Propovijed prof. dr. sc. don Ivana Bodrožića, duhovnika HKLD-a prigodom proslave 30. obljetnice HKLD-a u Mariji Bistrici
Hrabri u vršenju Kristova poslanja
Propovijed prof. dr. sc. don Ivana Bodrožića, duhovnika HKLD-a prigodom proslave 30. obljetnice HKLD-a
Marija Bistrica, 25. rujna 2021.
Poštovana subraćo svećenici duhovnici, dragi članovi HKLD-a, draga braćo i sestre!
Kao kruna današnjega dana, a u sklopu proslave 30. obljetnice HKLD-a, slavimo ovu svetu misu u bazilici nacionalnog marijanskog svetišta Majke Božje Bistričke. Najprije svima čestitam ovu obljetnicu koja nas kao i svaki jubileje ispunja zahvalnošću, ponosom i nadom. Zahvalnost u prvom redu ide Gospodinu Bogu koji nam je dao milost i nadahnjivao sve one prije nas, napose one koji su od prvoga dana u našem Društvu, da gorljivo i zauzeto rade na širenju kraljevstva nebeskoga na zemlji i po našem služenju među ljudima. Zato smo i htjeli ovim činom zahvale zahvaliti za 30 godina predanog rada tolikih naših članova, od pokojnih do živućih, od starih do mladih.
Ovo je dan koji nas ispunja ponosom, jer ne samo što ovo nije mali jubilej, već je 30 godina prilično dugo razdoblje. Ono je razdoblje plodnosti i prave zrelosti. No prije svega ovo je razdoblje istinskog evanđeoskog rada, služenja i svjedočenja na koje trebaju biti ponosni u Gospodinu svi članovi HKLD-a. Taj ponos nam treba proizvesti nove snage i nadahnuća da nastavimo i u buduće djelovati istom snagom i zauzetošću, pa i većom, na dobrobit cijeloga našega hrvatskog društva i naroda.
Zato je ovo i dan nade, jer su svojim radom članovi HKLD-a uvijek pružali nadu ljudima s kojima su se susretali i o kojima su skrbili. Kada govorim o nadi, onda ističem da je riječ o kreposti nade koja dolazi od Gospodina, te nas svih motivira na nove iskorake u vremenima koja se danas zovu vremenima beznađa i pesimizma. Nama je poslanje dano od Gospodina unositi nadu u takve ambijente najprije svojim profesionalnim radom, jer se najprije srećemo s problemom ljudskoga zdravlja i bolesti, što je posebno osjetljivo i važno područje na kojemu radimo. I nama je povjereno da imamo ne samo profesionalnu zadaću širit optimizam, već i onu duhovnu pružati nadu i utjehu koje nadilaze okvire isključivo tjelesnoga života, već dotiču osobu kao takvu, u svim njezinim sastavnicama.
Na to nas danas nuka i Božja riječ koju čitamo iz proroka Zaharije. Prorok u viziji vidi grad Jeruzalem i čovjeka koji ga ide izmjeriti. Izmjeriti znači odrediti mu granice i njime onda dominirati i gospodariti. Izmjeriti znači staviti ga u određene okvire i ne dati da iz njih iziđe. Izmjeriti znači onemogućiti mu razvoj, a dovesti one koji će ga spriječiti u napretku i oduzeti mu sva dobra na koja je bio ponosan. Izmjeriti je označavali i svojevrsno upozorenje kao posljedicu nevjere naroda i grada koji se iznevjerio svojoj neizmjernosti i nemjerljivosti, pa je sada trebala uslijediti i kazna kojom će ga njegovi protivnici izmjeriti uzduž i poprijeko. I doista, taj 'izmjereni' grad, grad je bez Boga i njegove prisutnosti. No premda je grešan i otuđen od Boga, Bog ga ipak ne ostavlja. Zato sam Gospodin Bog najavljuje svoj zahvat u njemu, te odlučuje spasiti ga i pomoći mu da se izdigne iz svoje ograničenosti. Zato ovako veli po proroku: “Jeruzalem će biti kao otvoren grad radi mnoštva ljudi i stoke koja će biti u njemu. A ja ću mu biti ognjen zid unaokolo.” Cijeli grad, dakle, uživat će Božju zaštitu i imati će obilje života, te mu njegovi protivnici neće moći nauditi. A ključ po kojem će se to dogoditi je snaga Božje prisutnosti: »Kliči i raduj se, kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat — riječ je Gospodnja. U onaj dan mnogi će narodi uz Gospodina prionuti, i bit će narod moj, a ja ću prebivati usred tebe.«
Doista, Bog koji prebiva u narodu jamstvo je njegova napretka i dobrobiti. A Jeruzalem kao grad je slika i našega društva, kao i svakoga čovjeka. Mi koji u Gospodina vjerujemo nosimo ljudima njegovu prisutnost. Ako je itko danas izmjerio čovjeka do najsitnijih detalja, u svim njegovim sastavnim dijelovima, onda je to suvremena medicina koja je toliko uznapredovala da ga doista mjeri do najmanjih čestica. No čovjek koji je ispred nas je i nešto više od onoga što se može mjeriti, te smo toga svjesni mi snagom vjere. Zato katolički liječnici i medicinsko osoblje ne dopušta sebi mjeriti ga samo kao materiju, kao tvar ili životinju koju upoznajemo putem znanstvenih analiza, već njemu pristupamo kao neizmjernom biću u kojemu prebiva sam Gospodin.
