28 ruj Homilija biskupa Ivana Šaška povodom proslave 30. obljetnice Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva i hodočašća liječnikâ Majci Božjoj Bistričkoj

Ivan Šaško
pomoćni biskup zagrebački

Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Dvadeset i šeste nedjelje kroz godinu (B)
povodom proslave 30. obljetnice 
Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva
i hodočašća liječnikâ Majci Božjoj Bistričkoj

Marija Bistrica, 26. rujna 2021., u 11 sati

Uvod

Prečasni gospodine rektore Svetišta, dragi Domagoje,
subraćo svećenici, redovnici i redovnice,
drage obitelji: roditelji i djeco, djedovi i bake,
dragi hodočasnici, braćo i sestre u Božjoj ljubavi!

Gospodin nam je podario ovaj dan koji izvana sjaji u svojoj kasnorujanskoj ljepoti, da bismo vidjeli još veću ljepotu koju odražava ova naša euharistijska zajednica. U njoj smo zajedno s Isusom Kristom i Blaženom Djevicom Marijom; sa svojim zavjetima i nakanama, sa svojim molbama i odlukama.

Vrijedno je danas među nama primijetiti Zajednicu bračnih susreta, bračne parove koji svjedoče i obnavljaju svoju ljubav u Božjoj ljubavi, a posebice liječnike i liječnice, članove Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva, koji ove godine slave 30. obljetnicu svoga postojanja i djelovanja.

Stoga pozdravljam predsjednika Društva, docenta doktora znanosti primarijusa Roka Čivljaka, zatim predsjednike i predsjednice podružnica i druge dužnosnike, te duhovnoga asistenta Društva, don Ivana Bodrožića, i ostale duhovnike.

Iznimno je znakovito što su katolički liječnici izabrali upravo ovo svetište Majke Božje Bistričke, da bi se u njemu zahvalno spomenuli svoga tridesetogodišnjega puta, očitovali svoju vjeru, obnovili uporišta, Gospodinu prinijeli svoje zvanje i poslanje, preporučili Gospodinu svoje živote, svoje pacijente i ustanove, te, zajedno s drugim vjernicima, molili milost za pojedince, za naše društvo i hrvatsku domovinu.

Liječnici su ovdje na dan koji je datumski podudaran sa spomenom svetih Kuzme i Damjana, svetih zaštitnika liječnika. Njihovu se zagovoru, uz sv. Luku i sv. Rafaela, liječnici rado preporučuju. I mi sve liječnike unesimo u nakane današnjega slavlja i molimo Gospodina da nam ozdravi srce oproštenjem grijeha za koje se iskreno kajemo.

Homilija

Liturgijska čitanja: Br 11, 25-29; Ps 19, 8.10.12-14;
Jak 5, 1-6; Mk 9, 38-43.45.47-48

Dragi hodočasnici!

1. Nalazimo se pred neobičnim postupkom apostolâ. Budući da je netko izvan njihove skupine, netko tko nije ‘njihov’ liječio i oslobađao ljude, apostoli su mu to zabranili. Pritom su smatrali da treba provjeriti pripadnosti i uskladiti pravila. Očito su se našli u dvojbi koja se tiče i nas, jer osjećamo da takav stav proturječi smislu Isusova dolaska i Božjemu daru. „On nije naš. Oni nisu naši.“

I Prvo čitanje svjedoči da su takve misli i stavovi prisutni u svim vremenima i zajednicama: obiteljskim, religijskim, poslovnim, stranačkim, nacionalnim. I ta stajališta nisu sporna, kada ih se gleda kao dio potvrde identiteta: da netko nije netko drugi; da nekoga određuju pojedine odlike i okolnosti. Nije sporno da nekoga i nešto osjećamo više svojim, da postoji puno toga što nas oblikuje i daje prepoznatljivost; konačno – što omogućuje rast u dobru.

Upravo to zadnje – dobro – razlikuje zdrav osjećaj od sjemena podjela. To da nekoga držimo vrijednim, jer je ‘naš’, ili nevrijednim, jer nije ‘naš’, sporno je upravo u odnosu prema dobru. Apostoli su u ovome slučaju zabranili činiti dobro.

