13 pro Gospa Gudalupska i molitva za nerođene uz predstavljanje knjige dr. D. De Micheli Vitturi

Dan BDM Gospe Guadalupske 12. prosinca 2021. obilježen je u organizaciji Podružnice HKLD-a „Branimir Richter“ u Franjevačkom samostanu u zagrebačkoj Dubravi predstavljanjem knjige Strah od rađanja dr. Danijele de Micheli Vitturi. Ovom već tradicionalnom okupljanju na molitvi za nerođene prethodila je krunica i misa koju je predvodio dr. fra Ante Bekavac. Misna nakana je bila za pok. supružnike Švajger i članove HKLD-a preminule u 2021. godine

U Franjevačkom samostanu Hercegovačke provincije u zagrebačkoj Dubravi predstavljena je 12. prosinca 2021. u 19 sati knjiga Strah od rađanja članice podružnice HKLD-a u Splitu, dr. Danijele de Micheli Vitturi pred zamjetno velikim brojem njezinih prijatelja i zainteresiranih pojedinaca. To je njezina treća uspješnica u izdanju „Zaklade biskup Josip Lang“. Sadrži 48 članka koje je autorica napisala za splitski mjesečnik Marija. Naime, od 2010. god. na bilježi i analizira mjesečne događaje za obiteljsku rubriku tog časopisa malog formata i raznolikog sadržaja. Knjiga je ilustrirana fotografijama iz obiteljskog albuma: svog prvog sina dr. Micheli fotografirala je u 10. mjesecu života. Kasnije je to činila i s ostalih sedmero svoje djece. Tako posložene ilustracije imaju svoju poruku. Što se tiče samog naslova knjige, autorica je bila svjesna da će mnogi kad vide taj naslov ustuknuti, pa se dvoumila o naslovu Strah od ljubavi. No, uvjerena je kako je knjiga upravo s ovim naslovom polučila svoju zadaću: potaknuti čitatelje na razmišljanje o životu i obitelji.

Okupljene je pozdravila predsjednica zagrebačkog HKLD-a prof. dr. Danica Galešić Ljubanović. Istaknula je dugogodišnju prisutnost dr. Micheli u Društvu a posebno njezinu važnost za splitsku podružnicu. Upravo tamo je Danijela došla do izražaja u organizaciji i praćenju različitih susreta, organiziranjem obiteljskih škola, seminara i tečajeva. Ova aktivnost je, barem što se tiče Društva, sad okrunjena funkcijom koordinatora južnih podružnica HKLD-a i članstvom u Upravnom odboru HKLD-a.

Molitvu je predvodio duhovnik podružnice fra Draženko Tomić. Prenio je pozdrave gvardijana fra Svetozara Kraljevića koji je prije koju godinu ispred ovog samostana postavio monumentalni kameni spomenik nerođenom djetetu. U tijeku večeri pročitana je i pjesma dr. Micheli posvećena 1997. nerođenom djetetu.

Prvi je o knjizi govorio sociolog prof. dr. Stipe Tadić s Hrvatskih studija sveučilišta u Zagrebu. Istaknuo je promjenjivost kao jednu od bitnih oznaka suvremenog društva, promjenjivost koja je djelomično dovela u pitanje i samog čovjeka. Otud različite ideologije suverenog svijeta konstatiraju kako je čovjek biće koje treba popraviti i promijeniti, po strani ostavljaju njegovu transcendentnu dimenziju. Temeljno polazište knjige Strah od rađanja je kršćanska antropologija, ustvrdio je Tadić, koja čovjeka shvaća kao sliku Božju i Božjeg prijatelja. Pravo na rađanje, pravo na život i pravo na obitelj označava kao stupove kulture i života. Pita se potaknut razmišljanjem Ivana Pavla II. je li se ovaj svijet opredijelio za kulturu života ili kulturu smrti.

