Održana duhovna obnova za članove HKLD-a u Krasnom

Četrnaesta po redu Tijelovska duhovna obnova za članove HKLD-a održana je u Krasnom na Velebitu od 20.-23. lipnja 2019. Voditelj je bio mr. don Đuliano Trdić, dr. med. psihoterapeut

Duhovna obnova je započela večernjom svetom misom u četvrtak 20. lipnja na svetkovinu Tijelova, a nakon mise je uslijedilo klanjanje pred Presvetim.

Tijekom tri dana duhovne obnove, zajednički susreti započeli su jutarnjom molitvom nakon čega su slijedila dva prijepodnevna predavanja. Nakon ručka i odmora, uslijedilo je popodnevno predavanje te večernja sv. misa.

Drugi dan duhovne obnove započeo je jutarnjom molitvom, nakon čega je slijedilo predavanje na temu “Poslušnost nadahnućima Duha Svetoga”.

Don Đuliano nam je poručio da je zadatak svakog katolika biti svet te da uvijek moramo biti nezadovoljni u smislu da uvijek možemo činiti bolje i više, a sam put posvećenja nadilazi naše snage. U težnji k svetosti čovjek postaje bog i stvoritelj, on tada stvara čudesa. Za djela spasenja nam je potreban Bog koji nam šalje svoga Duha. Citirao je sv. Tereziju Avilsku koja kaže: “Više vrijedi podignuti jednu dušu k svetosti nego stvoriti cijeli svemir.” Težnja našeg tijela je smrt, a duše vječnost i mir. Naveo je koje su karakteristike Duha Svetoga. U prvom redu On je Životvorac koji tvori naravni i nadnaravni život te potiče ljudsko srce na obraćenje. Nadalje On je Posvetitelj koji posvećuje ljude, prostor i vrijeme. On posvećuje pojedinca, njegove želje, nastojanja i nakane. Na kraju će ostati samo ono što je učinjeno u Bogu. Don Đuliano je kazao kako postoje dva duha: duh svijeta i Duh Božji. Duh svijeta se bazira na interesu, oholosti, rivalstvu, dok se Duh Božji zasniva na ljubavi, poniznosti, sebedarju, istini o svijetu, čovjeku i životu. Jedini koji mijenja naše i tuđe srce je Duh Sveti. Citirao je sv. Mariam, Glasnicu Duha Svetoga koja kaže: “Ako je priroda stvorena tako lijepa, a prolazna, kako li samo treba biti lijepa naša duša koja će biti u Kraljevstvu Božjem.”

Nakon pauze za kavu slijedilo je drugo predavanje na temu “Nužnost otvorenosti nadahnućima Duha Svetoga”. Don Đuliano je kazao kako je mir u Duhu Svetomu “sveti nemir” te da ćemo naći mir samo ako prihvatimo rat. Po Duhu Svetomu mijenjamo svoj pogled na svijet. Sveti nemir je naše nastojanje da uvijek težimo boljemu, da se ne zadovoljavamo postojećim stanjem. Naglasio je kako je sveti nemir naša težnja da spoznamo što Bog hoće od nas, a njegov plod nije očaj koji je prisutan samo u čovjeku koji se pouzdaje samo u svoje snage. Naše srce nam treba otkriti vlastitu nemoć i Božju veličinu te možemo pasti u očaj ili se predati Božjem Milosrđu. Božje Milosrđe po Duhu Svetom mijenja našu afektivnost, prosvjetljava razum i pokreće našu volju. Bez Njega naše duše bi bile lijene, bespomoćne i beskorisne. Moramo se zapitati koja je misija i poslanje mojega života i kada to spoznamo, naći ćemo sreću. Citirao je sv. Bernarda koji kaže: “Nitko neka u očaju ne rekne: Moj je grijeh toliko velik da mi Bog ne može pomoći.” U drugom dijelu predavanja don Đuliano je govorio kako nas je Bog stvorio jedinstvene, mi smo Njegova remek djela, dok sotona uvijek imitira i oponaša (htio se uspoređivati s Bogom). Naglasio je kako postoji zamka da mislimo da je nešto za nas bolje samo ako je logički po našem shvaćanju.

Uslijedio je ručak nakon kojeg smo se zaputili na popodnevni izlet na Zavižan. Unatoč vrućini odlučili smo se popeti na brdo Velika kosa na 1622 metara nv. gdje smo imali panoramski pogled na Kvarner i srednji Jadran. Izmolili smo Gospinu Krunicu. Za vrijeme zajedničke molitve pod vrelim suncem mogli smo osjetiti Božju blizinu, a mir i spokoj je bio prisutan među nama. Što dublje zavirimo u ljepotu prirode, to smo bliže samome Bogu, njenom Stvoritelju.

Nakon povratka u Krasno i kraćeg odmora, slijedila je sveta misa te večera i druženje.

