02 velj Dan života proslavljen u grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda

Dan života proslavljen je u nedjelju, 3. veljače 2019. godine u grkokatoličkoj konkatedrali sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Svetoj misi prisustvovali su članovi Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, a nakon mise bio je blagoslov grla.

Dan života se u Hrvatskoj obilježava od 1996. godine,  kad je Hrvatska biskupska konferencija (HBK) za obilježavanje Dana života odredila prvu nedjelju u veljači. HBK je donijela tu odluku na poticaj sv. Ivana Pavla II koji je u svojoj enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. Godine predložio godišnje obilježavanje Dana života. Sretni smo što svojim skromnim radom svi zajedno pridonosimo kulturi života u sredinama gdje živimo i radimo. Neka nam za to bude poticaj ovogodišnja poruka za Dan života biskupa Mate Uzinića, predsjednika Vijeća HBK za život i obitelj, koji nas poziva na odgoj vlastite savjesti i život po glasu te savjesti kao i za zalaganje da priziv savjesti ostane neupitna civilizacijska i demokratska tekovina koja se ne smije dovesti u pitanje.

Poruka za Dan života 2019. predsjednika Vijeća za život i obitelj HBK dubrovačkog biskupa Mate Uzinića

Suvremeni čovjek suočen je sa sve brojnijim i složenijim moralnim dvojbama, a osobito onima koje se tiču ljudskoga života u njegovim najosjetljivijim razdobljima. Kako bi mogao ispravno djelovati, svakom je čovjeku darovana savjest koja mu služi kao moralni orijentir. Čovjekova osobna savjest treba biti usklađena s naravnim i Božjim zakonima koji su ucijepljeni u samu njegovu bit.

Savjest je Božji dar čovjeku, njegova najskrovitija jezgra i svetište u kojemu je on sam s Bogom, čiji mu glas odzvanja u nutrini (usp. Gaudium et spes 16). Ona predstavlja onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako ga se sam ne odrekne. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s Istinom i onda kada je želi izbjeći (usp. Fuček I., Osoba i savjest, str. 167). Savjest je glas koji čovjeka uvijek poziva »da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo« (Gaudium et spes 16). Svatko je, bez obzira, bio vjernik ili ne, dužan slijediti taj glas moralnog imperativa koji odzvanja u njemu. Vjernik kršćanin je dužan to i više, jer orijentir i korektiv svoje savjesti pronalazi u osobi Isusa Krista i svjetlu njegovoga zakona ljubavi sažetog u dvjema zapovijedima ljubavi (usp. Mt 22,34-40; Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28).

Svjedoci smo da se nad suvremenim čovjekom na različite načine provodi sustavno utišavanje glasa savjesti, sve do njezinoga otupljivanja i potpunog umrtvljenja.

Pravnim se propisima pokušava stvoriti neku umjetnu savjest kojom se nastoji opravdati grijeh protiv temeljnog zakona ljubavi. Pravni propisi tako postaju svojevrsni nadomjestak ispravnog osobnog suda savjesti o dobru i zlu. Jedan od načina gušenja glasa savjesti je i smišljeni jezični inženjering kojim se prikriva prava istina. Ljude se dovodi u zabludu manipulativnim i paradoksalnim pojmovima, tako da im se čini da ono što krivo rade uopće nije protivno savjesti.

Također, u posljednje vrijeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s njihovom savješću.

Svjesno se ignorira činjenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne kolektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacijski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primjerice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eutanaziji (usp. KKC 2270 – 2279).

Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioetičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovima, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvjetljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljudskoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život.

Podsjećamo i na potrebu cjeloživotnog odgoja savjesti. Svaki čovjek to može činiti držeći se takozvanog zlatnog pravila koje kaže: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!«, odnosno »Sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni i vi njima!« Kao kršćani svoju savjest ćemo odgajati imajući pred očima Isusa Krista i računajući na vodstvo Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu (usp. Iv 16,13). Ispravno odgojenom savješću udaljavamo se od slijepe samovolje i nastojimo se prilagoditi objektivnim moralnim normama. Time sprečavamo i sve one negativne posljedice koje neminovno zahvaćaju pojedinca i čitavo društvo kad nisu usklađeni sa spomenutim normama. Uz odgoj vlastite savjesti imamo obvezu i drugima pomoći u odgoju i oblikovanju savjesti. Ponajprije je to zadaća kršćanskih roditelja, u odnosu na njihovu djecu, ali i svih drugih koji sudjeluju u odgojnom procesu. Nadalje, kao katolici pozvani smo i svakodnevno ispitivati svoju savjest te redovito pristupati sakramentu pokore. Na ispit savjesti, kao sredstvu njezinoga odgoja, potiče nas i papa Franjo ističući: »Isus nas poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, napuštajući kompromise sa zlom… Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas« (Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 28. 02. 2016.).

