Članovi HKLD-a po peti put na proslavi svetkovine u Kuzmincu

Svečanom koncelebriranom svetom misom svoje nebeske zaštitnike proslavila je župa Kuzminec te članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva (HKLD)

Procesiju i euharistijsko slavlje predvodio je biskup varaždinski mons. Bože Radoš u zajedništvu sa mons. Josipom Đurkanom, počasnim kanonikom Čazmansko-varaždinskog zbornog kaptola; duhovnicima Hrvatskog katoličkog liječničkog društva: duhovnikom Podružnice Branimir Richter Zagreb doc. dr. sc. Draženkom Tomićem te duhovnikom Podružnice Koprivnica vlč. Davorom Šumandlom. Koncelebrirali su: vlč. Marko Rac, župnik đurđevački, vlč. Silvijo Košćak, župnik legradski, vlč. Mihael Čavlek, župnik oštrički, vlč. Marko Domiter, biskupov tajnik, te vlč. Igor Radašić, župnik kuzminečki.

U Kuzminec su i ove godine po peti, jubilarni put hodočastili liječnici, ljekarnici, biokemičar i ostali djelatnici posvećeni medicini Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, predvođeni predsjednicom Podružnice Branimir Richter Zagreb prof. dr. sc. Danicom Galešić Ljubanović, predsjednicom Sekcije farmaceuta i medicinskih biokemičara HKLD-a mag. pharm. Jasnom Ćurić i tajnicom Podružnice Branimir Richter Zagreb mag. pharm. Andreom Koščec. Hodočastili su i članovi odbora Sekcije farmaceuta i medicinskih biokemičara HKLD-a: mag. pharm. Ivana Andabaka, dip. ing. med. biok. Josipa Juričev Sudac, mag. pharm. Krešo Morić. Zatim, predsjednica Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara dipl. med. tchn. Slavica Janković, regionalna kordinatorica dalmatinskih podružnica HKLD-a dr. med. Danijela De Micheli Vitturi iz Splita, dok je koprivničku podružnicu predvodila predsjednica Danijela Glavosek, dr.med.dent.

Nazočio je i načelnik općine Rasinja gdin. Danimir Kolman, sa ravnateljem Osnovne škole Rasinja gdinom. Krunoslavom Belajem.

Na početku euharistijskog slavlja biskup Bože Radoš svima je uputio riječi pozdrava, a župljanima i članovima HKLD-a čestitao je dan njihovih zagovornika i zaštitnika.

U svojoj homiliji, biskup Bože Radoš osvrnuo se na odlomak iz evanđelja (Mk 5,21-43) koji govori o liječenju, te je odmah na početku postavio pitanje: "Koji je to put nas kršćana, nas ljudi, koji želimo doći zdravi i sjesti za stol Gospodnji?"

Napominjući kako je "Bog koji liječi" stalna tema u Svetome pismu, te da je već u Starom zavjetu, Bog viđen kao spasitelj, viđen kao onaj koji će izliječiti svaku ranu. Prisjetio se i starozavjetnih proroka i njihovih riječi: Oni koji ne vide, oni će progledati, oni koji ne čuju, oni će početi slušati riječ Božju. Oni koji ne mogu govoriti, progovorit će, oni koji su uzeti, oni će biti podignuti i počet će hoditi za Mesijom.

Biskup je nastavio kako i evanđelisti Isusa, vide kao liječnika, predstavljaju ga kao liječnika duše i tijela. I kako sam (Isus) kaže u nekoliko zgoda, da je došao izliječiti one koji su bolesni. Kako sam sebe doživljava kao liječnik kojega su potrebni bolesnici. Nisu potrebni zdravi liječnika, nego bolesni. Lijepo je vidjeti da evanđelisti vide bolest, ne kao jednu tek fizičku manu, nedostatak čovjeka, nego kao jedno saginjanje čovjeka, jedno priginjanje čovjeka, koji je izgubio svoje dostojanstvo, u kojemu je narušena slika Božja u njemu. Ozdravljenje znači: podići čovjeka, da može hoditi, da može govoriti, razgovarati, da može vidjeti druge. Znači: čovjeka tako podići, proljepšati mu lice, dati mu zdravo lice, da se vrati ona izvorna slika Božja u čovjeku. Da svaki onaj koji pomaže, liječi čovjeka, on pomaže da čovjek bude izvorna slika Božja. I svaki liječnik je na tome tragu da izradi sliku Božju. Svi smo mi slika Božja, a bolest, na ovaj ili onaj način, narušava izvornu sliku Božju.