Dr. sc. Lucija Murgić, spec. ob. med., tvrdi kao se u knjizi Strah od rađanja ne nalaze neka teoretiziranja nego poticajne i ohrabrujuće misli kršćanske djelatnice, supruge, majke i katoličke aktivistice. Ovdje se dr. Micheli razotkriva kao ekspert za pitanja obitelji čiju problematiku pozna iz profesionalnog i privatnog života i rada. Konkretne odjeke u svakodnevici ona potkrepljuje i biblijskim citatima kojima tako daje novi život. Knjiga je puna pitanja: Gdje je pravi mir? Gdje se zaustaviti? … Na mnoga pitanja autorica odgovara, no neka ostavlja i otvorenima. Knjiga dr. Micheli postaje doprinos čuvanju plodnosti duha i tijela.

Edvina Maras Karačić, spec. klin. cit., je ukazala na to kako se preko djece uči ljubiti onako kako nas Bog ljubi. Sa svakim novim djetetom se ljubav umnaža. Ističući brojne pothvate sposobne organizatorice, elokventne i komunikativne dr. Micheli, poput tridesetogodišnje organiziranje obiteljskih susreta u Zaostrogu i drugim mjestima, Karačić je ustvrdila kako autorica uspijeva pjesničkim očima promatrati svijet oko sebe i ustrajati u molitvi i pobožnosti. Tako iz ove knjige izvire ljubav prema Bogu i BD Mariji koje slavi u svojoj obitelji, na zaručničkim tečajevima, na Radio Mariji, u HKLD-u i u drugim prigodama. Karačić uočava kako se Micheli u knjizi pita zašto strah od najdragocjenijeg Božjeg dara: dara života. Odgovor joj se sam po sebi nameće: nema ljubavi. Ohrabruje svoje čitatelje da se u ljubavi i molitvi mogu nadići porođajne muke. Osnovna, pak, oznake ljubavi su sloboda i odgovornost. Dar života mora se štititi od začeća do prirodne smrti. Tako ova knjiga obiluje mudrošću i znanjem o čovjeku.

Predstavljanju knjige je prethodila misa koju je predvodio dr. fra Ante Bekavac, vikar Franjevačkog samostana u zagrebačkoj Dubravi. Na misi je pjevao zbor mladih. Mladi su animirali i krunicu koja je prethodila toj misi. Misi su se pridružile i redovnice grada Zagreba koje su na treću nedjelju došašća imale svoju duhovno obnovu. Posebna misna nakana je bila za pok. Antuna Švajgera i suprugu te članove Društva preminule u 2021. godini: Nikolu Mravunca, Jozu Mihaljevića, Dunju Bašić, Tomu Kovača, Mariju Gospodarić, Pavu Krmpotića, Maju Kunšt, Mirjam Lonza Babić, Biserku Baćani, Bernardicu Somođi, Stanka Ilčića, Zdenku Meštrovića, Ivana Vodopiju, Ljubomira Hotujca, Teraziju Marović, Ivu Kujundžića, Gordanu Kaić, Miroslava Bielena i Dubravku Lipovac. (Draženko Tomić)

Dr. Danijela De Micheli Vitturi je od srca zahvalila prof. dr. Danici Galešić Ljubanović na pozivu, fra Draženku na gostoprimstvu, prof. dr. Stipi Tadiću, dr. Luciji Murgić i dr. Edvini Maras Karačić na predstavljanju i svim ostalima koji su doprinijeli ovogodišnjoj proslavi blagdana Gospe Gvadalupske.

Cjelovita izlaganja s predstavljanja knjige 
Strah od rađanja dr. D. De Micheli Vitturi

