IN MEMORIAM: dr. TEREZA MAROVIĆ rođ. CELEGIN
TEREZA MAROVIĆ rođ. CELEGIN
16. siječnja 1925. - 20. kolovoza 2021.
Doktorica Tereza Marović rodila se u pobožnoj obitelji u kojoj je otac Ante Celegin bio državni službenik, a majka Jozica Celegin rođ. Bratanić domaćica jako zauzeta u laičkom i karitativnom radu. U obitelji je bilo četvero djece, a Tereza je bila jedina kći. Majka joj je umrla mlada. Jedan brat je umro vrlo mlad, a drugi brat u njegovim dvadesetim godinama, što je moguće utjecalo na njen kasniji životni izbor i put. Treći brat je bio svećenik, benediktinac.
Otac je bio jako pobožan, a posebno je štovao sv. Malu Terezu. Od mladosti je pokojna Tereza bila pobožna i nacionalno hrvatski osviještena. Bila je članica pokreta hrvatske katoličke mladeži. Na njezinu čvrstu vjeru znatno je uticao isusovac Stjepan Poglajen. U teškim vremenima Drugoga svjetskog rata i poraća g. 1945. završila je Realnu gimnaziju u Splitu. Nakon što je morala ponovno položiti završni razred i maturu upisala je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kada je diplomirala vratila se u Split.
Udala se 11. rujna 1951. za Ivana Marovića, arheologa, prijatelja njezinog brata iz školskih dana, sudionika Križnih puteva i s njim bila u braku pune šezdeset i tri godine, do njegove smrti godine 2014. Podigli su dva sina Pavla i Antona, a dragi Bog nije im dao radost da imaju više djece. Imala je troje unučadi i troje praunučadi.
Počela je specijalizirati pedijatriju u Općoj bolnici u Splitu no u okolnostima ranih pedesetih godina dvadesetog stoljeća morala je nastaviti specijalizaciju u Domu zdravlja u Splitu. Tako je najveći dio svog radnog vijeka radila kao pedijatar u Domu zdravlja Split, prvo u Bijankinijevoj ulici, potom u novom dispanzeru na Lovretu.
Nesebično se davala svojim malim pacijentima i njihovim roditeljima i obiteljima. Bila je vrlo stručna i odlična pedijatrica, a uz stručnost bila je nadarena za prepoznavanje potrebitih i njihovih potreba. Osim toga imala je neograničenu ljubav prema poslu i bolesnima. Misao vodilja njezinog života je bila pomaganje ljudima u nevolji, nositi zdravlje i nadu. Za nju nije postojalo radno vrijeme. Odlazila je svojim malim pacijentima u svako doba dana i noći. U pristupu djeci imala je neograničeno strpljenje i razumijevanje. Tako je stekla nadimak Teta Tere po kojemu je bila poznata u Splitu. U vremenima za koje danas neki tvrde da nisu postojala pomagala je svećenicima, a pogotovo časnim sestrama u više samostana i to prvenstveno svojom stručnom pomoći ali i materijalno i novčano. Pružala im je uskraćeno liječenje i lijekove.
Od priznanja i nagrada koje je dobila najvažnija su Srebrna plaketa „Grb Splita“ (1979.), Povelja Doma zdravlja Dr Petar Vitezica u Splitu (1983.), dvije Diplome Pedijatrijske sekcije Zbora liječnika Hrvatske, Posebna zahvalnica Hrvatskoga liječničkog zbora (2006.) i Spomen-zahvalnica Hrvatskog liječničkog zbora (2008.).
Imala je jaku vjeru i s oduševljenjem je dočekala osnivanje Hrvatskog katoličkog liječničkog društva u koje se učlanila odmah nakon njegova osnivanja, na poziv njenih prijatelja i kolega vjernika iz mladosti i s fakulteta. Nažalost, posljednje godine njezinog života bile su obilježene teškom bolešću, no dok je mogla pratila je svetu misu na televiziji, sudjelovala u molitvama i primala sakramente, uključivo sakrament svetog bolesničkog pomazanja.
Doktorica Tereza Marović je bila vrlo samozatajna i s velikom ljubavlju je pomagala svim svojim pacijentima znajući i živući kao što je rekla sv. Mala Tereza: „ Bog ne gleda na veličinu naših djela nego samo na ljubav kojom se ona obavljaju“.
Anton Marović, dr.med.