Obilježavanje Dana života svima nam je prigoda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, djelom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nerođenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba?

U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena – majka i muškarac – otac koji su za njega najodgovorniji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugrožavaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac, »najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati »svojinom« drugoga ljudskog bića (usp. Amoris laetitia 83).

O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelovanjem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju savjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rodbine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva.

Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće.

Obraćenje na koje nas Krist poziva, a govor o savjesti je uvijek poziv na obraćenje, sastoji se u tome da činimo djela milosrđa, osobito najmanjima među nama (usp. Mt 25,40). Stoga nastojmo iz dana u dan odgajati našu osobnu savjest u svjetlu zakona ljubavi koji nas potiče da gladne hranimo, žedne pojimo, strance primamo, gole odijevamo, a bolesnike i zatvorenike pohodimo, jer ćemo upravo po tom kriteriju biti na kraju vremena prosuđivani (usp. Gaudete et exsultate 95).

Naposljetku, slušajući glas savjesti pozivamo sve da nam se pridruže u protivljenju donošenju zakona koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nerođene djece, tih najnevinijih i najnezaštićenijih članova ljudske obitelji, jednako kao i onih koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nemoćnih, bolesnih ili starih članova našega društva.

No, svjesni smo da nije dovoljno samo se usprotiviti nego je potrebno, pojedinačno i zajedno, učiniti sve što je u našoj moći, počevši od ustrajne molitve i svjedočanstva života, u cilju promjene društvene svijesti kako bi se stvorili zakonski i svi drugi preduvjeti za zaštitu ljudskoga života u svim njegovim fazama od začeća do naravne smrti. To će biti naš doprinos čovječnijem i pravednijem društvu.

Neka nam u tome pomogne Majka Božja koja je najsavršenije slijedila zakon ljubavi donijevši Ljubav na svijet, prateći je, preko smrti na križu, sve do slave uskrsnuća.

U Zagrebu, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 2019.

✠ Mate Uzinić,
dubrovački biskup
predsjednik Vijeća za život i obitelj HBK

(Preneseno sa https://ika.hkm.hr/novosti/savjest-u-svjetlu-zakona-ljubavi/)

Grkokatolici i rimokatolici jedna vjera

Mnogi ljudi ne znaju što su i tko su grkokatolici. Kad vide kako grkokatolici u svojim crkvama pjevaju, kako se križaju, misle da je to neka druga vjera, da su pravoslavni. To neznanje i nerazumijevanje grkokatolike ponižava, pa često zbog toga ne vole o svome obredu govoriti. Kao da se stide, a zapravo bi trebali biti ponosni. I cijeli naš narod i cijela naša Crkva u Hrvatskoj treba biti ponosna što ima u svojoj sredini to bogatstvo baštine istočnoga kršćanstva što ga nose i čuvaju grkokatolici.

Prava je šteta što se u svim rimokatoličkim crkvama i na vjeronauku ne tumači tko su grkokatolici. Od toga bi ne samo imali velike koristi grkokatolici, nego bi i rimokatolici tako lakše i jednostavnije upoznali svoju vjeru, odnosno svoj obred i naučili razlikovati što je u vjeri od Boga pa se nikad ne smije promijeniti, a što je od ljudi pa se može mijenjati i različito razvijati. Tko misli da je u Crkvi sve isto i jednako važno: i nauka o Trojedinom Bogu i koliko svijeća mora gorjeti na oltaru, taj ne dopušta da se u Crkvi bilo što promijeni.

Crkva je živo biće, živo otajstveno Tijelo Kristovo, a živo tijelo raste, razvija se, presvlači se prema klimi i običajima. Tako se živa Kristova Crkva od samoga početka razvijala i mijenjala i to na različite načine. Ono što je u Crkvi glavno ostalo je uvijek isto, a njezina se vanjština mijenja.
Tako grkokatolici i rimokatolici su katolici u dva izvanjska oblika; kao dvije narodne nošnje u istom narodu.

