Prema već ustaljenom rasporedu održavanja znanstvenih predavanja u organizaciji HKLD-a podružnice Osijek, u nadbiskupskom je Vikarijatu 17. svibnja, zapaženo predavanje imao izv. prof. dr. Vladimir Dugalić, moralni teolog s KBF-a u Đakovu

Tema o kojoj je dr. Dugalić govorio, Pravo na dostojnu smrt i s njom osobito vezanih Eutanazije i Distanazije, okupila je znatan broj liječnika. Okupljene je u ime predsjednice i organizatorice predavanja dr. Anamarije Čondor, pozdravio duhovnik HKLD-a, vlč. Stjepan Radić

Uvodne dijelove svojeg izlaganja predavač je posvetio razjašnjenju pojmova kao i problematici moralne prosudbe djela tj. čina uopće. Naime, prije nego li se počne diskutirati o navedenim pojmovima eutanazije i distanazije, važnim se nameće osvijetliti polazišne tj. ono što držimo presudnim u moralnom kvalificiranju nekog čina (medicinskog i ljudskog uopće), pod vidom ispravnog odn. neispravnog. Za katoličku (bio)etiku, tako predavač, uvijek se polazi od objekta učinjenog, ne zanemarujući pri tome namjeru djelatnika kao i okolnosti. U tom smislu, te prema temeljnim crkvenim dokumentima, posebice Veritatis Splendor, postoje čini koji su u sebi, s obzirom na objekt, uvijek moralno nedopušteni. Stoga ne može prema katoličkoj moralci, neki moralno zao čin, biti opravdan dobrom namjerom.

S obzirom na navedeno, polazište pitanja odn. problematike o eutanaziji i distanaziji jest to da direktan i namjeran prekid ljudskog života odn. direktno i namjerno ubrzanje procesa umiranja, ne može biti opravdano dobrom namjerom (samilost prema bolesniku) jer je ono u sebi moralno nedopušten čin. Direktnoj i namjernoj eutanaziji suprotstavljaju se načela prava na život, budući da život predstavlja temeljnu vrijednost i dar je samog Boga Stvoritelja. Sigurno, pojam eutanazije je po sebi širok i općenit, te zahtijeva dodatna razjašnjenja. S obzirom na potonje, dr. Dugalić je razlikovao Izravnu od Neizravne eutanazije, pri čemu se prvu može označiti kao uzrokovanje smrti iz samilost s nakanom da se uklone teški bolovi, dok se neizravnu može definirati kao propuštanje poduzimanja postupaka koji održavaju produženje života. Obje su, za katoličku moralnu teologiju, u načelu neprihvatljive jer često isključuju sva redovita i izvanredna sredstava koja se mogu/trebaju poduzeti kako u smanjenju boli tako i čuvanju (produženju) života. Svakako, pitanja eutanazije i distanazije u sebi nose mnoge konkretne i time vrlo kompleksne situacije, pri čemu se u kratkim momentima iziskuje brza odluka liječnika odn. tima koji vodi dotično liječenje. U tom je smislu dr. Dugalić, svjestan mnogih dvojbenih situacija s kojima se liječnik (vjernik) susreće, istaknuo da se sam proces umiranja često ne može zaustaviti te da dužnost liječnika nije pod svaku cijenu zaustaviti taj tijek, budući da postoji i pravo na naravnu smrt. Time su također otvorena daljnja pitanja dostojanstvenog umiranja, hospicija itd... Predavač je također predstavio i polazišta profane (sekularne) bioetike odn. stavove znamenitih (američkih) bioetičara, pri čemu se dade primijetiti da su neki od njih, umjereni (Edmond Pellegrino) blizu stavovima katoličke bioetike (štoviše istu često i zastupaju), dok su drugi s polarizirajućim stavovima (Peter Singer) ne samo od nje udaljeni već bioetička pitanja i načela dovode često do apsurda.

