nije moglo ne zaljubiti u Ratzingerovu teologiju i način njegova razmišljanja koje je zračilo vedrinom i mirom. Zato su dvije osobine odlikovale njegovu teologiju: jasnoća i jednostavnost. Imao je dara vrlo teške i zahtjevne intelektualne probleme predstaviti na jasan i jednostavan način, svima razumljiv. Bio je tako prodoran da je znao doći do biti i dubine problema, ali uvijek spreman napraviti i originalnu sintezu i ponuditi svoje tumačenje. Tkogod je čitao njegove spise nije mogao ne postati i njegovim učenikom koji traži uvijek više, te sa zadovoljstvom guta i upija sve što je napisao.

Tih godina imao sam prigodu ga i osobno susresti. Bilo je to za Stepinčevo, u veljači 1999., kada kardinal Stepinac još nije bio proglašen blaženim. Te godine 10. veljače za dan Stepinčeve smrti u hrvatskom Zavodu sv. Jeronima misu je predvodio upravo kardinal Ratzinger, a mene je zapala zadaća i čast otići autom po njega u Vatikan. Teško je bilo skriti uzbuđenje, pa i neku vrstu neizvjesnosti jer je trebalo osobno susresti nekoga od koga ste i o kome ste toliko toga čitali, koji je ujedno tako važna osoba u Katoličkoj Crkvi. Ne može se zaboraviti njegova toplina, blagost i jednostavnost čovjeka koji je sjedio na zadnjem sjedalu i tako prijateljski i očinski komunicirao. Ali taj dan nije samo to bilo važno da bi se razumjelo koliko je bio velik kardinal Ratzinger. Taj dan je trebalo čuti propovijed o kardinalu Stepincu, a koju nije donio napisanu na papiru, niti ju je pročitao. On je bio veliki komunikator koji je izvrsno bio pripremio i na talijanskom jeziku savršeno, bez straha i bez glume, opisao Stepinčev lik, ne zaobilazeći ni svetopisamska čitanja, ni povijesni kontekst vremena u kojemu je Stepinac podnio svoju žrtvu, ali isto tako ne zaboravljajući ostaviti poruku za naše vrijeme i za naš hrvatski narod. Ta se propovijed dugo pamtila, pa je kasnije i prepisana i objavljena u vatikanskom dnevniku L’Osservatore Romano. Propovijed na Stepinčevo 1999. samo je jedan isječak koji govori o Ratzingerovoj teološkoj dubini, ali i pastirskom duhu, o vještini komuniciranja važnih sadržaja. O njemu bi se dalo još toliko toga napisati, no mnoge informacije bit će napisane i drugdje. Iskustvo koje sam stekao u Rimu, pa i ova sjećanja, bila su dovoljan motiv da sam sa zadovoljstvom, u lipnju 2011. sa skupinom mladih iz župe sv. Mirka u Šestinama, po kiši se probijao put Trga Bana Jelačića kako bih sudjelovao na susretu s papom Benediktom XVI. On je bio vrijedan truda i svakog napora i svake kapi kiše koju smo i zanemarili samo da budemo s njim na Trgu. No s druge pak strane ne treba zaboraviti da se upravo s njegovim dolaskom na Trg i sunce probilo kroz oblake i učinilo taj dan više nego lijepim, jer što je moglo biti ljepše nego klanjati se Gospodinu kad to klanjanje predvodi njegov namjesnik na zemlji. Vjerujem da je ta slika toliko znakovita, te da bi je češće trebalo dozivati u sjećanje i kao pouku i kao putokaz koji je Benedikt XVI. ostavio cijeloj Katoličkoj Crkvi, ali napose i našem malom hrvatskom narodu koji je živio stoljeća svoje duge povijesti vezan uz Petrovu stolicu, što je Papi bilo izuzetno dobro poznato. Svojim radom uz sv. Ivana Pavla II. i svojim papinskim služenjem doista je napravio mnogo za Crkvu u ovim prijelomnim vremenima kada se Crkva s dosta muke probija svijetom. No za ponadati se da s njime nije umro i posljednji veliki teolog staroga kova, već da je iza njega ostalo mnogo onih koje je on školovao svojim spisima i dokumentima, koji su kadri nastaviti gdje je on stao i zajamčiti Crkvi izlazak iz krize i sigurniju plovidbu nemirnim morem zemaljske povijesti.

Prof. dr. don Ivan Bodrožić