Đakovo – Povodom Jubilejske godine milosrđa 1.listopada 2016. održano je Jubilejsko hodočašće katoličkih pokreta i udruga iz cijele Đakovačko-osječke nadbiskupije u đakovačku katedralu.

Na hodočašću su sudjelovali i predstavnici podružnica HKLD-a s područja Nadbiskupije. Program je započeo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu u 16 h gdje nam je nakon uvodne molitve riječi dobrodošlice i blizine uputio nadbiskup Đuro Hranić. Prof.Vladimir Dugalić je održao predavanje ˝Milosrđe kao nadahnuće djelovanja vjerničkih udruga˝. Kroz predavanje je podrobno objasnio ˝filozofiju˝milosrđa pape Franje kroz dosad objavljene pobudnice i Papin rad. Crkva je sveopći sakrament spasenja u svijetu, kaže II.vatikanski sabor, i to nas potiče da djelujemo u svijetu, kroz brojne udruge i pokrete. U svojoj buli ˝Lice milosrđa˝ papa Franjo govori da nas Bog unatoč grijehu voli. Tako bismo i mi trebali voljeti svakog čovjeka, iskazivati mu ljubav, pokazati mu njegovo dostojanstvo i na taj ga način potaknuti na obraćenje. Predavač nas je pozvao na zahvalnost Bogu za primljene darove, na poniznost i međusobno povezivanje jer ˝cjelina je veća od sastavnih dijelova˝. Na kraju je predstavio nove sadržaje u Vikarijatu, gdje će se utorkom, srijedom i četvrtkom za sve građane grada Osijeka i okolice održavati sastanci s temama iz socijalnog nauka Crkve, teologije i Biblije. Vlč.Stanislav Šota, predstojnik Pastoralnog centra, animirao je okupljanje i raspravu poslije predavanja, nakon koje je slijedila okrjepa.

Oko 18 h uputili smo se prema Katedrali gdje nas je dočekao mons.Ivan Ćurić, generalni vikar. Nakon molitve i blagoslova prošli smo kroz ˝Vrata milosrđa˝ pjevajući psalam ˝Vječna je ljubav njegova˝. Slijedila je pobožnost Božanskom milosrđu i Gospina krunica, koju su predvodili bogoslovi jer je bila prva subota, dan molitve za svećenička i redovnička zvanja. U 18.30h započela je svečana sveta misa koju je predvodio nadbiskup Đuro Hranić u koncelebraciji s nadbiskupom u miru Marinom Srakićem te brojnim drugim svećenicima. Bio je to ujedno i dan slavlja 134.godišnjice posvete Katedrale i 150.godišnjica početka gradnje, za koju je sveti papa Ivan XXIII. rekao da je najljepša crkva između Venecije i Carigrada. U svojoj propovijedi nadbiskup je iznio detaljnu povijest nastanka Strossmayerove katedrale, koja je 3.katedrala u Đakovu, građena 16 godina, a posvećena 1.listoopada 1882. godine. O udrugama i pokretima rekao je da su živa Crkva i da neprestano trebaju moliti Boga da ih učini korisnim za rast crkve.

Svetu misu su pjevanjem obogatili bogoslovi predvođeni vlč. Ivom Andrićem.

Bogu zahvalni za hodočašće, s molitvom za još više gorljivosti, uputili smo se svojim domovima.

Anamarija Čondor, dr.med.

Prema već ustaljenom rasporedu održavanja znanstvenih predavanja u organizaciji HKLD-a podružnice Osijek, u nadbiskupskom je Vikarijatu 17. svibnja, zapaženo predavanje imao izv. prof. dr. Vladimir Dugalić, moralni teolog s KBF-a u Đakovu

Tema o kojoj je dr. Dugalić govorio, Pravo na dostojnu smrt i s njom osobito vezanih Eutanazije i Distanazije, okupila je znatan broj liječnika. Okupljene je u ime predsjednice i organizatorice predavanja dr. Anamarije Čondor, pozdravio duhovnik HKLD-a, vlč. Stjepan Radić