Liječenje kao povratak u kuću Očevu, povratak prave Očeve slike, odnosno slike djeteta koje tako naliči na Oca, da ga može pogledati u lice, da može uživati u ljepoti Božjoj, a onda i u ljepoti svakoga čovjeka. Zatim se odmah zapitao: "Šta nam to On govori u svojim dodirima sa bolesnicima?", te protumačio:

Prije svega kaže da nema bolesti koja je stigmatizirana, a bolesti u njegovom vremenu, koje nose jedan težak teret su bolesti opsjednuća, bolesti gube. To su bolesti koje se prenose, to su bolesti gdje netko može zaraziti druge ljude. Već na početku kaže: "Da, svaka bolest je bolest.", ne želi ih izdvajati iz ljudi, i prema svakoj pristupa tako da se želi suočiti s njom. Nema bolesti koja će čovjeku narušiti njegov život među ljudima tako da mora osjetiti stid. Danas živimo u svijetu u kojemu nas prati bolest, zarazna bolest. I oni koji su bolesni često puta su viđeni kao ljudi koji su stigmatizirani. Mnogi će kazati da im je bilo teže podnositi poglede ljudi, susjeda, prijatelja, onih s kojima žive, nego samo iskustvo bolesti. Isus jednostavno nema taj pogled, svaki bolesnik je onaj koji u sebi ima dostojanstvo. To je jedna druga karakteristika Isusa-liječnika. On uvijek pristupa osobi s punim dostojanstvom, često ga podiže na svoju razinu, da ga može pogledati u oči, da ga može izlječiti. Ne vidi ga kao nekoga koji je niže vrijedan, koji je manje vrijedan, jer je bolestan. Često puta bolest dovede čovjeka u takvo stanje, da se osjeti da je manje važan, manje vrijedan, da je narušeno njegovo ljudsko dostojanstvo. Da, svi mi trebamo gledati prema bolesnicima tako da u taj njihov pogled, uvijek vratimo dostojanstvo.

Imamo danas pred sobom dva primjera kako Isus liječi. Prvi je primjer, gdje jedan nadstojnik sinagoge, koji je sigurno u sinagogi slušao Isusa kako lijepo govori, osjetio da Isus ima snažnu riječ, da njegova riječ liječi. On je osjetio da njegova riječ dodiruje ono što je ranjeno u čovjeku i da to zacijeli. I zato ga poziva: "Kćerkica mi je na umoru. Dođi, stavi ruku na nju." Sigurno je mogao Isusu ispričati: puno je ruku bilo na mojoj kćerkici. Svi koji su imali snažnu energiju stavljali su ruku na nju. Stavljao je otac, majka. Stavljali su možda i poljubac na to ranjeno mjesto, da je podignu, ali nisu to mogli učiniti. Isusove su pak riječi nošene snagom ljubavi koja može liječiti. Ona je snažna, moćna tako vjeruje ovaj nadstojnik sinagoge. Zato poziva Isusa: "Dođi, stavi ruku na nju." Da ozdravi, da se podigne. Ona ima dvanaest godina, tek je započela život i radost je u mojoj kući, i u mojoj obitelji. Ako ona nestane, nestat će radosti, osmijeha, života. Sve što ima, to je kćerka za njega. Isus to osjeća. Isusu čovjek nikada nije dovoljan. Bolest nije nešto tek usputno. On zna kako bolest, kako smrt, zna istrgnuti čovjeka i poremetiti ljudske odnose. Zna biti tako ranjiva da rani za cijelo vrijeme. Neke rane u životu nikada ne mogu biti zalječene. Kada majka izgubi dijete, kažu da se nikada ne može ta rana zalječiti. Ona živi s tom ranom, i ne može biti bez nje, stalno se vraća natrag. Nema dana da ne misli na nju, jer je poremećen neki red. Isus razumije i kaže: "Samo vjeruj." Vjeruj da to mogu učiniti, vjeruj da sam nošen snagom koja dolazi od Boga. Snagom onoga koji je prvi svojim "dodirom" podigao čovjeka. Imamo u Bibliji, na početku, kako Bog stvara čovjeka. Daje mu život kada ga dodirne. Tamo gdje je život narušen, gdje je ima smrti, potreban je ponovno Božji dodir, Božja snaga da bi čovjek postao živo biće, da bi oživio.