Na ovakvo nas svjedočanstvo o čovjeku Gospodin i dalje poziva. Imamo poziv i zadaću ljubiti čovjeka poradi prisutnosti Božje u njemu, poradi čega nećemo sebi dopustiti niti ćemo se usuditi i drznuti 'izmjeriti ga', to jest svesti na samu mjeru ljudskoga i zemaljskoga. On je daleko više od toga, te dok ga liječimo i pomažemo mu, uvijek u sebi obnavljamo svijest o njegovoj božanskoj neizmjernosti, o njegovom uzvišenom pozivu i dostojanstvu. A katolički liječnici i medicinski djelatnici svjedoče upravo tu istinu da čovjeku treba pristupiti imajuću u vidu njegovu neizmjernost koja dolazi od Gospodina i po njegovoj svetoj prisutnosti. Tu činjenicu i istinu obnavljamo i danas dok slavimo 30 godina postojanja HKLD-a. Skrbimo zato o čovjeku na način na koji to pretpostavlja njegovo dostojanstvo i na koji nam Gospodin nalaže da činimo. Trudimo se da ono što je ljudsko, mjerivo ljudskim metrom i znanošću, stavimo u pravi kontekst nemjerljivoga dostojanstva čovjeka i njegova božanskog poziva na vječni život, čime ćemo ljudima olakšavati s jedne strane boli i patnje, a s druge strane otkrivati pravi smisao života.
Druga važna točka današnjih čitanja dolazi nam iz Evanđelja. Sveti Luka zapisa da, dok su se drugi divili svemu što je Isus činio, on svojim učenicima naviješta kako ima umrijeti: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Apostoli nisu razumjeli što znači ovaj izraz 'predan u ruke ljudima'. Sličnih izraza ima u Svetome pismu kao što je na primjer pasti u ruke ljudi, itd. Isus naviješta da će biti predan onima koji će ga tretirati na zemaljski-ljudski način za koji je znao da će biti prilično neljudski, jer kad čovjek isključi Boga iz svoga života onda se njegovo ponašanje svede na neljudske odnose. Pasti u ruke ljudi znači biti prepušten na milost i nemilost ljudima, što može biti vrlo riskantno. Sličan izraz se može upotrijebiti kada se ljudi razbole, te više ne mogu sami sebi pomoći. Oni padnu u ruke ljudi – liječnika i medicinskih djelatnika, ili ih drugi predaju u njihove ruke. Naravno, ako liječnici ne bi imali sućuti i osjećaja za svoje bolesnike, onda bi ih promatrali kao svoj plijen i dodatno ih učinili žrtvama. No one koji svoju profesionalnu djelatnost vide prije svega kao služenje čovjeku na koje ih Gospodin poziva i obvezuje, ne mogu se tako ponašati. Oni pred Gospodinom prihvaćaju svoju zadaću da će prihvaćati ljude koji im budu predani u ruke kao osobe o kojima do kraja profesionalno i odgovorno, a ujedno i vjernički i božanski skrbe. Oni osjećaju da su bolesnici koji su im predani u ruke u biti povjereni njihovim rukama, to jest njihovoj skrbi. Zato su do kraja stručni, savjesni, izgrađeni i odgovorni u svom liječničkom zanimanju, jer samo tako, ako u rukama posjeduju pravu liječničku vještinu, mogu do kraja dobro služiti ljudima vraćajući im zdravlje i štiteći život, to jest čuvajući ih od zadaha smrti.
I kao što Gospodin Isus reče svojim učenicima: “Uzmite k srcu ove riječi”, isto danas govori i nama. Uzmimo k srcu božansku pouku našega Učitelja i vrhovnog Liječnika koji je i nama povjerio dio svoga poslanja, onako kako nam to posvjedočiše i naši zaštitnici, među kojima prvi sveti Luka koji zapisa ove riječi i događaje, a potom i sveti Kuzma i Damjan, liječnici i mučenici kojima je sutra spomendan. Sam Krist nam se predaje u ruke u bolesnima i potrebnima, te je zato vrlo bitno ispravno ga primiti u ruke i vještinom svoga zanimanja i poziva o njemu skrbiti.
A sve naše potrebe, molitve i želje, za predan i odgovoran rad našega Društva, predajmo zagovoru naše nebeske zaštitnice Majke Božje Bistričke kojoj smo došli i sami hodočastiti kao i toliki drugi hodočasnici koji se utječu njezinu zagovoru i pomoći. Neka nas ona usliša i prati, neka nas zagovara i za nas moli, da i dalje možemo dosljedno i odgovorno vršiti svoje poslanje trojedinome Bogu na slavu, a ljudima na dobrobit i spasenje. Amen