Nakon predavanja uslijedila je konstruktivna i dinamična rasprava pri čemu su liječnici postavljali sasvim konkretna pitanja i slučajeve. Dr. Dugalić je pokušavajući odgovoriti na svaki casus istaknuo da se ovim problemima mora pristupiti sa dužnom obazrivošću i pozornošću, onkraj svakog relativiziranja i time pojednostavljivanja, imajući u vidu kako kompleksnost situacija u kojima se liječnici (vjernici) nalaze tako i katoličku bioetiku koja im u mnogim slučajevima može biti od konkretne pomoći, poglavito s obzirom na dvojbe u savjesti koje imaju. Vezano uz rečeno on ih je pozvao i zamolio da prouče tekstove crkvenih dokumenata poput Evangelium Vitae, Donum Vitae te Veritatis Splendor. Znanstvenost i razina predavanja očitovala se i po tome, što se ono bodovalo prema pravilniku Hrvatske liječničke komore, što su liječnici također prihvatili s osobitim odobravanjem.

Stjepan Radić, tekst
Ivana Lovrić, fotografije

Prema već ustaljenom rasporedu održana je u utorak, 15. ožujka, u prostorijama nadbiskupijskog Vikarijata u Osijeku korizmena duhovna obnova HKLD-a podružnice Osijek. Obnovu je prema običaju vodio duhovnik podružnice vlč. Stjepan Radić

Duhovnik Radić je za temu uzeo teologiju te poglavito liturgiju nedjelje Cvjetnice

Razlažući bogatstvo događaja koji su sadržani u liturgiji ove nedjelje, duhovnik se posebno zadržao na ophodu tj. procesiji čime vjernici simboliziraju Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Poanta nije u ceremonijalnosti ulaska, već u poniznosti navještaja koji Isus čini. Ulaskom u Jeruzalem Isus očituje da je, između ostalog i glasnik mira. Mir, bilo društveni bilo osobni, ne dosiže se vlastitim snagama već je doslovno Božji dar. Muka koja se uprizoruje na euharistijskim slavljima nedjelje Cvjetnice očituje (ponovno) stanje nemira, nasilja, svojevrsnog Božjeg povlačenja, koje ima upravo za cilj ukazati kako svako vrijeme, svako stanje koje ne računa s Bogom, završava nasiljem i nemirom. No, Božje povlačenje uvijek rađa ponovnim zazivanjem Njega kao Spasitelja od strane onih koji spoznaju njegov izostanak. Isusove riječi na križu „Oče oprosti im jer ne znaju što čine“, pokazuje da Bog nikad ne odustaje od čovjeka koji ga svojim proganjanjem ujedno i razapinje. Paradoks koji je teško zahvatiti jer je u svojem ishodištu potpuno božanski odn. utemeljen je na Božjoj svemogućoj ljubavi. Duhovnik Radić je Isusovu zastupničku molitvu Ocu za ljude, pokušao konkretizirati primjerima odn. situacijama u kojima se i sami nalazimo - podjarmljeni i odbačeni, a u nama još uvijek tinja božanska snaga koja nam ne dopušta malodušje i očaj, već upravo suprotno: baš tada zadobivamo neku posebnu snagu s kojom druge tješimo, podižemo, potičemo... To je znak da u nama djeluje Božja ljubav, odn. da je na djelu sam Bog.

Nakon poticajnih razmatranja duhovnik se zadržao na ispitu savjesti, budući da je ovim susretom ponuđena i prilika za sv. Ispovijed. Duhovniku Radiću su pri tom – kod Sakramenta pomirenja - pomogli p. Arkadiusz Krasicki CSSp, sveučilišni kapelan grada Osijeka, te vlč. Mario Lešić, župni vikar župe sv. Josipa u Osijeku.

Susret je kao i obično završio ugodnim druženjem i okrjepom u opuštenoj i radosnoj atmosferi.

Predsjednica: Anamarija Čondor, dr.med.