Od samog početka kršćanstvo se počelo razvijati na dva bitno različita načina. Ono što im je Isus predao apostoli su posijali po različitim dijelovima svijeta. Isto sjeme na drugačijoj njivi donosi i drugačiji plod. Tako je sjeme kršćanstva drugačije izniklo i procvalo na Zapadu, a drugačije na Istoku. Na Istoku pojavilo se kršćanstvo grčkoga jezika i grčkih običaja, na Zapadu su jezik i običaji bili latinski.

Od početka su se kršćanski Istok i Zapad razlikovali u pjevanju, odijevanju, slikanju svetih slika i gradnji crkava. Također u manjim crkvenim zakonima. Budući da su apostoli odmah nakon Isusa za kršćane iz poganstva ukinuli sve stare židovske blagdane, a nove blagdane još nisu počeli uvoditi, kršćani su samo služili mise nedjeljom i posebno slavili dane Isusove smrti i uskrsnuća. Drugih blagdana u prvim stoljećima nije bilo. Stoga su poslije pojedine kršćanske zajednice po svijetu počele uvoditi različite nove blagdane i postove, svaka prema svome ukusu i svojim potrebama.

Isus je odredio da se misa služi tako da se nad kruhom i vinom izgovaraju riječi pretvorbe i da se zatim vjernici pričeste. Jasno je da su kršćani kasnije tu jezgru svete mise uresili i proširili različitim pjesmama, molitvama i čitanjima iz Biblije. Sigurno je i to da su to činili prema svom ukusu i prema svojim običajima. Tako su se razvili različiti načini slavljenja mise, a s vremenom su tako nastali različiti obredi. Obred nije ništa drugo nego skup običaja, načina i propisa kako se u pojedinom dijelu kršćanstva slave blagdani, dijele sakramenti, ureduje život crkvene zajednice i tumači riječ Božja.

Trebamo znati što je u vjeri glavno, što mora kod svih kršćana biti isto. To je ono što je Isus odredio, objavio i predao apostolima.
To je: ista vjera, isti sakramenti i ista zajednica.
Ista vjera: znači da svi kršćani vjeruju iste vjerske istine, da imaju isto Vjerovanje. Isti sakramenti: to su svih sedam sakramenata koji su vidljivi znakovi nevidljivog djelovanja Duha Svetoga.
Ista zajednica: znači da su sve crkvene zajednice po svijetu preko svojih biskupa međusobno povezane i sve zajedno povezane s rimskim biskupom nasljednikom sv. Petra, kojega zovemo papa. Kad sve to znamo, onda je lako ustanoviti da su rimokatolici i grkokatolici jedna te ista vjera.
Jedni i drugi u misi mole isto Vjerovanje, na vjeronauku uče iste vjerske istine, jednako se ispovijedaju i dobivaju odrješenje.
Njihovi biskupi isto kao i rimokatolički posjeduju svu onu vlast i službu koju je Isus dao svojim apostolima. Grkokatoličke biskupe imenuje isti rimski papa koji imenuje i rimokatoličke biskupe. Budući da su grkokatolički biskupi u potpunom jedinstvu s rimskim papom, očito je da svi grkokatolici pripadaju Katoličkoj crkvi.

Nema nikakve zapreke za zajedničko slavljenje sakramenata i za suživot rimokatolika i grkokatolika. Oni se slobodno jedni kod drugih ispovijedaju i pričešćuju i slobodno se međusobno žene i udaju. Redovito kod takovih mješovitih katoličkih ženidbi mladenka prima obred svoga muža, kako bi mogla slaviti Euharistiju i sve blagdane zajedno sa svojom novom obitelji.

Napokon treba spomenuti u čemu se ta dva obreda iste vjere izvana razlikuju, tako da ta razlika mnoge dovodi u zabludu. Razlike, kako rekosmo, nema ni u vjeri, ni u sakramentima, ni u crkvenom zajedništvu. Međutim, grkokatolici se križaju s tri prsta, isto kao i pravoslavni vjernici. Povijest pokazuje da su se i rimokatolici na Zapadu sve do 13. stoljeća tako križali. Papa priznaje i cijeni oba načina križanja s tri ili pet prstiju. Križanje s tri prsta svakome govori ovo: tko se tako križa vjeruje da je jedan Bog u tri božanske osobe, a Isus je pravi Bog i pravi čovjek. Zacijelo su se u vrijeme naših hrvatskih kneževa i kraljeva svi Hrvati, i bizantskog i rimskog obreda, križali s tri prsta. Stoga je pravo neznanje, znak nepoznavanja vjere i povijesti, kad se kaže nekome koji se prekriži s tri prsta, da se Hrvati tako ne križaju.