Postoji, dakle, razlikovanje koje sprječava dobro, koje očituje da nam nije stalo do radosti i slobode drugoga; da nas se ne tiče ni zdravlje ni bolest bližnjega; da nas ne dira nečija muka.

2. Ljudi koji žele nasljedovati Isusa ljudi su zajedništva u dobru. Odatle dolazi Isusova uputa: Ne branite mu. Tko nije protiv nas, za nas je. Ta izreka izgleda sasvim proturječna sličnoj rečenici koju čitamo u Evanđelju po Mateju, a koja kaže: “Tko nije sa mnom, protiv mene je.” (12, 30) No, ipak su istinite i jedna i druga. Uostalom, pripadaju pučkoj predaji i baštini. Naime, te se dvije Isusove rečenice ne odnose na iste prilike, niti na iste ljude. 

Evanđelist Marko, kako smo upravo čuli, svoju verziju primjenjuje na ljude koji nisu Kristovi učenici i koji su na putu traženja prema Crkvi. Takve ljude ne treba grubo odbiti, već dopustiti da u njima dozrije raspoloživost; te tako oni koji nisu protiv nas zapravo su za nas. Isusov učenik nije čovjek koji posvuda traži neprijatelje, već netko tko će dokučiti dragocjena savezništva, sposoban razumjeti da netko govori o Isusu, mada Isusovo ime nije na njegovim usnama; netko tko je zadovoljan i radostan, jer se Isusa može vidjeti u djelima drugih ljudi.

Matej u svome Evanđelju vodi brigu o jedinstvu, te upozorava one koji žele razjediniti zajednicu vjernika. Njemu u žarištu nisu ljudi koji nisu članovi Crkve, nego vjernici. Prema njima je Isus strog: “Tko nije sa mnom, protiv mene je i tko ne sabire sa mnom, rasipa.” Ako netko, kao dionik iste zajednice, pokušava napraviti svoju posebnu skupinu i tako razjediniti vjernike, vara se da čini isti posao. Tako ove dvije izreke ne samo da se nadopunjuju, već imaju snažne posljedice za rast i oblikovanje Crkve. Važno je to isticati osobito glede euharistije, jer se u našim zajednicama mogu vidjeti nesuglasice i sukobi o manje bitnim pitanjima koji dovode do razdora upravo o euharistiji koja je otajstvo jedinstva i zajedništva, otajstvo od kojega Crkva živi.

Tko nije protiv nas, za nas je. Tkogod čini dobro, tkogod svijetu daje rasti u Božjoj ljepoti – naš je i za nas je. Tkogod se zalaže za istinu, brani ju i promiče, moj je učenik. U tome se, braćo i sestre, očituje širina Božjega kraljevstva. Mi smo radosni, jer smo u Crkvi u kojoj je prisutno spasenje; radosni smo jer je ‘naša’, ali znamo da Gospodin svoje djelovanje ne sužava na nešto zemaljsko; znamo da je Božje kraljevstvo šire od svega na svijetu. Ili zaboravljamo da ćemo nekoga ili nešto prepoznati po plodovima?

Lijepo je i radosno vidjeti da je za Isusa dokaz dobrote i vjere u sposobnosti očitovanja ljudskosti, radosti, punine života. Mi, kršćani, znamo da je ona u Kristu. Takva nas je dirnula, zahvatila; takva nas nosi i ulijeva sigurnost, ali smo u svojim nastojanjima zajedno s ljudima koji nose istu čežnju i želju da vrate osmijeh na lica bližnjih; da podijele njihova trpljenja; da očituju dar koji nadilazi našu prolaznost.

3. Isus poziva učenike da rastu kao donositelji radosti koji se pouzdaju u Gospodina i u njegovo evanđelje; da se uče prepoznati i radovati dobru, istini i ljepoti, pravednosti i slobodi, bez obzira po kome ti darovi dolazili, jer, u konačnici, to je djelo Božjega Duha. Poziva ih da nauče prepoznati vrijednost izvora na kojemu se napajaju i da drugima pružaju dar s toga istoga izvora.

Zato tako pripadno u današnjoj Radosnoj vijesti odjekuje Isusova rečenica: Tko vas napoji čašom vode, jer ste Kristovi, neće mu propasti plaća. Isus obećava nagradu onima koji njegovim učenicima daju čašu vode, ono što je nužno za život i ono što je potrebno za putovanje; nikakve druge povlastice ili probitke. Jer sve ostalo može opteretiti naviještanje i svjedočenje Radosne vijesti. 

