Veliki dio rasprave o kasnijem majčinstvu je usredotočen na neprirodan položaj žene, istodobno govoreći o starosnoj mirovini i dobrobiti djeteta. To je zanimljiva tema, ali raspravu treba proširiti i uključiti promišljanje o globalnoj/nacionalnoj odgovornosti: odnos žene koja daje jajnu stanicu, nakon čega slijedi njezina oplodnja i žene u koju je embrio implantiran.

Starije žene koje žele ostvariti biološko majčinstvo moraju pronaći izvor ljudskih jajnih stanica. Dobna granica određena ovlaštenim britanskim klinikama prisiljava ih na putovanje u inozemstvo, obično u države gdje je 'industrija neplodnosti' slabo regulirana, gdje je siromaštvo žena normalno, korupcija česta, a civilno društvo slabo. Dok se identitet nekoliko starijih žena koje su ostvarile majčinstvo ovim putem može naći na internetu, malo se zna o 'donorima' jajnih stanica. Novinar Fran Abrams pronašao je Rumunjku koja radi u tvornici tepiha koja je dobila protuvrijednost od tri mjesečne plaće jer je bila 'donorica' jajnih stanica (1). Transakcija je bez sumnje komercijalna, ali kako bi to trebalo opisati?

Ako je 'industrija neplodnosti' usporediva s, recimo, industrijom tepiha onda 'doniranje' jajnih stanica može predstavljati posao i svaki novac koji 'donorica' prima je zarađen. Međutim, traži se njezino tijelo, a ne njezin rad. Još prikladnija usporedba se može povući između tzv. međunarodnog turizma za potrebe 'doniranja' jajnih stanica i transplantacije bubrega. U oba slučaja frustrirani, ali relativno imućni ljudi koriste tijela ugroženih, marginaliziranih 'drugih' iz tranzicijskih zemalja ili zemalja u razvoju. Antropologinja Nancy Scheper-Hughes, koja je dokumentirala kako funkcionira globalizirano tržište s bubrezima, opisuje uzimanje organa od živih ljudi kao "neokanibalizam' ili 'žrtveno nasilje' (2).

Ona naglašava da je zdravlje, čak i život živog 'donora' bubrega u opasnosti. To se, također, odnosi i na 'donore' jajnih stanica. Njihove jajnike se stimulira uporabom snažnih hormona, tehnikom koja nosi istinski rizik od smrti, osobito na mjestima gdje žene ne mogu dobiti odgovarajući tretman. Uzimanje jajne stanice je kirurški postupak te je povezano s boli i zdravstvenim rizicima. Abrams izvještava da je rumunjska 'donorica' jajnih stanica kasnije imala zdravstvenih problema, što je nepovoljno utjecalo na njezinu buduću plodnost.

Scheper-Hughes ne razjašnjava narav transakcije, možda zato što postoji konsenzus da je međunarodno tržište ljudskih bubrega nepoželjno. No, očito je prisutan mnogo popustljiviji stav kod ljudskih jajnih stanica. Doista, u Velikoj Britaniji i dalje ostaje zabrana kupnje i prodaje ljudskih dijelova tijela, no ona ne vrijedi za gamete jer se tvrdi da su one 'donirane' iz altruističnih pobuda i novac koji 'donor' prima nije plaćanje, nego naknada nastalih troškova. Plaćanja dopuštena prema važećim smjernicama Odbora za ljudsku oplodnju i embriologiju (HFEA) su relativno skromna: donori mogu potraživati troškove izravno vezane za postupak od 55,19 £ za svaki puni dan, do najviše 250 £ za svaki ciklus kojim se dobivaju jajne stanice. Međutim, HFEA također dopušta ovlaštenim klinikama da rade ono što se eufemistički naziva shema 'razmjene jajnih stanica' (što je netočan naziv jer se jajna stanica ne može razmjenjivati). Žene koje dopuste da neke od njihovih vlastitih jajnih stanica koristi druga pacijentica plaća sniženu cijenu za svoj postupak - jedan ciklus IVF-a košta između 4.000 £ i 8,000 £. Financijska potpora ponuđena za poticanje tzv. razmjene jajnih stanica je još kontroverznija – jer se ni u mašti ne može rastegnuti na ono što se zove 'troškovi'.

Nadalje, time se cilja na ekonomski ugrožene žene, te ih se suočava s realnom i tragičnom mogućnosti da ostanu bez djece, dok nepoznate, i vjerojatno bogatije žene ostvaruju trudnoću s njihovim jajnim stanicama.

Ovaj popustljivi stav prema plaćanju ljudskih jajnih stanica sugerira da reproduktivnim organima siromašnih žena nije zajamčena pravna i etička zaštita koja je pružena bogatijim ženama i svim drugim dijelovima ljudskog tijela. 'Doniranje' jajnih stanica u zamjenu za novac umnogome se tolerira na isti način kao što društva toleriraju žensku prostituciju. Iz toga slijedi da je reproduktivni turizam analogan seks-turizmu: ono što je privlačno u oba slučaja jesu manji troškovi za 'usluge' u zemljama odredišta, zajedno s provedbom indiferentnog zakona. Postoje glasine da se istom mrežom preko koje se trguje ženama za prostituciju 'regrutiraju' donori jajnih stanica.

To može zvučati ekstremno. Možda zato jer je neobično za žene da iskorištavaju drugo žensko tijelo. No, tu postoji povijesna prethodnica: tzv. 'mokra njega', gdje su bogate žene davale da njihove bebe doje siromašne žene kojima je umrlo dijete.

Gdje staviti britanske stručnjake za neplodnost koji šalju starije žene u inozemstvo? Očekuje se da poštuju zakone i propise koji ovdje reguliraju kliničku praksu (3). Ali, nažalost, kao što smo vidjeli, HFEA ima popustljivi stav prema naknadama u zamjenu za jajne stanice.

Međunarodna federacija socijalnih radnika (IFSW) se posebno bavi dobrobiti djece začete kao posljedica reproduktivnog turizma (4). Međutim, kako je Lucy Frith istaknula, HFEA ženama ne postavlja moralnu obvezu da 'kažu'.

Bilješke:
1. The misery behind the baby trade. Daily Mail (17.7.2006.)
2. Scheper-Hughes N. Parts unknown: undercover ethnography of the organs-trafficking underworld. Ethnography, 2004;5:29-73.
3. Heng BC. 'Reproductive tourism': should locally registered doctors be held accountable for channeling patients to foreign medical establishments. Human Reproduction, 2006;21(3):840-2.
4. 'Cross border reproductive services'. International Federation of Social Workers (18.7.2006.)

Autorica: prof.dr. Naomi Pfeffer (Sveučilište u Londonu)
Preveo: Ivan Ćelić, dr.med.