Prof. dr. Stipe Tadić

Suvremeno društvo je društvo brzih promjena, mijena i obrata. Promjene se ne odnose samo na ono čime se čovjek služi i što mu služi; one se tiču i samoga čovjeka. U promjenama koje nas pogađaju u pitanje je doveden i sam čovjek; njegovo poimanje, njegov smisao i određenje. U pluralizmu mišljenja o tome tko je čovjek javno se promiču i nameću antropologije koje su donedavno bile govor uskog kruga osoba, odnosno ta su poimanja čovjeka nastala u ideološkim laboratorijima zapadne Europe, a zajedničko im je odbacivanja stoljetne kršćanske slike o čovjeku kao slici Božjoj. Još im je nešto zajedničko: duboki prijezir i mržnja prema čovjeku, koji je prema kršćanskom poimanju ne samo slika Božja nego i kruna cjelokupnog stvorenja. Suvremene antropologije, od one humanističko – znanstvene, scijentističke, preko liberalne i libretinske, pa do antropologije genderizma i feminizma, odvajaju čovjeka od njegova transcendentnog (Utemeljitelja!), utemeljenja i određenja te ga svode na biće koje je „loš evolucijski proizvod“ pa ga stoga treba poboljšati i popraviti. Ako, pak, treba čovjeka kao „loš evolucijski proizvod“ „poboljšati i popraviti“, trasiran je put koji izravno vodi u eugeniku, priznao to suvremeni čovjek ili ne. 

Razumije se da ni kršćansko poimanje čovjeka ne zaobilazi govor o potrebi da se čovjeka promijeni i popravi. No, u kršćanskoj viziji čovjeka to je uvijek poziv na metanoju (grč. μετάνοια: promjena shvaćanja, obraćenje!) obraćenje, odnosno poziv čovjeku da se (pri)sjeti istine o vlastitoj stvorenosti na Božju sliku i priliku, istine na kojoj se temelji ljudska veličina i dostojanstvo čovjeka. Čovjek je dakle, prema kršćanskoj antropologiji, a što je temeljno polazište ove knjige, imago et amicus Dei! Ta se pak činjenica (istina!) nalazi u temeljima onoga što se u suvremenom svijetu nazivamo „ljudska prava“. To (ljudsko) dostojanstvo, smatraju kršćani, čovjeku dolazi od Boga te mu ga nitko ne može niti oduzeti nit darovati; čovjek to dostojanstvo ima i/ili posjeduje svojim začećem, svojom temeljnom odrednicom biti-čovjekom. 

Nažalost, sintagma ljudska prava u suvremenom svijetu posvema se banalizira, sekularizira, profanira, ili da upotrijebimo još težu riječ, prostituira i često, nažalost, služi tzv. „nevladinim udrugama“ koje su obilno financirane od vlada (nevladinih!)udruga i/ili pak (anonimnih!?) centara moći globaliziranog svijeta. Tzv. „ljudska prava“, koja se nemilice krše svakodnevno u krše, postadoše flatus vocis (prazna riječ), ispražnjena sadržajem i služe (po)nekima samo kao riječ za ispiranje usta slatkorječivim i manipulativnim tr(a)žitljima ljudske naivnosti, lakovjernosti, točnije kazano, praznovjerja i manipulacije, ili jednom riječju – gluposti.

A što je s nerođenima i najbespomoćnijima u društvu koji se abortiraju već u majčinom krilu i nikada ne će dobiti pravo roditi se, stvarati, rasti, radovati se i plakati – živjeti. Znamo da su nerođena djeca od začeća još u rimskom pravu imala čak i pravo nasljedstva imovine (naravno pod pretpostavkom da se rode živi!). Jesmo li to mi, u odnosu na rimsku antiku napredovali i/ili regradirali u odnosu na ljudska prva. A volimo se hvaliti kako smo napredni i kako, eto, „živimo u XXI. stoljeću.