I na tom putu se događa, u tom jednom intermecu, još jedno čudo. Jedna žena koja se stidi svoje bolesti. Ima bolest krvarenja. Sve je poduzela da se riješi taj problem. Ali jednostavno nitko nije imao snagu i moć da je izliječi. Ide prema njemu. Uvjerena je, ako se samo dodirne njegovih haljina, bit ću ozdravljena. I ovdje je jedan "dodir". Liječnici bi mogli danas izići ovdje i kazati koliko bolesnik žudi za ljudskim dodirom. Najčešće su ostavljeni sami u svojoj bolesti, i osjećaju tu distanciranost. Potreban im je dodir ljudi, potrebna im je ljudska blizina. Potreban je osjećaj topline, krvi koja teče iz drugoga života da bi mogli oživjeti. Ova žena želi dodirnuti Isusa, da osjeti tu toplinu koja teče iz njega, tu snagu koja teče iz njega. I zaista, dira ga po njegovim haljinama. Haljine su uvijek simbol moći, simbol njegovoga statusa. Isusove haljine su one koje ozdravljuju, koje oblače u slavu, u moć, u snagu koja dolazi od nebeskoga Oca. Ona to vjeruje. Što se događa nakon ozdravljenja? Mnogi kažu: Isuse zašto nisi prošao? Zašto nisi ovu ženu uslišio u njezinome ozdravljenju? Ali Isus je želi potpuno ozdraviti. Želi joj uzvratiti pogled. Tako često, Isus kada ozdravlja, kada te podiže, i kaže: "Pogledaj". Treba nam taj pogled koji vraća dostojanstvo. Pogled po kojem se ona vraća u zajednicu ljudi. Tko me je to dotaknuo? Tko je to dodirnuo moje haljine? Ma, toliki su ljudi dodirivali Isusa. "Ma, što je to s tobom?" Kažu mu apostoli, kažu mu njegovi učenici. A on kaže, zaokruživši je pogledom: "Stavljam ovu ženu među svoj pogled." To je pogled ljudi. Na jedan simboličan način ona je izvan dosega zajednice, ona je izvan zajednice ljudi. Isus je svojim pogledom ponovno vraća u zajednicu. Nije je izlječio samo u tijelu, već u svim njezinim dimenzijama. Ona će pokleknuti i dat će slavu Bogu. Bit će ozdravljena u tijelu, u društvenim odnosima i bit će ozdravljen njezin odnos prema Bogu.

