Liječnici nisu odgovorni za umjetno odgađanje smrti – presudio vrhovni njemački sud
Najviši njemački sud presudio je da liječnici ne moraju plaćati odštetu za produljenje života umjetnim sredstvima. Sin je tužio liječnika zbog toga što je njegova otca godinama održavao na životu s cijevi za hranjenje i vodnjenje.
Liječnik nije financijski odgovoran za produljenje pacijentova života pomoću cijevi za hranjenje, respiratora ili drugih umjetnih sredstava, odlučio je njemački Savezni sud 2. travnja 2019. godine
Odluku toga suda zabrinuto su čekali liječnici, jer je ona moglo imati ozbiljne pravne posljedice za liječnike koji pružaju skrb starijim osobama i bolesnicima u vegetativnim stanjima.
Što je sud utvrdio?
Produljivanje nečijega života ne može se smatrati štetnim ili neštetnim.
Liječnici ne moraju plaćati odštetu za bol i patnju zbog toga što nekoga održavaju na životu, čak i ako postoji malo izgleda za oporavak.
Produljivanje života? Ili produljivanje patnje?
Slučaj se tiče sina, koji živi u SAD-u, a koji je tužio liječnika opće prakse u Bavarskoj što mu je pet godina otca održavao živim pomoću cijevi za hranjenje. Za bolove i patnju sin je tražio 152.000 eura, od toga 52.000 eura za povrat troškova liječenja i troškova skrbi nastalih od početka 2010. do njegove smrti 2011. godine. Niži sud presudio je u korist liječnika, ali je viši zemaljski sud u Münchenu 2017. bio odlučio da liječnik treba platiti 40.000 eura odštete. Liječnik se žalio i dobio pravdu na Saveznom sudu, koji je ukinuo presudu drugostupanjskoga suda donesenu u sinovu korist.
Etičko načelo
U slučaju teške bolesti bolesnik i oni koji se skrbe o njemu imaju pravo i dužnost provesti postupke potrebne za očuvanje zdravlja i života. Davanje hrane i vode, čak i umjetnim putom, u pravilu je redovito i razmjeno sredstvo očuvanja života. Stoga je obvezatno do granice u kojoj i dokle god pokazuje da ostvaruje vlastitu svrhu, kojom se održava život, a sprječavaju patnja i smrt od gladovanja i gubitka vode. Bolesnik u trajnom vegetirajućem stanju je osoba s temeljnim ljudskim dostojanstvom i prema tome mora primati redovitu i razmjernu skrb, koja u pravilu uključuje davanje vode i hrane, čak i umjetnim putom.
Nitko nije vlastan „suditi o vrjednoti života“
Sin je smatrao da je liječnik bio medicinski nesavjestan i da je prekršio obveze prema svojem bolesniku, a liječnik da se samo pridržavao medicinskih standarda skrbi o ljudskom životu.
Sudci njemačkoga vrhovnoga suda zaključili su da ne mogu utvrditi je li liječnik propustio svoju dužnost prema bolesniku, jer je riječ o pitanju vrjednote produljenja nečijega života.
„Nijedna treća strana nema pravo prosuđivati vrijednost života“, rekla je predsjedavajuća sutkinja Vera von Pentz (1966.).
Njemačka savezna liječnička komora pozdravila je presudu navodeći da odluke o skrbi o kraju života trebaju donijeti liječnik i njihovi pacijenti ili predstavnici obitelji. „Ako bi se produljenje nečijega života moglo okvalificirati kao šteta, tada bi odlučivanje o tom kada je život vrijedan življenja i kada on predstavlja štetu, postalo neovisno o pacijentovoj volji“, izjavio je predsjednik komore Frank Ulrich Montgomery (1952.). „To nije čovječan pristup“, dodao je.
Službeno priopćenje najvišega njemačkoga suda
Savezni sud [Bundesgerichtshof] sa sjedištem u Karlsruheu vrhovni je sud u građanskim i kaznenim postupcima u Saveznoj Republici Njemačkoj. Sudi u nizu vijeća, a Šesto vijeće građanskoga odjela [VI. Zivilsenat] bavi se nedopuštenim postupanjima kao što su prometne nesreće, odgovornost za proizvode ili liječnička odgovornost. Donosimo hrvatski prijevod priopćenja tiskovnoga ureda toga suda broj 40/2019 od 2. travnja 2019. o ovom slučaju.