Obrana zapadne uljudbe počiva na obrani ljudskog prava na život, koje je temelj svih drugih ljudskih prava; potom prava na slobodu savjesti, uključujući slobodu vjeroispovijesti te na obranu obitelji, shvaćene kao naravne zajednice muškarca i žene, koja je temeljna jezgra društva. Upravo su to temeljni stupovi na kojima počiva svako zdravo društvo. A ova tri stupa danas su zanijekana i ugrožena. Borbom za prava žena na vlastito tijelo (pro-choice) zahtijeva se pravo na pobačaj, što brojne europske države i zakonski omogućiše. Može li se ozakoniti ono što je u sebi zlo i teška povrjeda moralnosti. Može naravno, ali nemojte reći da je to „pravo na izbor“ ili pitanje samo „ženine maternice“, jer je to u sebi duboko nemoralan čin. I nemojte pitati za cijenu koju suvremena zapadna uljudba plaća i mora platiti takovome „pravu“. Naime, ne mora biti moralno ono što je „ozakonjeno“ (doneseno dizanjem većine ruku u parlamentima, saborima, knesetima, sejmovima, skupštinama etc.) Zakonitost bi uvijek trebala proizlaziti iz legitimnosti, a ono što nije legitimno u sebi, ne može samim ozakonjenjem postati dobrim djelom. „Ja sam protiv abortusa, ali …“, često se čuje i od političara koji za sebe kažu da su vjernici i pripadnici kršćanske, katoličke vjeroispovijesti…. Uostalom, jedinstvena odluka naša četiri najveća medicinska fakulteta i njihovih najvećih autoriteta u tom pitanju da „život počinje od začeća…“ dostatno govorio početku života. A jednostavna je činjenica da će svaka normalna trudnoća, bez ikakovih „mehaničkih zahvata“ rezultirati rađanjem novoga života. Ne bih se želio i neću upuštati u ovu suptilnu problematiku, nego samo načelno (pro)pitati svakoga od nas jesmo li mi danas, da se poslužim riječima svetoga pape Ivana Pavla II., kultura života ili pak „kultura smrti“. Birajmo život a ne kulturu (iz)umiranja! Elige vitam – Biraj(mo) život!

Dr. sc. Lucija Murgić, spec. ob. med.

Poštovana i draga dr. De Micheli Vitturi! Prvo Vam želim čestitati na izdavanju knjige koja je zasigurno plod velikog rada – ne samo oko tiskanja i izdavanja, već prvo zbog svakodnevnog promišljanja, zatim bilježenja i pisanja „obiteljskih tema“, iz mjeseca u mjesec – kad ste bili inspirirani ALI i kad je bilo teže naći i razraditi prikladne obiteljske teme… I tako već godinama… Tim više što teme nisu neka teoretska razmatranja već proizlaze iz života žene koja radi kao liječnica u ambulanti obiteljske medicine, rađa i odgaja – s mužem – veliku obitelj, te pomaže drugima kroz obiteljsko savjetovalište i brojne druga aktivnosti.

Kroz to vrijeme živite svoju vjeru, živite obiteljske vrijednosti, te razumom, osjećajima i duhom istražujete kako živjeti Božji poziv u ljepoti ali i problemima obiteljskog života i svakodnevice.

Vaše trajno opredjeljenje za Život i Ljubav, te druge proizlazeće vrijednosti poput velikodušnosti, strpljivosti, marljivosti, zaista su motivirajuće i ohrabrujuće svima nama. 

Vaša knjiga, intrigantnog naslova „Strah od rađanja“ stavlja sam čin rađanja u jedan širi kontekst, promatrajući ono prije i ono poslije – od upoznavanja bračnog druga, hodanja i priprave za brak, do sakramentalnosti i Božjeg djelovanja unutar braka, začeća, trudnoće, rađanja, odgajanja… ali i tema poput očinstva, poziva na celibat i mnogih drugih konkretnih problema s kojima se obitelj susreće.

Obitelj je u knjizi prikazana iznutra i izvana, odozdo i odozgo. Iznutra jer i sama živite obiteljski život u punini te izvana, radeći kao liječnik obiteljske medicine i u obiteljskom savjetovalištu. Odozdo jer dobro poznajete svu težinu problema koje je pritišću ali i odozgo, jer promišljate kakvu je obitelj Bog zamislio, kakva ona može biti. To se vidi iz obilja biblijskih citata, posebno iz Evanđelja, te usporedbi i slika koje pretačete u obiteljske situacije i pozivajući se na tekstove Crkvenog učiteljstva poput Evangelium Vitae sv. Ivana Pavla ll te Amoris Letziae pape Franje.