Ide dalje, ide u kuću u kojoj želi dotaknuti jedno dijete. Dvanaest je godina kćerkici. U kući čuje plač. Buče, plaču... Isus ih istjera. Kaže: "Van!" Bolest je dio intime. Nitko ne želi da bude liječen na ulici, tamo gdje ljudi prolaze, tamo gdje ima mnoštvo svijeta. Žele imati svoju intimu, žele biti liječeni u krugu ljudi koji ih poznaju, koji im žele dobro; jer znaju da ljubav liječi. Liječnici tako često znaju sačuvati tu intimu ljudi. Ne dopuštaju previše da dolaze svi u posjete, i oni koji bi trebali i oni koji to ne bi trebali. Zato ima posebno mjesto za liječenje. Isus uzima to mjesto kao bolnicu i vodi najbliže svoje suradnike i oca i majku toga djeteta. Uzima je za ruku. Koga se uzima za ruku? To je jedna simbolična gesta. Onaj koji je pao, koji ne može sam hodati, treba se "podići". Kao dijete koje još ne zna hodati, treba ga se uzeti za ruku. Treba ga "ozdraviti", "očvrsnuti", "podići" da može ići dalje. Isus je onaj koji ima poseban vid liječenja, svoju "metodologiju". On je "liječnik" koji je "nad svim liječnicima".

Danas mi slavimo dvojicu liječnika, svetog Kuzmu i Damjana. Može se netko našaliti i kazati: "Ma, zašto se biskup danas toliko raspričao o Isusu-liječniku?" Vidite, ova dva liječnika, sveti Kuzma i Damjan, žele nas uputiti baš na Isusa koji je u pravom smislu riječi "onaj koji liječi". Žele nam reći da su od njega primili dar liječenja. Onaj koji liječi ima dar, ima znanje koje opet dolazi od Gospodina. Samo je On, onaj koji liječi i dušu i tijelo. Mi sudjelujemo u tom procesu, ali Bog je onaj koji liječi. Vjerujem da bi nam oni kazali da svaki dan dolazi od Boga. Zašto su ova braća - liječnici postali tako poznati? Zašto su ljudi tako trčali k njima? Zašto ih narodi, nakon njihove mučeničke smrti, tako časte? Kaže se: sve su davali besplatno. To su liječnici koji su znali da su primili dar, i dar dalje nose; jer dar je uvijek za onoga kome ga je Gospodin namijenio.

Mi danas molimo, neka nam dadu milost, da i mi, poput njih, gledamo Isusa; koji je svakome od nas dao neki dar. Nije nam dao dar da ga stavimo u džep, ili torbu, ostavimo u nekim arhivima. Nego da se taj dar ponese, i to tamo gdje je Isus namijenio da bude. Liječnicima je dao dar, da kroz lijekove, kroz pomoć, kroz brigu, kroz ljubav liječe ljude. Mi danas molimo Gospodina, neka oni budu taj znak Krista Gospodina. Ma, tko je bliži Kristu od vas liječnika? Jedna trećina evanđelja govori o liječenju, o liječnicima. Kako važna tema u Svetome pismu. Tko je bliži Gospodinu od onih koji u sakramentu ispovijedi, kroz razgovor, kroz odrješenje liječi ono što ne može izliječiti čovjek? Nego liječi Bog, po onima koji su se stavili njemu u službu, da dižući ruku, po njemu liječe. Bog, po njima govori, daje odrješenje, podiže nas i govori: "Idite u miru!"

Biskup je na kraju zamolio da nam Gospodin, dade milost da u Kristu-liječniku, vidimo i svoga osobnoga liječnika. Da danas kada smo došli k njemu, da se s njim susretnemo, da nas on izliječi, da nam da zdravlje duše i tijela. Da nam vrati dostojanstvo djece Božje, da se podignemo i budemo prava Očeva slika.

Nakon svete mise, varaždinski biskup i hodočasnici ophodom oko oltara, u župnoj crkvi gdje su bile izložene relikvije sv. Kuzme i sv. Damjana, iskazali su štovanje svecima mučenicima.

Na kraju euharistijskog slavlja domaći župnik vlč. Igor Radašić, zahvalio je svima koji su sudjelovali kako u pripremi tako i u samoj proslavi župnog blagdana, a druženje se nastavilo uz večeru za hodočasnike i goste koju je organizirala Župa Kuzminec.

Autor teksta i fotografija: Dražen Galenić