„Savezni sud odlučuje o odgovornosti za održavanje života umjetnim hranjenjem
Presuda od 2. travnja 2019. – VI ZR 13/18
Činjenice
Tužiteljev otac, rođen 1929. (bolesnik), patio je od uznapredovale demencije. Nije se mogao kretati ni komunicirati. U posljednje dvije godine života nadošle su upale pluća i žučnoga mjehura. Umro je u listopadu 2011. godine. Bolesnik je od rujna 2006. do smrti umjetno pojen i hranjen uz pomoć krozkožne endoskopske gastrostomijske cijevi za umetanje [PEG-Magensonde]. Bio je pod odvjetnikovim nadzorom. Tuženik, liječnik opće prakse, skrbio se o bolesniku u njegovoj kući. Prije nego je prestao biti sposoban davati pristanak bolesnik nije bio odredio pristaje li ili zabranjuje određene pretrage svojega zdravstvenoga stanja, postupke liječenja ili medicinske zahvate. Njegova volja u vezi s uporabom mjera za održavanje života nije se mogla odrediti ni na koji drugi način. U predmetu nije trebalo odlučiti je li umjetno hranjenje i vodnjenje protivno volji dotične osobe.
Tužitelj tvrdi da je umjetno hranjenje najkasnije od početka 2010. godine dovelo samo do besmislenoga produljenja pacijentovih patnja prouzročenih bolešću. Tuženik da je stoga bio obvezan promijeniti svrhu terapije kako bi se pustilo da prekidom mjera za održavanje života bolesnik umre. Tužitelj kao nasljednik svojega otca zahtijeva naknadu za bol i odštetu za troškove liječenja i skrbi.
Prethodni tijek postupka
Zemaljski sud odbio je tužbu. Po tužiteljevu prizivu viši zemaljski sud dosudio mu je odštetu od 40.000 eura. Tuženik je u okviru svoje obveze obavješćivanja morao s nadzornikom detaljno raspraviti pitanje nastavka ili prestanka hranjenja pomoću cijevi, što nije učinio. Život i istodobno produljenje bolesnikove patnje koja proistječe iz toga kršenja dužnosti predstavlja naknadivu štetu.
Odluka Saveznoga suda
VI. vijeće, koje je, između ostaloga, nadležno za pravo u parnicama zbog liječničke odgovornosti, prihvatilo je tuženikovu reviziju i vratilo na ponovno odlučivanje žalbu protiv presude zemaljskoga suda kojom je odbijena tužba. Tužitelj nije ovlašten na isplatu naknade štete. Može se ostaviti otvorenim pitanje je li tuženik prekršio svoje obveze. U svakom slučaju nema temelja nematerijalnoj šteti. Ovdje je stanje umjetnim hranjenjem omogućenoga nastavka života s patnjama prouzročenima bolešću suprotstavljeno stanju koje bi nastupilo prekidom umjetnoga hranjenja, tj. smrti. Ljudski je život pravna vrjednota najviše razine i apsolutno vrijedan očuvanja. Treće osobe nisu ovlaštene suditi o njegovoj vrijednosti. Zbog toga razloga zabranjeno je život – pa i onaj koji se nastavljanjem podvrgava patnji – smatrati štetom (članak 1. stavak 1. Temeljnoga zakona Savezne Republike Njemačke: „Čovjekovo dostojanstvo je nepovrjedivo. Dužnost je svih državnih tijela poštovati ga i štititi.“; članak 2. stavak 2. rečenica 1.: „Svatko ima pravo na život i tjelesnu nepovrjedivost.“). Čak i ako sâm bolesnik može smatrati da je njegov život nevrijedan življenja s posljedicom da pod mjerama za održavanje života ostaje protiv svoje volje, ustavni poredak svim državnim vlastima, uključujući i sudbenoj, zabranjuje takav sud o pacijentovu životu sa zaključkom da taj život biti šteta.
Tužitelj nema ni pravo na naknadu troškova liječenja i skrbi koji proistječu iz nastavljanja bolesnikova života. Zaštitna svrha bilo kakvih obveza obavješćivanja i liječenja u vezi s mjerama za održavanje života nije sprječavati gospodarska opterećenja povezana s nastavkom života i životom uz koji prijanjaju trpljenja prouzročena bolešću. Osobito te dužnosti ne služe da se bolesnikova imovina očuva što je moguće neumanjenijom za nasljednika.
Odluke nižih sudova:
Općinski sud u Münchenu I – Presuda od 18. siječnja 2017. – 9 O 5246/14
Viši zemaljski sud u Münchenu – Presuda od 21. prosinca 2017. – 1 U 454/17“
S njemačkog preveo Petar Marija Radelj