U knjizi ima i puno pitanja. Poput, kako mi opraštamo drugima i koji su uvjeti? Gdje je pravi mir? Zar turistima ne treba misa? Što to za nas znači biti u Gospodinovoj službi? Gdje se zaustaviti? Na neke od tih pitanja odgovarate jasno ili ih razrađujete, razmatrate i istražujete dok na druge ne dajete odgovor. Zato jer ga nema. Odnosno, nema jednoznačnog odgovora. Nema gotovih rješenja za navedenu situaciju. Svatko od nas treba razmotriti svoju situaciju i pronaći svoje odgovore.

Dotakla bi se i fotografija iz knjige, koje premda crno-bijele, neke ne profesionalno napravljene i ne „fotošopirane“, već iz obiteljskog albuma, ukazuju na autentičnost riječi, te zrače vedrinom, radošću i ljepotom obiteljskih trenutaka.

Završavam izrekom koju sam čula od jedne majke brojne obitelji, gđe. Rose Postigo Pich, koja je rodila 18 djece ali je 3 umrlo u različitoj dobi, a prije nekoliko godina je umro i njezin suprug – „U velikim obiteljima tuga se dijeli a radost umnaža“.

Vjerujem da je Vaša knjiga veliki doprinos čuvanju plodnosti tijela i duha – kako sama kažete negdje u tekstu, a meni ne preostaje nego Vam još jednom zahvaliti, čestitati te se uteći zagovoru naše Gospe kojoj se i Vi u tekstu neprestano utječete. 

Edvina Maras Karačić, spec. klin. cit.

Hvaljen Isus i Marija! Dobra večer svima! Zahvaljujem dr. Danijeli De Micheli Vitturi na ukazanom povjerenju i pozivu za predstavljanje njezine knjige „Strah od rađanja“ (zbirke obiteljskih tema koje je objavila u časopisu „Marija“, od siječnja 2015. do ljetnog trobroja 2019.).

Dr. Danijelu sam upoznala prije mnogo godina kada sam postala član Hrvatskog katoličkog liječničkog društva (HKLD). Već tada jako me se dojmila kao svestrana osoba, liječnica, a napose kao majka osmero djece,… Postala mi je primjer, uzor da i netko tko ima zahtjevnu struku kao što je to liječnička profesija, može uz otvorenost životu, Božju pomoć i predanje Bogu imati brojniju obitelj, više djece,…

Djeca nisu teret, već Božji dar, preko kojih Bog nas oplemenjuje i preko njih u suradnji s Bogom učimo se strpljivosti, prilagodljivosti, organizaciji, požrtvovnosti, sebedarju, učimo ljubiti kako nas Bog ljubi,… Kako nam djeca rastu i mi rastemo u vjeri i pouzdanju u Gospodina,… Sa svakim djetetom naša se ljubav umnožava, raste,…

Sa dr. Danijelom i pojedinim članovima njezine velike obitelji imala sam prilike bolje se upoznati kod raznih prigoda u organizaciji HKLD-a, kao što su bile duhovne obnove na Krasnom, proslave blagdana sv. Luke, godišnje i izborne skupštine, izleti, ali i na obiteljskim susretima koje je organizirala sama dr. De Micheli Vitturi i to više godina u franjevačkim samostanima u Zaostrogu ili u mjestu Kraj na otoku Pašmanu. Također, više nas je puta posjetila u našem skromnom domu u Zagrebu i uz podršku i ohrabrenje radosno pratila rast naše obitelji.

Ona pjesnički promatra prirodu i događaje oko sebe te u svijetu prepoznaje Gospodina. Vješto proniče dušu čovjekovu, vrlo je društvena, elokventna i svojim organizacijskim sposobnostima okuplja ljude k sebi i bliže Gospodinu. Bog joj je na prvom mjestu i Njemu svakodnevno pristupa redovitim susretima u sv. misi i primanju sv. pričesti, a dan joj ne prođe da se ne uteče zagovoru Blažene Djevice Marije, naše nebeske Majke, u molitvi Anđeo Gospodnji i molitvi krunice. 