Uvodne dijelove svojeg izlaganja predavač je posvetio razjašnjenju pojmova kao i problematici moralne prosudbe djela tj. čina uopće. Naime, prije nego li se počne diskutirati o navedenim pojmovima eutanazije i distanazije, važnim se nameće osvijetliti polazišne tj. ono što držimo presudnim u moralnom kvalificiranju nekog čina (medicinskog i ljudskog uopće), pod vidom ispravnog odn. neispravnog. Za katoličku (bio)etiku, tako predavač, uvijek se polazi od objekta učinjenog, ne zanemarujući pri tome namjeru djelatnika kao i okolnosti. U tom smislu, te prema temeljnim crkvenim dokumentima, posebice Veritatis Splendor, postoje čini koji su u sebi, s obzirom na objekt, uvijek moralno nedopušteni. Stoga ne može prema katoličkoj moralci, neki moralno zao čin, biti opravdan dobrom namjerom.

S obzirom na navedeno, polazište pitanja odn. problematike o eutanaziji i distanaziji jest to da direktan i namjeran prekid ljudskog života odn. direktno i namjerno ubrzanje procesa umiranja, ne može biti opravdano dobrom namjerom (samilost prema bolesniku) jer je ono u sebi moralno nedopušten čin. Direktnoj i namjernoj eutanaziji suprotstavljaju se načela prava na život, budući da život predstavlja temeljnu vrijednost i dar je samog Boga Stvoritelja. Sigurno, pojam eutanazije je po sebi širok i općenit, te zahtijeva dodatna razjašnjenja. S obzirom na potonje, dr. Dugalić je razlikovao Izravnu od Neizravne eutanazije, pri čemu se prvu može označiti kao uzrokovanje smrti iz samilost s nakanom da se uklone teški bolovi, dok se neizravnu može definirati kao propuštanje poduzimanja postupaka koji održavaju produženje života. Obje su, za katoličku moralnu teologiju, u načelu neprihvatljive jer često isključuju sva redovita i izvanredna sredstava koja se mogu/trebaju poduzeti kako u smanjenju boli tako i čuvanju (produženju) života. Svakako, pitanja eutanazije i distanazije u sebi nose mnoge konkretne i time vrlo kompleksne situacije, pri čemu se u kratkim momentima iziskuje brza odluka liječnika odn. tima koji vodi dotično liječenje. U tom je smislu dr. Dugalić, svjestan mnogih dvojbenih situacija s kojima se liječnik (vjernik) susreće, istaknuo da se sam proces umiranja često ne može zaustaviti te da dužnost liječnika nije pod svaku cijenu zaustaviti taj tijek, budući da postoji i pravo na naravnu smrt. Time su također otvorena daljnja pitanja dostojanstvenog umiranja, hospicija itd... Predavač je također predstavio i polazišta profane (sekularne) bioetike odn. stavove znamenitih (američkih) bioetičara, pri čemu se dade primijetiti da su neki od njih, umjereni (Edmond Pellegrino) blizu stavovima katoličke bioetike (štoviše istu često i zastupaju), dok su drugi s polarizirajućim stavovima (Peter Singer) ne samo od nje udaljeni već bioetička pitanja i načela dovode često do apsurda.

Nakon predavanja uslijedila je konstruktivna i dinamična rasprava pri čemu su liječnici postavljali sasvim konkretna pitanja i slučajeve. Dr. Dugalić je pokušavajući odgovoriti na svaki casus istaknuo da se ovim problemima mora pristupiti sa dužnom obazrivošću i pozornošću, onkraj svakog relativiziranja i time pojednostavljivanja, imajući u vidu kako kompleksnost situacija u kojima se liječnici (vjernici) nalaze tako i katoličku bioetiku koja im u mnogim slučajevima može biti od konkretne pomoći, poglavito s obzirom na dvojbe u savjesti koje imaju. Vezano uz rečeno on ih je pozvao i zamolio da prouče tekstove crkvenih dokumenata poput Evangelium Vitae, Donum Vitae te Veritatis Splendor. Znanstvenost i razina predavanja očitovala se i po tome, što se ono bodovalo prema pravilniku Hrvatske liječničke komore, što su liječnici također prihvatili s osobitim odobravanjem.

Stjepan Radić, tekst
Ivana Lovrić, fotografije