Među vidljivim razlikama također je razlika pričesnog kruha. Rimokatolici slave Euharistiju beskvasnim, a grkokatolici kvasnim kruhom. U oba slučaja to je pravi, pečeni pšenični kruh; u oba slučaja on se pretvara u pravo Tijelo Kristovo, što izričito priznaje i vrhovni učitefj vjere, rimski papa. Na Istoku kroz sva stoljeća sačuvao se starodrevni običaj da se svi vjernici, a ne samo svećenik, pričešćuju pod prilikama kruha i vina. Na Zapadu se uveo običaj da se vjernicima u pričesti daje samo Tijelo Kristovo pod prilikom kruha, a Krv Kristovu pod prilikama vina uzimaju samo svećenici.

Napokon, velika vidljiva razlika između rimokatolika i grkokatolika je u tome što kod grkokatolika mogu postati svećenici ne samo oni koji su se prije svećeničkog redenja dobrovoljno odrekli ženidbe, nego također koji su već oženjeni.
Tko je jednom zaređen za svećenika, ne može se više oženiti; bilo da je zaređen neoženjen, bilo da je poslije postao udovac. Također biskup može postati samo onaj koji je neoženjen. U prva vremena Crkve i biskupi su mogli biti oženjeni. Negdje u 7. stoljeću na Istoku je određeno da biskup mora biti neoženjen, a svećenik da se više ne može ženiti, ali da može biti oženjen ako se oženio prije ređenja. Na Zapadu je bilo više odluka o tzv. celibatu, a od 12. stoljeća je određeno da za svećenike i đakone vrijedi isti zakon kao za biskupe. Rimski papa priznaje Istočnoj Crkvi to starinsko pravo da može uzimati za svećenika oženjene muškarce. Svaki grkokatolički bogoslov prije ređenja slobodno odluči hoće li se ženiti ili će postati svećenik ne oženivši se i tako do smrti ostati neoženjen.

Trebalo bi još govoriti o razlici crkvenog graditeljstva. Naši grkokatolici, gdje god je to moguće, još drže starinski običaj da je u crkvi prostor za vjernike odijeljen od svetišta pregradom koja se zove ikonostas. Moglo bi se reći da je to pričesna ograda koja je porasla do stropa i na kojoj su poredane svete slike iz Starog i Novog zavjeta. Te su slike služile kao zorni katekizam za nepismene, nešto kao danas televizor. Po slikama koje se grčki zovu “ikone” cijela se ta pregrada zove “ikonostas”. Gradnja crkvi je obično u bizantskom stilu. Ovaj stil ima tri karakteristične oznake: grčki križ u tlocrtu, kupolu i mozaik. Grčkim križem nazivamo onaj križ kojemu su sva četiri kraka jednaka. U Križevačkoj biskupiji lijep je primjerak bizantske centralne građevine zavjetna crkva Navještenja Marijina u Pribiću.

Grkokatolici ili katolici istočnoga obreda zapravo su se u Crkvi predstavili poslije raskola, tj. 1054. godine. Zašto? Zato da svjedoče jednu Crkvu ne priznavajući raskol. Grkokatolici se nisu poveli za Focijem, već su ostali vjerni jednoj katoličkoj Crkvi. Svečanu izjavu kako su jedno sa Svetim Ocem nazivaju UNIJOM. Izjava – unija, javno je očitovanje prave vjere u dva obreda.

Katolici istočnog obreda (grkokatolici) i katolici zapadnog obreda (rimokatolici) u velikoj su obitelji Crkve. Oni su kao dvije sestre ili dva brata koji se razlikuju licem, načinom odijevanja, običajima i ukusima, ali su vjerna braća, djeca iste obitelji, sustolnici istoga stola.

Preneseno sa https://www.krizevci.net/hr/html/grkokatolici1.html

Prof.dr.sc. Danica Galešić Ljubanović, predsjednica HKLD-a „Branimir Richter“ Zagreb

foto prim.dr Ivan Barišić