U ovoj knjizi osjeća se njezina velika ljubav prema Gospodinu i prema Gospi. Svaki njezin dan i susret prožet je promišljanjem o Bogu, iščitavanjem Božje volje. Ona Gospodina slavi u svojoj obitelji, svojim primjerom otvorenosti životu, u svom radu sa obiteljima u Savjetovalištu za obitelji, poučavanjem o metodama prirodnog planiranja obitelji,… Ona Gospodina slavi čitanjem Božje riječi, pjevanjem u crkvenim zborovima, svjedočenjem na zaručničkim tečajevima, u svom radu kao liječnica gdje posebnu brigu pruža za tjelesno zdravlje svećenika, kao voditeljica radio emisije na Radio Mariji, sudjelovanjem na Obiteljskim ljetnim školama te svojim spisateljskim umijećem…

Svoja promišljanja te dio svog bogatog životnog iskustva kao kćeri, supruge, majke, bake, liječnice, sestre u Kristu pretočila je u radove koji su sakupljeni u ovoj nadahnutoj knjizi.

Što je to strah od rađanja? Zbog čega se ne rađa? – pita se autorica i odgovara: 

„Zbog straha od boli, neimaštine, osobnoga komoditeta, skučenoga prostora, nedostatka strpljenja, ljubavi, zabrinutosti za sutra.“ I naše bake mnogo toga materijalnog nisu imale, ali ipak su rađale. Navodi: „ Rađale su i sa strahom, strepnjom, zebnjom, zabrinutošću, ali odgovorno i zauzeto za život.“ „Zahvaljujući njima, danas postojimo na ovoj našoj zemlji zagledani u nebo i ištemo hrabrosti i snage za nova rađanja odozdo i odozgor.“

„Jedno i drugo rađanje (odozdo i odozgor) isprepliću se. Rađanjem odozgor otvara se prostor povjerenju i okrenutosti jedno prema drugom, primaju se darovi Duha Svetoga po kojima bivamo snažniji, odgovorni i zauzeti za vrednovanje života, najdragocjenijega Božjeg dara koje dobiva prioritet na ljestvici vrednota.“

Na drugom mjestu u knjizi autorica se pita: „Zašto onda strah od najdragocjenijega Božjeg dara, dara života? Vrlo jednostavno – zato jer nema ljubavi.“ „Zato jer ne prihvaćamo ni život, ni Božji poziv kao dar koji se prima s povjerenjem od Darovatelja života.“

Poruka knjige je – „ne bojmo se rađanja, ne bojmo se roditi nanovo odozgor, nebojmo se promjena koje doprinose rađanju novoga čovjeka odozdo i odozgor, sposobnoga moliti, voljeti, roditi se i oprostiti.“ U ovom kontekstu spomenula bih i svoja iskustva sa rađanjem. Bojimo se novoga, nečega što još nismo prošli, neizvjesnosti, boli – tako je meni bilo pri prvom porodu. No u ljubavi i molitvi prebrodila sam porođajne muke te smo suprug i ja bili obasjani radošću rođenja našeg prvog djeteta. U pripremama za porode, u prevladavanju straha od rađanja odozdo, od rađanja djece pomogli su mi savjeti i upute iz knjižice „Duhovni pristup rađanju“ autorice Kelly J. Townsend koja kao i dr. De Micheli Vitturi u svojoj knjizi usmjerava pažnju na Milosrdnog Gospodina. Kroz duboku meditativnu molitvu Bogu, razmatrajući Božju riječ, kroz radosno iščekivanje i molitvu punu ljubavi prama djetetu koje rađamo, uz potpuno predanje sebe, svog tijela Gospodinu koji nas je sazdao tako čudesno, kad postanemo sposobni sa zahvalnošću i radošću primati svaku bol koja nas vodi bliže trenutku rođenja našeg djeteta, uronjeni u Božju ljubav i ljubeći potpuno, sam čin rađanja postaje predivno iskustvo! Žrtva i boli krune se radošću novoga života! I tada sa zahvalnošću kličemo Gospodinu: Svemogući Bože, neizmjerna Ti hvala na prekrasnom daru ljubavi, na novom životu! Hvala Ti na daru rađanja! 