Uvijek mi je dojmljiva ta slika čaše vode u koju stane evanđelje. Čaša vode – gotovo ništa; nešto što je dostupno svakomu i što može učiniti svatko… Tako neznatna prisutnost dobra pred napadima zla.

Lako je uvidjeti da smo danas – s jedne strane – u opasnosti da složena pitanja svedemo na površnost, a da se – s druge strane – na jednostavna, ali neizostavna pitanja ne daju odgovori, odnosno da ih se nastoji što više zamrsiti radi udaljavanja od istine. Štoviše, kao da se u javnosti istinska pitanja za čovjeka ni ne postavljaju! 

U takvome ozračju Isus nam daruje evanđeosku jednostavnost, kakva je istaknuta čašom vode. Zato ohrabruje: Zlu suprotstavi svoju čašu vode i imaj pouzdanja da zlo neće prevladati! 

4. Jasan pokazatelj da Isusovo pojednostavljivanje nije bez zahtjeva istaknut je u drugome dijelu Evanđelja. Čuli smo rečenice koje su iznimna poteškoća svima koji Božju riječ tumače doslovno, bez prihvaćanja kulturološkoga ruha književnih rodova i stilova izražavanja u Bibliji. Time se ne mijenja ni jota u smislu i značenju, a istina nije nimalo ublažena.

Evanđelje završava govorom o sablazni, koristeći riječ scandalum, koja doslovno znači zamku, zaprjeku, ‘kamen spoticanja’ na putu, a iz toga u prenesenom smislu opasnost za spasenje. Isusove grube riječi upućene su onima koji zlonamjerno druge odvraćaju od vjere u njega; koji postaju zaprjekom za ljude čista srca.

Druga je vrsta sablazni ona koja se rađa u nama. Teško da ima snažnijih izričaja od ovih kojima nas Isus upućuje na ozbiljnost životnih odluka. Naravno da ne treba doslovce shvatiti Isusov govor o odsijecanju ruku ili nogu, jer čovjek može sagriješiti i ako je bez noge, ruke ili očiju. Isus koristi tadašnji način govora o oslobađanju od svega što može biti zaprjeka zajedništvu s Bogom. 

Drugim riječima: svatko treba imati hrabrosti – kako to često kažemo svojim hrvatskim izričajem – ‘zarezati u živo’. I sveti Augustin ostavio nam je zapisanu svoju misao misleći na liječnike: Saevit in vulnus, ut homo sanetur: quia si vulnus palpetur, homo perditur. Slobodno prevedeno: Liječnik (s razlogom) grubo postupa s ranom, da bi čovjek ozdravio, jer, ako ranu samo nježno miluje, to može biti razlog da čovjek strada. (Sermo 83, 7, 8)

Ruka, noga i oko. Kristovo kraljevstvo živi od ruku koje znaju darivati; prepoznatljivo je po nogama koje idu ususret bližnjima; Njegovo kraljevstvo gleda očima koje vide Božju sliku u svakome čovjeku i primjećuju potrebite. Za to kraljevstvo ljubav oblikuje ‘naše’, to jest prijatelje života, ljude usklađene s Božjim naumom i njegovim darovima.

5. Vjerujem da svi u zajedništvu s liječnicima u ovome slavlju lakše prepoznajemo njihov poziv, odlike njihova zvanja, u kojima se zrcali današnja Radosna vijest.

Biti liječnik, trajno se naglašava, je zvanje. Da bi netko bio pozvan, treba prepoznati onoga tko zove. Za nas vjernike je to Bog; za nas kršćane, poziv upućuje Isus Krist, naš Spasitelj. Poziv dolazi na različite načine, ali je uvijek djelo Božjega Duha koji daje svoje darove, osobito u zajednici Crkve. To je temelj na kojemu su izgrađeni životi liječnika kršćana, katolika.