U subotu nakon jutarnje molitve don Đuliano nam je govorio o Božjem Milosrđu. Naglasio je kako moramo biti milosrdni kao što je Bog milosrdan prema nama. Biti milosrdan je naš program života koji je zahtjevan, ali donosi istinsku radost i mir. Rekao je kako je to kriterij naše autentičnosti jer lako je ljubiti onoga koji te ljubi, ali hajdemo ljubiti svoga neprijatelja. Poručio nam je kako je bitno pronaći i otkriti svoj grijeh, gdje smo to pogriješili u ljubavi prema Bogu, prema čovjeku i prema samome sebi. Uvijek treba rasti naša empatija prema Isusu i Njegovoj muci kako bismo se iskreno kajali za svoje grijehe. Naša je obveza da ukoliko primamo Božje Milosrđe, darujemo ga i drugima. Mi kao kršćani nemamo alternativu, moramo znati praštati. Citirao je sv. Pavla koji kaže: “Srdite se, ali ne griješite.” Mi smo svakim danom ljuti jedni na druge, ali na kraju dana trebamo znati i moći oprostiti jedni drugima, jer kad ne opraštamo postajemo đavolsko sredstvo. Jedino po grijehu sotona ima pravo da uđe u naša srca. Naglasio je kako trebamo opraštati iz ljubavi, iz srca, svjesni da smo povrijeđeni. Kada opraštamo događa se Slava Božja na zemlji jer smo tada najsličniji Njemu; slapovi Božje milosti spuštaju se na nas (mir i radost) te onaj kome smo oprostili dobiva poticaj od Boga na buđenje savjesti. Najgora je osveta onome koji nam čini zlo, oprostiti mu od srca. A kako ćemo znati da smo oprostili? Tako što ćemo moliti za tu osobu, osjećati mir i željeti dobro toj osobi. Kao primjer potpunog oprosta naveo je svjedočanstvo jedne djevojke koja je doživjela genocid za vrijeme pokolja dvaju plemena 1994. godine u Ruandi. Njen oprost čovjeku koji je pobio cijelu njenu obitelj ozdravio je njegovo srce.

Sljedeća tema bila je “Sveta ispovijed”. Don Đuliano je započeo katehezu lijepim primjerom kakav je naš Otac. Napravio je usporedbu između dva oca. Prvi otac koji je liječnik, liječit će svoje dijete nakon što je ono palo na kamen i ono će ga jako voljeti. Drugi otac miče kamen prije nego što dijete dođe do njega, a dijete mu je manje zahvalno. Zapitajmo se prepoznajemo li dovoljno Božje nastojanje da ne činimo grijeh i budimo Mu zahvalni što uklanja prepreke s našeg puta života. Što smo manje grešni u životu, moramo biti to zahvalniji Bogu što nas čuva od grijeha. Kazao je kako jedan naočigled mali grijeh na početku može dovesti do katastrofalnih posljedica na kraju. Moramo si posvijestiti činjenicu da smo često sukrivci za činjenje grijeha drugih te da svojim ponašanjem utječemo na to da drugi sagriješe. Razgovarajući o različitim iskustvima tijekom sv. ispovijedi, naglasio je da su nam prilikom svake sv. ispovijedi oprošteni naši grijesi te da se jedino razlikuje otvorenost našeg srca da primimo milost Božju za oprost grijeha. Na samom kraju kateheze don Đuliano nas je pripremio za sv. ispovijed prolazeći kroz mnoga pitanja u ispitu savjesti.

Nakon ručka i prilike za svetu ispovijed, održano je treće subotnje predavanje na temu “Prepreke da primimo nadahnuća Duha svetoga.” Don Đuliano je kao temeljnu prepreku naveo oholost. Jedino je poniznost povezana s Istinom o tome tko je Bog, a tko sam ja. Da bismo stigli u Nebo moramo letjeti na krilima ljubavi i poniznosti. Od ostalih prepreka naveo je zavist kao “prvu kćerku oholosti”, nepovjerenje prema Bogu i prema čovjeku, nestrpljivost, navezanost na vlastitu mudrost i škrtost. Pojasnio je kako ćemo prepoznati škrtost. Prepoznat ćemo je po boli koju osjećamo kada nam netko želi nešto uzeti i po nemiru kada toga nema. Kćeri škrtosti su tvrdoća srca (neosjetljivost za drugoga), nemir (zato da ne izgubim ono što imam) i nasilje, a lijek je da se prisjetimo podrijetla dobara (Bog nam je dao pamet i inteligenciju) i zapitamo se koja je svrha svega što nam je dano (da usrećimo druge).

U nedjeljnom jutarnjem nagovoru don Đuliano nam je poručio kako naše duše nikada ne gube krepost nade i pouzdanja u Boga. Trebamo se svakog dana upitati: “Tko sam ja, a tko je Isus u mom životu?” Naglasio je da istinski kršćanin u djelo provodi Božju Riječ i jedino tada on opstaje u najvećim kušnjama života. Kao takav on riskira dobar glas jer nije presudno što drugi misle o nama. Na Božjem sudu bit ćemo samo Bog i ja. Samo se Njemu trebamo svidjeti.

Uz predavanja, molitvu, šetnju i druženje vrijeme je brzo proteklo. Duhovnu obnovu smo završili slavljenjem svečane sv. mise nakon čega je uslijedio završni ručak tijekom kojeg smo svi zahvalili predavaču don Đulianu i domaćinima uz želju da se ponovno okupimo sljedeće godine na istom mjestu na 15. duhovnoj obnovi HKLD-a.

Ivan Šimunec, dr. med.