Ljubav izgoni strah! Straha u ljubavi nema. Kad poteškoće i boli prihvaćamo s ljubavlju i povjerenjem u Boga, bol se smanjuje, Gospodin nam daje snagu za život, kako kaže prorok Izaija (40,31): „Ali onima što se u Gospodina uzdaju, snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ Ili kako pjevamo u pjesmi: „Jer Gospodin je moja snaga, moja pjesma, moj mir, On je Bog i Spasitelj, u Njegs se uzdam, ne bojim se!“

Autorica navodi: „Osnovna obilježja ljubavi jesu sloboda i odgovornost, a do njih se dolazi svjesnom privolom. Sloboda i odgovornost daju svrhu i smisao roditeljskom odgoju koji ima cilj osposobiti djecu za ljubav.“

„Odgajati se uči.“ „Dosljednost traži prilagodbu i originalan osobni pristup.“

 „U životu je važno prepoznati Božju volju kada nije onako kako smo mi zamislili i kada nije baš po našoj volji.“ „Sposobnost mijenjanja nabolje izlazak je iz vlastitoga zamišljenoga začaranog kruga. Duboka vjera i pouzdanje u Gospodina uvijek donose plodnost.“

Život je najveće dobro koje treba braniti i štititi od začeća do prirodne smrti, prema kojem treba imati poštovanje kao prema Božjem djetetu. Trudnoća nije bolest, već dar. Bitno je prihvaćati sebe kao dar, život kao dar, djecu kao dar,… te u suradnji sa Gospodinom surađivati u brzi za djecu, za obitelj,…

Obitelj je kao Crkva u malom kad u njoj život teče u suradnji sa Gospodinom. Supružnici, muškarac i žena zajedno tvore Božju sliku. Muž + Žena + Bog = TROJSTVO U JEDINSTVU. Muž i žena su različiti, međutim njihove različitosti se ne poništavaju već nadopunjuju i prožimaju. 

Obitelj je gnijezdo gdje pojedini članovi smiju biti to što jesu, bez maski, i slabi i nesavršeni, svjesni svoje malenkosti i grešnosti, osjećaju se prihvaćenima i voljenima – ljubljenima jer su djeca Božja, jer su dar jedno drugima. I ta svijest o prihvaćenosti i ljubljenosti daje nam snage za rast u vrlinama, za obraćenje i rast u odgovornosti. Ključno u funkcioniranju obitelji je i međusobno opraštanje. 

Život nije lak, rađanje nije lako. Ono zahtjeva spremnost na žrtvu i za prihvaćanje i onoga što ne očekujemo, kao npr. rađanje i prihvaćanje djeteta sa posebnim potrebama. Život kršćanina je put posut trnjem,… 

Navodim: „A naša nebeska Majka Marija kao prava majka uči nas da bez molitve i rada, posta i pokore, kajanja i obraćenja, duhovnih i tjelesnih djela milosrđa, nema ni plodnoga kršćanskog života.“ 

Ova knjiga toliko obiluje mudrošću i znanjem, nadahnuta Duhom Svetim, tečno opisuje i dotiče se života od začeća do prirodne smrti,… sve faze čovjekovog odrastanja u krilu obitelji – Crkve u malom. Stoga ostavljam čitateljima da zarone u ovu riznicu duhovnog i obiteljskog štiva, prekrasnih promišljanja o Ljubavi pisanoj velikim slovom. 

I na kraju citiram dr. Danijelu: „Majko Marijo, budi nam zvijezda vodilja u burama i olujama u vremenima koja su pred nama. Umnoži našu vjeru, učrvrsti ufanje i daj nam ljubavi po kojoj nestaje strah od rađanja, strah od braka i strah od života posvećena Bogu.“