Liječnici pak pokazuju širinu ljudskosti koju osjećamo u Božjoj riječi, objavljenoj, utjelovljenoj u našemu Gospodinu. Liječnici ne gledaju tko je nečiji, tko je ‘naš’, a tko ‘njihov’. Oni u svakomu čovjeku gledaju ranjenost ljudskosti, potrebu za blizinom, radujući se radosti ozdravljenih, tugujući pred ograničenostima, noseći tuđu bol. Ta empatija i simpatija široki su putovi obnove svijeta, za koje je potrebna ponekad samo čaša vode.

S toga motrišta nazire se barem pet obilježja, dragocjenih za našu hrvatsku sadašnjost. Na prvome je mjestu svijest o stvorenosti i pozvanosti čovjeka na sudjelovanje u Božjemu planu. Uz stvorenost je usko vezana ograničenost bez koje nema poniznosti. Svaka je oholost razorna za čovjeka i svijet. Bez te svijesti nema ni prihvaćanja drugoga. A osim prihvaćanja koje ne dijeli, u liječnicima susrećemo zauzetost i ljubav, zatim stjecano i nadograđivano znanje, neizostavnost povjerenja i svjedočanstvo slobode (savjesti).

6. U kulturi koja promiče poglavito mišljenja i dojmove; koja sve nastoji svesti na osjećaje i želje, kao da nema mjesta za istinu te se lako previdi i važnost istinskoga znanja. Liječnici su i u takvome ozračju, štoviše: njemu unatoč, pozvani promicati kulturu znanja i znanosti koja ne zanemaruje cjelinu spoznaje.

Nadalje: Posebnost odnosa s liječnicima temelji se na povjerenju. Ako je nešto poljuljano i ugroženo u hrvatskoj sadašnjosti, onda je to zacijelo povjerenje, u svim područjima društvenoga života. Tomu se ne treba čuditi, jer živimo iskustvo olakoga iznošenja neistina, ponuda prijevara koje su očite u ključnim pitanjima za život naroda. Život zajednice nije održiv bez povjerenja, a povjerenja nema bez istine i ljubavi.

I na kraju – sloboda. Ljudska oholost želi zavladati drugima. Pogled koji ne vidi vječnost sve svodi na iskorištavanje prolaznoga. U tome se rađa svakovrsno nasilje i nepoštivanje čovjeka. Sloboda i poštivanje slobode drugoga čin je ljubavi ne samo prema čovjeku, nego ponajprije prema Stvoritelju. Zato je i potrebna sposobnost prepoznavanja Božjega traga u čovjeku, bez kojega nije vidljiva ni ljudskost, a on najjasnije progovara po slobodi savjesti. To je granica koju ne smijemo prekoračiti, jer bez slobode savjesti nema nikakve slobode, a u konačnici – što je najgora posljedica – guši se očitovanje ljubavi.

Sažimam: Stvorenost koja upućuje na ljudsku vrijednost, ali i na ograničenost; ljubav koja živi od sebedarja i vodi u prihvaćanje; istina koja povezuje mudrost i spoznaju oblikovanu u znanje radi pomoći bližnjima; povjerenje koje omogućuje susret i zajedništvo; sloboda koja je pečat i nada vječnosti. 

Usuđujem se reći da je tih pet nabrojenih odrednica okosnica kršćanskoga, a posebice liječničkoga poziva, ali i sadašnjih zahtjeva, kojih postajemo svjesniji u zajedništvu s članovima Zajednice bračnih susreta, sa supružnicima koji svjedoče ljubav muža i žene, punina koje se ostvaruje na tih pet ‘tonova’: stvorenost, ljubav, istina, povjerenje i sloboda.

Hrvatsko katoličko liječničko društvo, kao zajednica vjernika laika u iznimno važnome zvanju, dragocjenost je koju u Crkvi trebamo promicati i njegovati. Dragi liječnici i liječnice, od vas svi mi u Crkvi očekujemo i riječ i primjer, pomoć u traženjima odgovora, osobito u (pandemijskim) okolnostima u kakvima danas živimo. Budite svjesni da vaša liječnička riječ ima snagu koju druge nemaju.

Uz sve vaše osobne kušnje i rane, vjerujem da osjećate našu zahvalnost za vas Gospodinu. A Marija, Majka Božja Bistrička, kojoj pjevamo: „vse ti vračiš boli“, neka i vama u Tijelu Crkve bude utjeha i radosna nada.

Amen.