08 tra Hodočašće Hrvatskoga katoličkoga liječničkog društva u Poljsku, 6. travnja 2024. (4/5)

Četvrti dan hodočašća članova HKLD-a u Poljsku započeli smo obilaskom Kazimierza koji je danas sastavni dio povijesne jezgre Krakova, a osnovan je u 14. stoljeću kao samostalan grad, smješten južno od Starog grada Krakova, na suprotnoj obali rijeke Visle. Kazimierz je stoljećima bio središnji dio židovske zajednice Krakova, a početkom Drugog svjetskog rata nacisti su prisilno deportirali veći dio Židova u koncentracijske logore u kojima je preživio samo manji dio njih. Danas je Kazimierz jedna od glavnih turističkih atrakcija Krakowa i važno središte kulturnog života grada, a jedan njegov dio i danas okuplja židovsku zajednicu koja se u manjoj mjeri vratila u Krakov i svjedoči suživotu kršćana i židova. Osobito je atraktivan bio obilazak dijelova grada u kojima se snimao kultni film Schindlerova lista, koji govori o Oskaru Schindleru, njemačkom biznismenu koji je spasio živote više od tisuću poljskih Židova tijekom holokausta omogućivši im da rade u njegovim tvornicama. Zanimljivo je da je jedan od producenata toga filma bio hrvatski producent i glumac židovskoga podrijetla Branko Lustig koji je tijekom Drugoga svjetskog rata bio interniran u Auschwitz, a za film Schindlerova lista dobio je Oscara 1993. godine.

Potom smo obišli najstariji dio povijesne jezgre grada Krakova, brdo i kraljevski dvorac Wawel, koji je osnovan u 10./11. stoljeću, a kraljevskim središtem postaje za vladavine Kazimira III. Velikog u 14. stoljeću. Današnji kompleks sastoji se od više palača građenih različitim stilovima kroz više stotina godina, uključujući katedralu Wawel – katedralnu baziliku sv. Stanisława i Vaclava – u kojoj su krunjeni i pokapani poljski vladari. Za naše hodočašće ova je katedrala važna jer je u njenoj kripti svoju mladu misu služio sv. Ivan Pavao II.

Uz brojne poljske vladare sahranjene u ovoj katedrali, čiji se ostaci čuvaju u prekrasno izrađenim mramornim sarkofazima, tu se nalazi i grob sv. Jadvige Anžuvinske (Budim, 1373. – Krakov, 1399.), poljsko-litavske kraljice i katoličke svetice. Sv. Jadviga je bila kći Elizabete Kotromanić, hrvatsko-ugarske kraljice, a unuka bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Poljskom kraljicom postala je udavši se za litavskog kneza Vladislava Jagela koji je vladao Poljskom kao Vladislav II. No zanimljivo je da je Jadviga zbog političkih zbivanja u to vrijeme krunjena u Krakovu 16. listopada 1384. kao kralj Poljske, a ne kao kraljica. Ovim potezom se htjelo naglasiti da je Jadviga bila monarhinja, a ne samo žena monarha. Potom je 1385.

Poljska potpisala savez s Litvom po kojemu se Litva i Poljska ujedinjuju pod zajedničkom krunom, a veliki knez Litve, Vladislav II., ženi Jadvigu i postaje katolik.

Sv. Jadviga nije se previše bavila vladavinom, ali je zbog veoma dobrog obrazovanja donacijama pomagala Sveučilištu u Krakovu te osnivala mnoge bolnice. U Poljskoj je bila slavljena kao svetica, a papa Ivan Pavao II. ju je 1986. proglasio blaženom te kanonizirao 1997. godine. Glavno joj je svetište upravo Wawelska katedrala u kojoj su njene relikvije premještene iz kraljevskog mramornog sarkofaga u brončani lijes koji je sada položen u oltaru Raspetoga Gospodina Isusa Krista koji je stoljećima bio vezan uz kult svetice. Naime, prema predaji, kraljica Jadviga ovdje je često molila te čak imala mističnu viziju tijekom koje joj je progovorio sam Raspeti Krist.

Nakon obilaska „gornjeg grada“ Wawela, spustili smo se u krakovski „donji“ ili „stari grad“, na poljskome Stare Miasto. To je povijesna jezgra grada Krakova koja ima veliki broj kulturno-povijesnih spomenika iz raznih razdoblja i stilova gradske povijesti. Od 1978. godine uvrštena je na UNESCO-ov popis svjetske baštine kao prvi grad u svijetu koji je upisan na taj popis. Glavni gradski trg (Rynek Główny) najveći je srednjovjekovni trg u Europi na kojemu se uz Crkvu sv. Vojtjeha i Crkvu sv. Barbare nalaze renesansna cehovska tržnica (Sukiennice) s brojnim trgovinama i Nacionalnom umjetničkom galerijom na katu, toranj bivše gradske vijećnice (Wieża ratuszowa) te znamenita gotička Bazilika sv. Marije (Kościół Mariacki) s čuvenim oltarnim triptihom Veita Stossa.

Toga dana posjetili smo i Rudnik soli Wieliczka, smješten izvan grada na mjestu gdje se sol kontinuirano proizvodi od 13. stoljeća. Od 2007. godine, nakon što je rudnik uvršten u UNESCO-ov popis svjetske baštine, rudnik nije više u funkciji, ali je otvorio vrata brojnim posjetiteljima koji svakodnevno obilaze tek manji dio rudnika koji se sastoji od devet etaža na dubini do 327 metara. Iako su hodnici rudnika dugi preko 300 km, turistička cesta otvorena za obilazak turista duga je svega 3,5 km i vodi samo trima etažama rudnika koji uključuju najznamenitije dijelove rudnika koje su isklesali rudari, kao što su cjelovita Crkva sv. Kinge (najveća podzemna crkva na svijetu) te brojne druge kapele, oltare, skulpture, te slano jezero, a na dubini od 135 metara nalazi se dizalo koje ih vraća na površinu. Zanimljiva je činjenica da su prvi „turisti“ posjetili ovaj rudnik prije 350 godina, a jedan od njegovih najpoznatijih posjetitelja je čuveni književnik Johann Wolfgang Von Goethe čiji se kip od soli nalazi u rudniku.

Nakon obilaska staroga grada Krakova, posjetili smo Svetište sv. Ivana Pavla II. u kojemu je naš duhovnik don Ivan Bodrožić predslavio misno slavlje u Donjem svetištu, u tzv. Svećeničkoj kapeli, koja je projektirana po uzoru na wawelsku kriptu sv. Leonarda u kojoj je sv. Ivan Pavao II. slavio svoju prvu svetu misu 2. studenoga 1946. godine. U središtu kapele stoji nadgrobna ploča koja je stajala na prvom grobu pape Ivana Pavla II. u kripti Bazilike sv. Petra u Vatikanu do premještanja njegovih relikvija u samu Baziliku. Ova mramorna ploča sadrži ispisano svečevo ime, datum rođenja i smrti te križ – bez dodatnih detalja iz svečeva života. Na ovu činjenicu osvrnuo se i don Ivan u svojoj propovijedi ukazavši na jednostavnost ljudskog života u kojemu moramo biti usredotočeni na važne stvari iz našega života, a ne opterećivati se i žuditi za nevažnim pojedinostima: važno je da se kao kršćani rađamo u znaku križa te da u istom znaku križa i umiremo odlazeći s ovoga svijeta u Vječnost.

Rok Čivljak